Ako posmatrate ljudski skelet sa strane, primijetit ćete da kičma nije prava. Ona se savija unaprijed u predjelu vrata, unazad u gornjem dijelu leđa, a zatim ponovo unaprijed u donjem dijelu leđa. Zajedno, ove krivine formiraju blagi oblik slova S. Većina ljudi nikada ne razmišlja o tom obliku sve dok ne počnu da osjećaju bol u donjem dijelu leđa, ali te dvije stvari su tijesno povezane.
Oblik slova S jedan je od najočiglednijih pokazatelja koliko se razlikujemo od drugih sisara. On je ujedno i jedan od razloga zbog kojih su bolovi u leđima toliko česti. Da bismo razumjeli zašto je to tako, korisno je da uporedimo našu kičmu sa kičmom naših najbližih srodnika.
Kičma preoblikovana za uspravno hodanje
Kičma šimpanze više podsjeća na blago zakrivljeno slovo C. Šimpanze veliki dio vremena provode oslanjajući se na sve četiri ili penjući se. Njihov donji dio leđa je kratak i prilično krut. Njihov trup naginje se unaprijed od kukova. To dobro funkcioniše kod životinje koja hoda oslanjajući se na zglobove prstiju prednjih ekstremiteta.
Ljudima je bilo potrebno nešto drugačije. Kada hodamo na dvije noge, težina glave i grudnog koša mora da bude iznad kukova, jer bismo se u suprotnom pri svakom koraku naginjali unaprijed i gubili ravnotežu. Udubljena krivina donjeg dijela leđa, koju anatomi nazivaju lumbalna lordoza, rješava taj problem. Ona povlači gornji dio tijela unazad, tako da se njegova težina nalazi manje-više iznad karlice i nogu.
Krivina u vratnom dijelu kičme ima sličnu ulogu kada je riječ o glavi. Ona omogućava da lobanja bude uravnotežena na vrhu kičme, umjesto da se nalazi ispred nje. Dvije krivine usmjerene unaprijed, zajedno sa krivinom gornjeg dijela leđa usmjerenom unazad, funkcionišu pomalo poput opruge. Pomažu u ublažavanju potresa pri svakom koraku i održavanju težišta tijela dok hodamo i trčimo.
Razvoj ovog oblika kičme može se pratiti tokom jednog ljudskog života. Kičma novorođenčeta uglavnom ima oblik slova C, slično kao kod šimpanze. Krivina u vratnom dijelu formira se dok beba uči da drži glavu, dok se krivina u donjem dijelu leđa produbljuje kada dijete počne da stoji i hoda.
Postoji i zanimljiv detalj u vezi sa evolucijom ove krivine. Istraživanje objavljeno 2007. u časopisu Nature ukazuje na to da lumbalni pršljenovi kod žena imaju oblik koji omogućava dodatno produbljivanje krivine tokom trudnoće. Čini se da to trudnicama pomaže da održe ravnotežu dok beba koja raste pomjera njihovo težište unaprijed. Ista karakteristika uočena je i na fosilima ranih ljudskih predaka. To ukazuje na to da su potrebe povezane sa trudnoćom milionima godina uticale na oblikovanje ljudske kičme.
Cijena zakrivljenosti naše kičme
Problem je u tome što evolucija nije osmislila ljudsku kičmu od početka. Ona je preoblikovala kičmeni stub koji je milionima godina dobro funkcionisao kod životinja koje su se kretale na četiri noge. Kod četvoronožnih životinja kičma funkcioniše donekle poput visećeg mosta, ispod kojeg visi težina tijela. Kod ljudi, međutim, kičma mora da funkcioniše više poput stuba sastavljenog od naslaganih elemenata, koji odozgo nosi težinu tijela.
Ova promjena stvara veliko opterećenje za donji dio leđa. Pršljenovi i diskovi koji se nalaze između njih i služe kao amortizeri nose najveći dio težine gornjeg dijela tijela, a na mjestu gdje se kičma pri dnu savija koncentriše se veliki dio tog opterećenja. Najniži pršljenovi vremenom mogu biti potisnuti unaprijed i nadole. Stres-fraktura u ovom području, poznata kao spondiloliza, česta je kod ljudi, a veoma rijetka kod drugih životinja. Istraživanje objavljeno 2005. u časopisu Spine povezalo je ovu pojavu sa načinom na koji susjedni zglobovi u donjem dijelu kičme mogu da pritisnu pršljen između sebe kada se donji dio leđa izrazito izvije.
Neki istraživači smatraju da je važan i oblik pojedinačnih pršljenova. Istraživanje objavljeno 2015. u časopisu BMC Evolutionary Biology pokazalo je da osobe kod kojih se razvije jedan čest oblik problema sa međupršljenskim diskom imaju tendenciju da imaju pršljenove čiji je oblik sličniji pršljenovima šimpanzi. Ideja autora, poznata kao hipoteza o ancestralnom obliku, jeste da kičma ovih osoba možda nije u istoj mjeri prilagođena uspravnom hodanju. Riječ je o relativno novoj hipotezi koja zahtijeva dodatna istraživanja, ali se uklapa u širu sliku.
Zašto evolucija ne objašnjava u potpunosti probleme sa našom kičmom
Prema istraživanju objavljenom 2023. u časopisu The Lancet Rheumatology, bol u donjem dijelu leđa danas je vodeći uzrok invaliditeta u svijetu. Većina odraslih osoba iskusit će ga u nekom trenutku života. Ipak, bilo bi pogrešno za sve okriviti evoluciju. Kod mnogih ljudi koji imaju bolove u leđima ljekari ne mogu da pronađu nikakav jasan strukturni problem. Čini se da stres i loš san povećavaju vjerovatnoću pojave bolova u leđima, kao i dugotrajno sjedenje bez mnogo kretanja tokom dana.
Upravo je ovdje koristan koncept koji biolozi nazivaju evolutivnim neskladom. Naša kičma evoluirala je kod ljudi koji su prelazili velike udaljenosti pješke i često mijenjali položaj tokom dana. Danas mnogi od nas provode sate sjedeći nepomično na stolicama. Time se na istu strukturu vrši drugačija vrsta opterećenja. Kičma u obliku slova S možda nas čini podložnijim bolovima u leđima, ali upravo savremene životne navike mogu biti ono što tu podložnost pretvara u svakodnevnu neprijatnost.
Šta nam naša kičma zaista govori
Smatram da je ljudska kičma dobar podsjetnik na način na koji evolucija funkcioniše. Ona ne stvara savršena rješenja. Umjesto toga, prilagođava ono što već postoji, a takva prilagođavanja često imaju svoju cijenu. Krivina u obliku slova S omogućila je našim precima da hodaju uspravno. To im je oslobodilo ruke i promijenilo tok ljudske istorije.
Bol koji mnogi od nas osjećaju u donjem dijelu leđa dio je cijene koju plaćamo za tu promjenu. Istovremeno, on nas podsjeća da i dalje možemo da utičemo na to koliko će nas ta cijena pogađati, načinom na koji se krećemo i brinemo o svom tijelu.
Scott Travers, saradnik Forbesa
