Od Edvina sam saznao da u Sloveniji zvanično živi 70.000, a nezvanično oko 100.000 Bosanaca i da ta brojka znači rekord u participaciji jednog stranog naroda u deželi.
Pa mislim da je prošlo dvadesetak godina od mog službenog susreta sa Edvinom Derviševićem. Proveli smo zanimljivo popodne u Ljubljani, a iskreno da ne bi rahmetli Seada Hasanefendića, poznatog slikara i dobrog čovjeka, ne bi ni do tog susreta došlo. Nego, kad mi je Sead rekao: “Kako to da nisi upoznao mog Brčaka Edvina, on ti je i poznat i pravo sposoban, a živi u Ljubljani…”, aktivirao se moj novinarski mrmak i koji dan kasnije upoznah Edvina Derviševića. Već tada mu je biografija bila puna uspjeha i raznih država u kojima je svoj životopis (CV) bogatio medicinskim znanjima i raznim drugim iskustvima. Kako mi kaže sjećanje, bio je prvi bijeli doktor koji je specijalizirao akupunkturu u nekom kineskom centru pa je onda svoje znanje i sposobnost realizovao najprije u Sarajevu, još prije rata, a onda nastavio i stanovitu popularnost i priznanja doživio u Ljubljani.
Prepustio sam se tog davnog popodneva njegovom izboru restorana, predložio mi je tek otvoreni sa libanonskom hranom i ja sam uglavnom pristajao na njegov izbor hrane. Iskreno, sve je moglo proći osim deserta, koji mi nije bio ninašta nalik, i skoro pa nasilu sam ga pojeo. Nevažna činjenica u odnosu na prijatno druženje i razgovor sa čovjekom koji pripada kategoriji koju imamo običaj nazvati jednostavno “dobar čovjek”. Vjerovatno ste i sami upoznali ljude čiji osmijeh, glas i izgovorene riječi stvore oko vas jedan kao balon, u kojem ne možete a da se ne osjećate prijatno.
Kasnije, možda nakon godinu ili dvije putovao sam sa jednim mladim mariborskim ljekarom čiju specijalizaciju je nadzirao profesor Dervišević, pa sam i od njega dobio potvrdu o sjajnom mentoru i čovjeku.
I onda pauza… duga, kako rekoh, dvadesetak godina. Čudna je ta ljudska memorija, nije joj važno koliko vremena je prošlo, jer kad sam čuo poznati promukli glas, iskrsnula je slika restorana i Edvina… kao da smo maloprije bili na našem ručku.
– Oooo, Toni, zdravo! Nismo se dugo čuli, a tvoj broj mi je dao Ismar, možeš li pretpostaviti ko te zove?
– Ooooo, Edvine… otkud ti?
Pa mi je kratko usmeno, a kasnije opširnije pismeno objasnio razlog poziva. Slovenačka bosanska dijaspora osniva Akademsko društvo Bosanaca u Sloveniji, svečana skupština održaće se u Cankarjevom domu u Ljubljani. Napisan je program, izabrano rukovodstvo, pozvani Bosanci iz svih dijelova Slovenije…
Prije nego što odemo na svečanost u Cankarjevom domu na koju me odvela radoznalost i nada da ću sresti neka draga bića, još nekoliko činjenica iz biografije Edvina Derviševića, nakon kojih se čini sasvim logičnim da je upravo on predsjednik Akademskog društva. Trenutno je redovni profesor na ljubljanskom Univerzitetu, a u međuvremenu je živio i radio kao direktor bolnice za sportsku medicinu u Kataru. Tokom te četiri godine boravka u Dohi zaposlio je više od dvadeset Bosanaca koji i danas tamo rade i, siguran sam, po dobru ga se sjećaju… pa je onda bio doktor u odbojkaškoj reprezentaciji (žene) Slovenije, pa u vaterpolo reprezentaciji… pa je organizirao svjetski kongres kolega (medicinski stručnjaci u odbojci) na Bledu… uglavnom, čovjek sa liderskim oreolom i svježim idejama.
Od Edvina sam saznao da u Sloveniji zvanično živi 70.000, a nezvanično oko 100.000 Bosanaca i da ta brojka znači rekord u participaciji jednog stranog naroda u deželi. Ogroman je doprinos koji su dali i daju u takoreći svim oblastima društvenog života, od nauke do umjetnosti, kulture, sporta… Slična ili istovjetna udruženja Bosanaca već postoje u Austriji, Holandiji, Njemačkoj… a ako ispunjavaju i deset posto zadaća koje su navedene u njihovim programima, opravdali su svoj smisao i postojanje. Brojne aktivnosti su zamišljene kao most između matične države Bosne i Hercegovine i zemalja u kojima žive naši sunarodnjaci. Ima tu i kulture i nauke i sporta i važnog stipendiranja mladih iz BiH. Uglavnom, nevladina organizacija koja počiva na zdravim idejama, željama i nadi da će postati prepoznatljiva i korisna društvena snaga.
Iskreno, malo sam se plašio dosade koju u meni znaju prouzrokovati duge, prigodničarske govorancije i s malo takve predrasude došao sam u Kosovelovu dvoranu (jedna od sličnih koje tvore Cankarjev dom) gdje je predviđena oficijelna dvosatna “priredba”. Ali, kako smo kasnije konstatirali manje-više svi koji smo nazočili toj osnivačkoj skupštini, sve je prošlo kao tren zahvaljujući izvanrednoj organizaciji i preplitanju umjetničkih i prigodničarskih sadržaja. Bila je tu harmonika, sevdalinka, ženski hor “Rosa”, bili su priznati mladi umjetnici (klavir, violina, violončelo) porijeklom iz BiH. Govorili su predsjednici društava iz Holandije, Austrije naravno i Slovenije i bio je posebno inspirativan i duhovit nastup potpredsjednika Akademskog društva, slikara Ismara Mujezinovića iz kojeg izdvajam slikovitu parabolu. Sjetio se Ismar svoje tuzlanske mladosti i naveo kako je nekad u njihovoj bašti rasla jedna kruška po čije su pelcere dolazili mnogi iz bivše države. Odnosili su ih i kalemili na drugim mjestima hvaleći se kako su se ti pelceri primili dajući sočan i ukusan plod. E, pa tako se nešto dogodilo i sa našim ljudskim potencijalom koji je “presađen” u neke druge “bašte”.
Fina, skoro pa euforična atmosfera prenijela se nakon oficijelnog dijela u hol gdje se nastavilo neobavezno i zanimljivo druženje i ćaskanje. A šlagom na cijeloj ovoj priči može se smatrati ideja koja je kao sjeme posijana za stolom gdje su se evidentirali članovi Akademskog društva.
Odlučeno je da se formira evropsko akademsko društvo Bosanaca koje će tvoriti sva do sada postojeća i dogovoreno je da sjedište te buduće organizacije bude u Beču.
Oficijelnih predstavnika politike, a ni razgovora o politici nije bilo. A da budem iskren, nisu nam ni falili.
Za Oslobođenje: TONI SKRBINAC
Ilustracija: MAHMUD LATIFIĆ
