Pedeset godina postojanja Ekonomskog fakulteta u Brčkom trebalo je biti mnogo više od svečane akademije, protokolarnih govora, umjetničkog programa i dodjele priznanja. Trebao je to biti dan ponosa, sjećanja i zahvalnosti. Dan u kojem će se akademska zajednica pokloniti ljudima koji su prije pola stoljeća, kao mladi studenti, zakoračili u učionice tadašnjeg fakulteta, ne sluteći da će jednog dana postati dio njegove historije.
Međutim, ono što je trebalo biti dostojanstveno obilježavanje velikog jubileja pretvorilo se, prema informacijama do kojih je došla redakcija TIMES.BA, u događaj čija je organizacija otvorila ozbiljna pitanja o odnosu prema nekadašnjim studentima, akademskim vrijednostima i političkom utjecaju na obrazovne institucije.
A onda je, kao šlag na tortu, stigao Milorad Dodik. Ne lično, nego kroz posebno priznanje za doprinos radu i razvoju Ekonomskog fakulteta Brčko, koje je u njegovo ime primio gradonačelnik Brčkog Siniša Milić. I upravo je to priznanje postalo jedna od najistaknutijih vijesti s događaja koji je, barem po svojoj suštini, trebao pripadati studentima, profesorima i generacijama koje su gradile fakultet.
Prema informacijama kojima raspolaže redakcija TIMES.BA, prvu generaciju Ekonomskog fakulteta u Brčkom prije više od 50 godina upisalo je približno 350 studenata, dok ih je studij završilo manje od 30. Riječ je o podacima koje bi uprava fakulteta trebala zvanično potvrditi, ali koji, ukoliko su tačni, dodatno svjedoče o posebnosti te generacije. Na svečanoj akademiji okupilo se petnaestak nekadašnjih studenata prve generacije, koji su još među živima i koji su se odazvali pozivu fakulteta.
Ljudi koji danas iza sebe imaju gotovo čitav radni vijek. Ljudi koji su gradili preduzeća, institucije, porodice i društvo. Ljudi čije su profesionalne biografije mogle poslužiti kao inspiracija sadašnjim studentima. Umjesto toga, prema svjedočenjima koja su prenesena našoj redakciji, nekadašnji studenti izvedeni su na pozornicu, gdje su određeno vrijeme stajali, a da im nije pružena prilika da se obrate prisutnima.
Zar za pedeset godina historije nije bilo mjesta za pet minuta njihovih sjećanja? Zar niko od organizatora nije pomislio da bi jedan od tih ljudi mogao ispričati kako je izgledalo studirati u Brčkom prije pola stoljeća? Zar nije bilo prirodno da se neko od njih prisjeti profesora koji više nisu među živima, njihovog znanja, predanosti i svega što su ostavili budućim generacijama? Zar nije bilo važnije čuti poruku čovjeka koji je prije pedeset godina sjedio u studentskoj klupi nego još jedan protokolarni govor?
Prema informacijama koje smo dobili, dio prisutnih stekao je utisak da je dekan tokom programa nastojao dodatno istaknuti vlastitu ulogu. Takav dojam sam po sebi ne mora značiti ništa sporno. Međutim, ako se na akademiji povodom pedesetogodišnjice fakulteta pronađe vrijeme za brojne govore i protokolarna obraćanja, a ne pronađe za glas prve generacije studenata, onda je opravdano postaviti pitanje organizacijskih prioriteta.
Posebno gorak utisak, prema informacijama iz naše redakcije, ostavio je način na koji su uručeni zlatni indeksi. Dok su pojedina priznanja, zahvalnice i plakete drugim zvanicama uručivani u okvirima, studenti prve generacije dobili su zlatne indekse izrađene na papiru, bez zaštitnog okvira.
Naravno, vrijednost jednog priznanja ne mjeri se cijenom okvira, ali se poštovanje može prepoznati u detaljima. Kada nekoga pozovete nakon pola stoljeća da mu zahvalite za doprinos historiji jedne obrazovne ustanove, onda bi bilo primjereno da uspomena koju nosi kući bude predstavljena i zaštićena s posebnom pažnjom.
Prema svjedočenjima dostavljenim TIMES.BA, pojedini nekadašnji studenti bili su razočarani takvim odnosom, a neki su, izlazeći iz sale po kiši, svoje zlatne indekse morali skloniti pod kaput kako bi ih zaštitili od kvašenja.
Zamislite tu sliku. Pola stoljeća života, rada, uspomena, odricanja i profesionalnog iskustva, a onda čovjek pod kaputom skriva papir koji je trebao predstavljati simbol zahvalnosti njegove nekadašnje akademske ustanove. Nije problem u papiru. Problem je u poruci koju takav odnos može poslati, posebno kada se istovremeno političkim i drugim zvanicama uručuju reprezentativnije pripremljena priznanja.
A onda je stigao Dodik. Jer, očigledno, ni pedeset godina Ekonomskog fakulteta ne može proći bez njega.
Prema objavi RTV HIT-a, povodom pedeset godina Ekonomskog fakulteta u Brčkom, koji djeluje u sastavu Univerziteta u Istočnom Sarajevu, Miloradu Dodiku dodijeljeno je posebno priznanje za doprinos radu i razvoju fakulteta, uspješnu saradnju i podršku obrazovnoj, naučnoistraživačkoj i društvenoj djelatnosti. Priznanje je u njegovo ime primio gradonačelnik Brčkog Siniša Milić.
Vrhunac nezadovoljstva uslijedio je kada je najavljena dodjela posebnog priznanja Miloradu Dodiku. Kako saznaje redakcija TIMES.BA, većina prisutnih studenata prve generacije tada je, u znak protesta, ustala sa svojih mjesta i napustila salu. Ako se potvrdi da je njihov odlazak bio izraz protesta, bio bi to možda i najsnažniji odgovor na politizaciju jubileja koji je trebao biti posvećen upravo njima. Nakon pedeset godina, umjesto da njihova životna iskustva budu u središtu pažnje, nekadašnji studenti našli su se u situaciji da svojim odlaskom, prema navodima naših izvora, izraze nezadovoljstvo.
Da organizacijski propusti nisu završili na studentima prve generacije, govori i odnos prema Ekonomskom fakultetu u Tuzli. Podsjetimo, Ekonomski fakultet u Brčkom bio je jedan od osnivača Univerziteta u Tuzli 1976. godine, u čijem je sastavu djelovao do 1992. godine. Ipak, kako saznaje TIMES.BA, organizatori su tokom svečane dodjele priznanja prvobitno izostavili priznanje Ekonomskom fakultetu u Tuzli, koje je tek naknadno uručeno tokom programa predstavniku istog.
Nameće se pitanje kako je moguće zaboraviti instituciju s kojom dijelite šesnaest godina akademske historije, dok se istovremeno posebna pažnja posvećuje priznanju Miloradu Dodiku. Izgleda da je politički protokol bio važniji od akademskog pamćenja. Ako je tako, onda organizatori nisu samo pogriješili u protokolu nego su pokazali i zabrinjavajuće nerazumijevanje vlastite historije.
I tu dolazimo do suštine problema. Niko ne osporava pravo fakulteta da dodjeljuje priznanja pojedincima za koje smatra da su doprinijeli njegovom razvoju. Ali akademska zajednica, upravo zbog svoje društvene odgovornosti, mora biti spremna javnosti objasniti kriterije po kojima takva priznanja dodjeljuje.
Šta je konkretno Milorad Dodik učinio za Ekonomski fakultet u Brčkom? Koji su projekti realizovani zahvaljujući njegovom doprinosu? Koliko je sredstava osigurano, koje su naučnoistraživačke aktivnosti podržane i kakvi su mjerljivi rezultati ostvareni? Postoji li javno dostupna odluka o dodjeli priznanja i obrazloženje koje precizno navodi njegove zasluge?
To nisu nepristojna pitanja. To su pitanja koja akademska zajednica mora moći podnijeti. Posebno kada se priznanje dodjeljuje političaru čije ime već godinama izaziva snažne političke i društvene polemike. Jer, ako se javnosti ne objasni konkretan doprinos, otvara se prostor za utisak da se akademska priznanja pretvaraju u instrument političkog prestiža. A univerzitet ne bi smio biti produžena ruka bilo koje političke stranke, lidera ili vlasti.
U poznatoj priči Grinč pokušava ukrasti Božić, vjerujući da će time oduzeti i njegov smisao. Na jubileju Ekonomskog fakulteta u Brčkom dogodilo se nešto što neodoljivo podsjeća na tu simboliku.
Nije Milorad Dodik fizički oduzeo zlatne indekse studentima. Nema ni osnova tvrditi da je lično organizovao program ili odlučivao koliko će prostora biti posvećeno prvoj generaciji. Ali je političko priznanje koje mu je dodijeljeno, zajedno s medijskim odjekom koji je uslijedio, zasjenilo ono što je trebalo predstavljati srce jubileja.
Dok su nekadašnji studenti prve generacije ostali gotovo nevidljivi u dijelu medijskog izvještavanja, Dodikovo ime našlo se u naslovima. Ispada da ni svečanost posvećena pola stoljeća obrazovanja ne može proći bez političkog spektakla.
Milorad Dodik toliko je prisutan u političkom i medijskom prostoru da se čovjek više ne bi iznenadio ni kada bi mu ujutro, otvarajući paštetu za doručak, iz konzerve iskočilo novo priznanje. Naravno, riječ je o satiri. Ali iza satire nalazi se ozbiljno pitanje: mora li svaka društvena, kulturna, sportska ili akademska manifestacija na kraju dobiti političkog junaka?
Zar je toliko teško organizovati događaj na kojem će glavne zvijezde biti obični ljudi koji su svojim znanjem i radom doprinijeli zajednici?
Posebno zabrinjava način na koji je dio medija pristupio ovom događaju. Umjesto da javnosti predstave ljude koji su prije više od pedeset godina upisali Ekonomski fakultet u Brčkom, njihove životne priče, profesionalne uspjehe i sjećanja, pojedini mediji izdvojili su upravo političko priznanje.
Gdje su imena tih petnaestak ljudi? Gdje su njihove fotografije? Gdje su priče o njihovim karijerama? Gdje su sjećanja na profesore, studentske dane i nekadašnje Brčko? Zar pedeset godina obrazovne historije vrijedi manje od jednog političkog naslova?
Upravo ovakvi primjeri otvaraju i šire pitanje odnosa medija prema političkim strukturama. U Brčko distriktu BiH, gdje pojedini mediji i javni servisi koriste javna sredstva, posebno je važno osigurati uredničku nezavisnost i transparentnost finansiranja. Sama činjenica da medij prima javna sredstva ne dokazuje političku kontrolu niti uređivačku poslušnost. Međutim, građani imaju pravo zahtijevati odgovore o tome kako se javni novac koristi i da li mediji ravnopravno predstavljaju teme od javnog interesa.
Ako u izvještavanju o pedeset godina jednog fakulteta političar dobije više pažnje od generacije koja je gradila njegovu historiju, onda se opravdano postavlja pitanje uređivačkih prioriteta. Jer mediji nisu tu da proizvode političke ikone, nego da bilježe društvenu stvarnost. A stvarnost ovog jubileja nisu samo plakete, govornice i politička imena. Stvarnost su i ljudi koji su prije pola stoljeća bili studenti.
Na ekonomskom fakultetu, ustanovi koja obrazuje buduće ekonomiste, rukovodioce i menadžere, posebno je neobično kada organizacija vlastitog jubileja ostavi utisak pogrešno postavljenih prioriteta. Jedno od osnovnih načela organizacije događaja jeste jasno definisanje njegovog cilja. Šta obilježavamo? Kome odajemo priznanje? Koju poruku želimo poslati?
Ako obilježavate pedeset godina fakulteta, onda su historija ustanove, njeni profesori, studenti i generacije svršenih studenata u središtu događaja. Sve ostalo mora biti podređeno toj ideji. Dobar menadžer zna da sporedna programska tačka ne smije zasjeniti glavnu poruku manifestacije. A ovdje se dogodilo upravo suprotno.
Umjetnički program, nastupi glumaca i performansi mogli su dodatno obogatiti svečanost. Dodjela priznanja saradnicima i zaslužnim pojedincima također može biti sasvim opravdana. Ali organizator je morao predvidjeti da će dodjela posebnog priznanja političaru poput Milorada Dodika gotovo sigurno privući značajnu medijsku pažnju.
Ako je cilj bio odati počast prvoj generaciji, zašto nije osigurano da upravo njihova priča bude centralna? Zašto nisu pripremljeni kratki dokumentarni prilozi o tim ljudima? Zašto nije organizovano obraćanje njihovog predstavnika? Zašto nisu predstavljeni njihovi profesionalni putevi? Zašto se nije odala posebna počast preminulim profesorima i studentima prve generacije?
To nisu zahtjevi za skupom produkcijom. To su osnovna pitanja sadržaja, protokola i poštovanja. Možda su organizatori imali najbolje namjere. Ali dobre namjere ne oslobađaju odgovornosti za loše odluke.
U Srbiji je izraz „ćaci“ tokom studentskih protesta dobio snažno političko i satirično značenje, povezujući se s percepcijom režimske podrške predstavljene kroz studentski identitet. Naravno, nije opravdano studente Ekonomskog fakulteta u Brčkom poistovjećivati s bilo kakvim političkim pokretom niti tvrditi da su učestvovali u organizovanoj političkoj promociji. Ali pitanje koje se nameće mnogo je ozbiljnije.
Hoće li studenti i akademska zajednica šutke prihvatati da politička priznanja i protokoli zasjenjuju njihove obrazovne i profesionalne uspjehe? Hoće li se mladi ljudi navikavati na poruku da je politička bliskost važnija od znanja, rada i akademskog integriteta? I hoće li nekadašnji studenti, koji su prije pola stoljeća gradili temelje fakulteta, ostati samo dekor na pozornici dok se najveća pažnja usmjerava prema političkim funkcionerima?
Studentski protesti u Srbiji pokazali su koliko snažno akademska zajednica može otvoriti pitanja odgovornosti institucija. To ne znači da su okolnosti u Brčkom iste, niti da postoji osnova za poistovjećivanje tih događaja. Ali pravo studenata da postavljaju pitanja, kritikuju odluke i zahtijevaju autonomiju obrazovnih ustanova univerzalno je akademsko pravo.
Zato se postavlja pitanje: hoće li sadašnji i bivši studenti Ekonomskog fakulteta u Brčkom javno zatražiti objašnjenje kriterija dodjele priznanja i organizacijskih prioriteta, ili će i ovaj događaj biti brzo zaboravljen?
Pedeset godina nije mali jubilej. Za jednog čovjeka to je gotovo čitav radni vijek. Za fakultet to je pola stoljeća stvaranja znanja, uspomena i profesionalnih generacija.
Ljudi koji su prije pedeset godina upisali Ekonomski fakultet u Brčkom danas su živi svjedoci jednog vremena koje se više nikada neće vratiti. Neki njihovi kolege više nisu među živima. Nema ni brojnih profesora koji su ih učili. Zato je ova svečanost bila možda jedna od posljednjih prilika da se značajan broj pripadnika prve generacije okupi i zajednički ispriča dio historije fakulteta.
Takva prilika ne smije biti protraćena na protokolarne formalnosti. Nijedno političko priznanje, ma kome bilo dodijeljeno, ne bi smjelo biti važnije od tih ljudi. A posebno ne na njihovom jubileju.
Redakcija TIMES.BA smatra da bi uprava Ekonomskog fakulteta u Brčkom trebala javnosti predstaviti kriterije za dodjelu posebnog priznanja Miloradu Dodiku, ali i objasniti zbog čega prvoj generaciji studenata nije pružena veća mogućnost da učestvuje u programu i podijeli svoja iskustva.
Bilo bi primjereno i da fakultet naknadno organizuje posebno druženje s prvom generacijom, zabilježi njihova svjedočenja i objavi njihove biografije, kako bi ta vrijedna historijska građa ostala budućim studentima.
Jer, na kraju, nije najtužnije to što je Dodik dobio priznanje. Najtužnije je što su ljudi koji su prije pola stoljeća bili među prvim studentima fakulteta ostali u sjeni političke vijesti.
A možda je najpotresnija upravo slika nekadašnjeg studenta koji, nakon pedeset godina, izlazi sa svečane akademije i pod kaputom od kiše čuva svoj zlatni indeks.
Dok politička priznanja ostaju u okvirima.
Ako je to poruka pedeset godina akademskog obrazovanja, onda Ekonomski fakultet u Brčkom ima ozbiljniji problem od organizacije jedne svečanosti.
Jer znanje ne bi smjelo stajati u sjeni politike, a multietični zlatni indeks ne bi smio vrijediti manje od političke plakete bilo kojeg entiteta naše države Bosne i Hercegovine.
Redakcija portal “TIMES.BA”
