Hrana može biti pokušaj bijega od problema, ali tako se lako ulazi u začarani krug nezadovoljstva
(Foto: Shutterstock)
10-08-2026
T.B.
Otkada pamtim, bila sam mršavica. Najmršavija curica u vrtiću. Najmršavija curica u razredu. Vrijeme fakulteta ponešto je promijenilo tu sliku pa sam prvi put u životu dobila trbuščić, ali sam i dalje bila, ako bi se gledalo strogo medicinski, gotovo pa s manjkom kilograma.
Tijekom dvadesetih imala sam faze dobivanja dva do tri kilograma, pa onda njihovo gubljenje, isprobavanje raznih sportskih aktivnosti, pa i svoje prvo sudjelovanje na utrci.
baš efektna
Kada smo na zadarskoj rivi ugledali ovu haljinu, morali smo doznati odakle je – košta samo 18 eura
Poput sirene
Haljina Danijele Martinović ističe ženstvenu figuru, a savršena je za večernji izlazak na moru
Nije uvijek najbolji izbor
Teže vam je piti običnu vodu pa posežete za mineralnom? Evo što to čini organizmu
Što god sam radila, uvijek sam ipak ostajala oko konfekcijskog broja 36, s tek ponekim izletom do 38.
Međutim, prije četiri godine, uslijed teškog životnog iskustva, u svega mjesec dana izgubila sam sedam kilograma, te s 57 spala na 50, i to zato jer naprosto nisam jela. Ništa.
Preživljavam sam na vodi i kavi. Kada danas gledam fotografije iz tog vremena, izgledam nasmiješeno, nikad mršavije i sretno, no proživljavala sam puno toga.
Naprasna selidba iz velikog grada u manji, druženje s toksičnim članovima obitelji za koje se u tom trenutku činilo da mi žele pomoći i iskupiti se za ono što su učinili, pokušaji gušenja emocija hranom, izolacija…
Živjela sam sama, pa mi je kuhanje bilo zadnje na pameti. Dostava hrane ili kuhanje polugotovih jela bili su moj odgovor na sve.
Potisnula sam da sam nekada znala fino i kvalitetno kuhati. Pretrpavala sam se hranom i onda kada uopće nisam bila gladna. Često bih izašla navečer do obližnje pekare po pizzu ili burek, i to samo zato jer mi je nedostajalo društvo. Hrana se činila kao prijatelj.
Nisam ni bila svjesna da se debljam jer sam vrijeme uglavnom provodila u trenirkama i drugoj udobnoj odjeći.
Traperice mjesecima nisam odjenula, pa sam na dan kada sam prvi put u životu otišla na zip line doživjela šok. Prije samog kretanja do početne linije bilo je potrebno izvagati se, a vaga je pokazala brojku koja me šokirala – 64.
To je značilo da sam u šest mjeseci dobila 14 kilograma, te od pothranjenosti došla do itekakvog viška.
Višak kilograma bio je samo dio problema
U to vrijeme dijagnosticirana mi je i klinička depresija, a neki od antidepresiva također potiču prejedanje. Nisam znala što je gore – imati višak kilograma ili se boriti svaki dan da preživim depresiju. Hodala sam i na psihoterapiju, a iako sam bila svjesna toga što i zašto radim te psihoterapeutu sama rekla da doživljavam emocionalno prejedanje, nikada se nismo ozbiljnije pozabavili tom temom.
Ponekad bih se pogledala u ogledalo i jednostavno se nisam mogla prepoznati. Nije mi bilo jasno kamo je nestala ona vedra i nasmiješena osoba koja je uvijek bila u dobroj formi koja je voljela odjeću. Sada sam bila natečena, s masnim naslagama na svim dijelovima tijela, ispucanom kosom i nikad nesretnija.
Kupnja odjeće bila mi je prava muka jer mi ništa nije pristajalo onako kako sam bila navikla. Neko sam vrijeme čak i hodala u teretanu na grupne treninge, no u dva mjeseca nisam izgubila niti jedan gram.
Kombinacija lijekova i visokoprerađene hrane nije dobar spoj s pokušajem mršavljenja. To je za sobom povuklo i dijagnozu visokog krvnog tlaka pa se moj popis lijekova još više povećao. Preživljavala sam dan po dan, bez ikakvih planova za dalje, bez imalo volje za životom.
Ipak, kažu kako svakom tamnom razdoblju jednom mora doći kraj, pa je tako i mojem…
Čini se da je sve počelo kada sam upoznala nekog drugačijeg, kada sam se vratila pisanju i kada sam ponovno učila otkrivati sitne radosti života.
Na putovanju u Napulj i obalu Amalfi se dogodio klik u mojoj glavi. Kao prvo, u tjedan dana nisam vidjela ni jednu Talijanku s viškom kilograma.
Iako smo jeli mnogo slatkih delicija poput sfogliatelle i fiocco di neve, a da ne spominjemo pizzu, ni u jednom trenutku nisam osjećala nadutost kao od hrane koju sam jela kod kuće.
Chef na radionici izrade pizze pojasnio nam je ponešto o njihovu nevjerojatnu brašnu koje je sastavni dio i pizze i svih slastica, a o svježini i kvaliteti namirnica u svim restoranima u kojima smo jeli mogla bih napisati čitave romane.
Osim toga, to je bilo moje prvo dalje putovanje u mnogo godina.
Prvi put nakon velikih tragedija da sam mogla iskusiti slobodu, drugu kulturu, osjećaj da opet mogu biti sve što sam bila nekad, pa i mnogo više. Kao da se na tom putovanju u meni nešto probudilo, kao da je nešto reklo da je sada zaista dosta, kao da je netko viknuo da trošim svoj potencijal na potpuno pogrešne stvari.
Tri tjedna kasnije ponovno sam mogla zakopčati hlače
Po povratku kući u potpunosti sam izbacila pekarske proizvode i slatko, ušla u kalorijski deficit i vježbala triput tjedno po 20 minuta. U trgovini sam umjesto čipsa, koji mi je bio najveći „porok“, uzimala svježe voće i shvatila da mjerica jagoda košta jednako kao i velika vrećica čipsa.
Dakako, prva dva tjedna nije se događalo ništa naizgled veliko. No već nakon tri tjedna primijetila sam da nekako lakše mogu zakopčati hlače…
Potom sam pak tijekom useljavanja s partnerom u naš zajednički dom sasvim slučajno u smočnici našla vagu. Stala sam na nju i ostala u šoku. Vaga je pokazivala 57 kilograma, što bi značilo da sam izgubila onih sedam kilograma koje sam vukla više od tri godine.
To mi je dalo vjetar u leđa kakav nisam mogla ni zamisliti, i to ne samo po pitanju gubitka kilograma. To isto stanje uma kojim sam odlučila da moje tijelo više nije kontejner za nezdravu i prerađenu hranu, prelilo se i na ostale sfere života.
Moje tijelo nije ni kontejner za toksične odnose, za stalno preživljavanje i čekanje iduće tragedije, za bivanje nesretnom i za trpanje lijekovima.
Dakako, pomoglo je i to što sada po prvi put u životu vidim kako izgleda partnerska podrška, što prvi put ikada vidim kako je to kada netko cijelim svojim bićem želi dobro tebi i vama kao paru, što netko brine o tome kakvu ćeš hranu jesti, što netko sluša sve tvoje traume bez osuđivanja i uvijek ti kaže: Mi to možemo. Tu sam.
Zašto bih se prejedala čipsom ako mogu jagodama? Zašto bih si dopuštala da me umanjuju pa se onda tješila dostavom? Ne, nikada više.
10 rečenica koje ne smijete reći osobama s poremećajima hranjenja
