Ono što je najviše iritiralo u raspravama o djelovanju, i sada o naslijeđu, Christiana Schmidta jeste jedna vrsta emocionalne ucjene koja je dolazila iz samokolonizirane svijesti dijela ovdašnje akademske, političke i medijske elite, a koja se otprilike svodila na sljedeće: ukoliko niste za Schmidta, dobit ćete nešto puno gore, OHR će biti ukinut, zemlja će se raspasti, svijet potonuti, spasa biti neće.
Naracija u kojoj se Schmidt pojavljivao kao jedina i posljednja šansa za Bosnu i Hercegovinu, kao njen izbavitelj, ima svoju analogiju u pripovijesti o otmičaru koji uvjerava svoju žrtvu da je on samo štiti od nesigurnog i zlog vanjskog svijeta. Protesti ispred OHR-a, generalno protivljenje zbog skandalozne izmjene izbornog zakona u samoj izbornoj noći u korist etničkog principa i HDZ-a ili suspenzije ustava na 24 sata, pomoću koje je i uspostavljana sadašnja vlast, označavani su od iste te kompradorske grupacije kao (auto)destruktivno. Nažalost, sam taj protest nije bio dovoljno masovan i konzistentan, a ne tako malobrojni glasovi iz medija ili akademske zajednice, koji su ukazivali na fatalne posljedice Schmidtovih odluka po demokratsku kulturu, relativizirani su u javnosti uključivanjem Schmidta u određene PR akcije, recimo u lobiranje za potrebe filmskokulturnogjetsetaili za potrebe lokalne estradne politike.
Stvarao se tako dojam da je intelektualna javnost podijeljena oko Schmidta, da stvari nisu baš tako skandalozne kakvim se čine, kako bi se zamaglio njegov program udovoljavanja Zagrebu, te projekt produbljivanja etnokratije nauštrb demokratije.
Posebnu ulogu u kontekstu izgradnje Schmidtovog imidža igrao je njegov imaginarni dvoboj sa Dodikom. Naše televizije i novine su bile pune priča o okršaju visokog predstavnika i autoritarnog entitetskog vlastodršca. Dramatski nabijen konflikt pothranjivali su iz vlastitih interesa i jedan i drugi protagonist, a opet za strukture Trojke to je bila neka vrsta frojdovskog nadomjestka, kompenzacije za vlastiti podređen položaj unutar vladajuće koalicije: gle, evo jednog, našeg saveznika, koji će izaći na megdan siledžijskom Laktašenku, kad se mi već ne usuđujemo.
Javnost će tako dobiti dobru predstavu i iluziju da se tu neko bori za državu, i to taj „racionalni Nijemac“, kako je Schmidt sam sebe jednom nazvao, naglašavajući čak bez lažne skromnosti da sebe vidi u tradicijskoj liniji habsburške politike na Balkanu. Inscenacija tog kaubojsko-medijskog nadmetanja Dodika i Schmidta, u stilu „mi“ (tj .Dodik) ćemo da hapsimo njemačkog turistu ako uđe u RS, ili „ja“ (OHR) ću se slobodno voziti po RS-u i donijeti mjere, koje će „zanimati Dodika“, inače je bila savršena ilustracija jedne sarajevske politike, koja je njegovana desetljećima eskaliravši pod Trojkom, a koju se može podvesti pod principautsorsovanja suvereniteta, sistematičnog prebacivanja odgovornosti, delegiranja snage odlučivanja i djelatne moći na neke druge instance, uglavnom na međunarodne organe i ambasade, a ponajviše na OHR.
Treba biti fer i reći da nije svaka Schmidtova odluka bila loša, recimo ona o finansiranju izbora ili ona makar polovična odluka o Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci BiH, odnosno o sedam državnih institucija kulture. Međutim, sve to je razumljivo ostalo u sjeni onih fundamentalnih rješenja u prvoj fazi mandata koji su okrenuli političko-pravnu dinamiku unatrag: klatno se pod njegovim mandatom pomjerilo od orijentacije na regulativnim idealima građanske demokratije (koliko god neostvarivi oni bili u punom kapacitetu) ka produbljivanju ili konsolidaciji etnički zasnovanog političkog sistema. Ta promjena paradigme izvedena je za račun jake struje unutar Evropske narodnjačke stranke (EPP) i prvenstveno za račun političkog Zagreba i njegovih agentura u Bosni i Hercegovini, ali treba reći da je ona i izraz jednog novog duha vremena, u kojem pod navalom desničarskog populizma jačaju i neokrižarski i islamofobni elementi i unutar evropskog političkog mainstreama.
I svakako valja reći i to da se to pomjeranje dogodilo pod kišobranom i uz ključnu ulogu prethodne, nominalno liberalne američke administracije, koja je možda mislila da će na taj način u cilju suzbijanja ruskog utjecaja obnoviti bošnjačko-hrvatsko savezništvo iz vremena izgradnje Federacije BiH.
Naposljetku su od Schmidta prali ruke svi: i njemačka i evropska diplomacija, i HDZ, za koji je učinio najviše, i koji se on tek sad usuđuje pomalo kritizirati u svojim izvještajima, i to nakon što ga se ovaj odrekao kao stare i istrošene krpe, svakako i Amerikanci čiji je instrument on najviše bio pod bivšim ambasadorom u Sarajevu, a koji će mu sad, sa Trumpovom administracijom, u uskom sadjejstvu sa Rusima, odrezati i posljednju nogicu na stolici na kojoj je mislio mirno dočekati penziju.
Možda je Schmidt i imao neke dobre namjere i možda jeste dijelom vjerovao da radi za interese Bosne i Hercegovine, no bojim se da to nikada nećemo saznati, a na kraju krajeva, nije ni bitno.
Kompradori ne znaju ni za stid ni za sram
Zaostavština je jedino što se u konačnici broji. Osim što je unazadio političku kulturu Bosne i Hercegovine, način na koji je djelovao Schmidt i način na koji odlazi otjelovljuju i veliki poraz evropske diplomatije: koja je, neprincipijelna i neiskrena, lutala od nemila do nedraga u Bosni i Hercegovini, povlađujući etnoseparatistima, izdajući tobožnje vlastite vrijednosti, da bi na kraju, na svom tlu, bila ponižena od nove američko-ruske alijanse na Balkanu.
Na kraju da utvrdimo: Schmidt nije bio omiljen i niko izgleda za njim suzu neće pustiti, osim možda ponekog uplašenog političara, kojem tek sad neće biti jasno na koju stranu da se okrene, ili ponekog kulturtregera ili nekog usporenog subjekta iz analitičarsko-komentatorskog miljea bliskoj vlasti, koji će čak optuživati opoziciju da je ona otjerala Schmidta.
Ipak, i to je valjda tako otkad je svijeta i vijeka, kao u parafrazi one biblijske da će posljednji biti prvi, ili obrnuto, svejedno: oni „najbrži“ će se i tu veoma brzo prestrojiti, preko noći će se mnogi koji su branili ili prešutjeli intervencije u izbornoj noći ili suspenziju ustava, prometnuti u prvokritičare Schmidtove politike, jer intelektualni, društveni, ekonomski i politički kompradori ne znaju ni za stid ni za sram i čvrsto računaju na našu sklonost kolektivnoj amneziji i obično se u tome ne prevare.
Datum i vrijeme objave: 11.05.2026 – 14:36 sati
