Najavljene izmjene Zakona o javnom redu i miru Brčko distrikta Bosne i Hercegovine otvaraju ozbiljno pitanje: pokušava li se pod izgovorom borbe protiv govora mržnje otvoriti prostor za ograničavanje slobode govora, političke kritike i nezavisnog novinarstva?
Gradonačelnik Siniša Milić najavio je da će internet i društvene mreže biti definisani kao javni prostor na kojem će zakonski biti zabranjeno širenje govora mržnje i ugrožavanje sigurnosti građana. Međutim, postavlja se pitanje ko će određivati granicu između govora mržnje i opravdane, pa čak i provokativne kritike političara.
Historija nas uči da diktatura ne počinje uvijek zatvaranjem medija i hapšenjem novinara. Ponekad počinje naizgled dobronamjernim zakonima koji se predstavljaju kao zaštita građana, a čije neprecizne odredbe kasnije mogu postati sredstvo političkog pritiska.
Hoće li novinar koji istražuje korupciju, zloupotrebe javnog novca ili političku odgovornost sutra biti prijavljen policiji zbog svojih tekstova? Hoće li provokativan Facebook status, satirična karikatura ili javna kritika gradonačelnika postati razlog za prekršajni postupak?
Posebno zabrinjava mogućnost da se politički funkcioneri, umjesto da odgovaraju na pitanja javnosti, pokušaju zaštititi od kritike pozivanjem na javni red i mir. U takvom scenariju političari bi mogli postati privilegovana kategorija, dok bi novinari i građani koji postavljaju neugodna pitanja bili izloženi prijavama i pritiscima.
Evropska konvencija o ljudskim pravima jasno štiti slobodu izražavanja, uključujući i mišljenja koja vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju. Političari, kao nosioci javnih funkcija, dužni su prihvatiti znatno šire granice kritike nego privatne osobe.
Naravno, prijetnje, pozivanje na nasilje i stvarni govor mržnje moraju biti sankcionisani. Ali kritika vlasti nije govor mržnje, politička satira nije prijetnja, a istraživačko novinarstvo nije narušavanje javnog reda i mira.
Zato je neophodno da vlast prije usvajanja izmjena javno objavi kompletan nacrt zakona i jasno objasni kako će spriječiti njegovu eventualnu zloupotrebu protiv novinara, medija i političkih neistomišljenika. Bez takvih garancija postoji opasnost od stvaranja atmosfere straha i autocenzure.
Dok tekst nacrta ne bude dostupan javnosti, ne može se tvrditi da vlast uvodi cenzuru. Međutim, građani imaju puno pravo zahtijevati odgovore prije nego što zakon bude usvojen.
Diktatura ne mora početi zabranom novina. Može početi onog trenutka kada novinar prije objavljivanja teksta mora razmišljati hoće li zbog kritike političara završiti pred policijom.
Brčko distriktu trebaju zakoni koji štite građane od prijetnji i nasilja, a ne zakoni koji bi mogli postati štit političarima od javne odgovornosti. Jer sloboda govora nema smisla ako je dozvoljeno govoriti samo ono što vlast želi čuti.
Na kraju postavlja se vrlo jasno pitanje hoće li se i dalje moći pisati ako je neki političar ili funkcioner Brčko distrikta BiH prodao kravu…
