Digitalno ili fizičko: Što gubimo nestankom diskova i zašto bismo se trebali brinuti?

Industrija videoigara već godinama sigurno korača prema potpuno digitalnoj budućnosti, no nedavni potezi velikih igrača signaliziraju da se kraj ere fizičkih medija ubrzava dramatičnom brzinom. Sonyjeva najava o prestanku proizvodnje diskova za PlayStation od 2028. godine i obrana digitalne ekskluzivnosti za nadolazeći GTA VInisu samo izolirani događaji, već vrhunac trenda koji mijenja način na koji kupujemo, posjedujemo i igramo igre.

Praktičnost koja ima svoju cijenu

Nema sumnje da digitalna knjižnica igara donosi stvarne prednosti. Najočitija je eliminacija potrebe za mijenjanjem diskova ili kartica za Switch. Ustajanje s kauča kako biste zamijenili disk između vaše trenutne igre i, primjerice,multiplayer pucačine koju igrate s prijateljima može biti naporno.Digitalna kolekcija ne zauzima prostor na policama, a ne postoji ni rizik da će se mediji oštetiti ili izgubiti. Kupnja je također trenutna – igru možete kupiti kada god i početi igrati čim se preuzme, bez brige o tome da ju nema u trgovini ili da će dostava na kućnu adresu kasniti.

Digitalne igre omogućuju i “gameshare”, odnosno dijeljenje cijele vaše biblioteke s jednim prijateljem na PlayStationu i Xboxu, što je svakako veliki plus. Ipak, važno je napomenuti da sve ove prednosti postoje godinama i ne postaju veće time što industrija ukida fizičke alternative.

Tamna strana digitalne budućnosti

Ukidanjem fizičkih kopija nestaje čitav ekosustav tržišta rabljenih igara. Kada završite s igrom, više je ne možete prodati, posuditi prijatelju ili zamijeniti.Bez fizičkih izdanja, to se praktički raspada.Osim spomenutog “gamesharinga“, sve ove mogućnosti gubimo kada digitalno postane jedina opcija. Ono što je još važnije jest da izdavači i vlasnici digitalnih trgovina dobivaju potpunu kontrolu nad cijenama.

Fizička izdanja nude daleko veću fleksibilnost jer ih bilo koji trgovac može prodavati, zbog čega često možete pronaći igre na sniženju po znatno nižim cijenama od njihovih digitalnih verzija, posebno nakon što su neko vrijeme na tržištu.

Iluzija vlasništva

Najveća i često prešućena briga u ovoj raspravi jest fundamentalna promjena u konceptu vlasništva. Kada “kupite” digitalnu igru, vi zapravo ne postajete njezin vlasnik, već kupujete licencu za pristup sadržaju. Ta licenca vam se može oduzeti u bilo kojem trenutku i iz raznih razloga. Jedan od najpoznatijih primjera je P.T., igrivi teaser za otkazani Silent Hills.

Nakon što je Sony uklonio igru s PlayStation Storea, čak ni oni koji su je dodali u svoje račune više je nisu mogli ponovno instalirati. Slično se dogodilo s igrom Scott Pilgrim vs. the World: The Game, koja je zbog problema s licenciranjem uklonjena s digitalnih trgovina četiri godine nakon izlaska. Nedavno je Ubisoft ugasio servere za svoju onlineigru The Crew i jednostavno oduzeo licence igračima, ostavljajući ih bez mogućnosti igranja i bez povrata novca. I takvih slučajeva će vjerojatno biti sve više.

Tehničke prepreke i očuvanje igara

Digitalna tranzicija donosi i praktične probleme. Na konzolama poput Switcha, digitalna preuzimanja zauzimaju dragocjeni prostor na internoj memoriji, dok kartice sadrže cijelu igru. Iako na PlayStationu i Xboxu diskovi služe primarno kao ključ za provjeru vlasništva, oni su i dalje spas za igrače sa sporijom internetskom vezom, jer se većina podataka kopira izravno s diska.

Također, pravila o povratu novca za digitalne igre na konzolama su notorno loša. PlayStation odobrava povrat samo ako niste započeli preuzimanje, dok Nintendo sve prodaje smatra konačnima. Usporedite to sa Steamovom politikom koja omogućuje povrat unutar dva tjedna i s manje od dva sata igranja, iz bilo kojeg razloga. Širi problem je očuvanje videoigara kao kulturne baštine. Igre koje nikada nisu dobile fizičko izdanje u potpunosti izumiru kada izdavač odluči ugasiti servere ili ih ukloniti iz prodaje, čime se briše dio povijesti igranja.