Prve subote u svibnju i ove je godine odana počast nekoliko stotina Hrvata koji su likvidirani na lokalitetu Crvena stijena u Kiseljaku neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Komunističke vlasti 1945. godine, uz sve poluge represivnog aparata, počevši od Udbe i OZNA-e, kreću u obračun s pripadnicima poraženih vojski, njihovim obiteljima, ali i svima koji su digli glas protiv likvidacija bez prava na suđenje i obranu. Od Uskoplja i Žepča pa sve do Vareša ljudi su odvođeni u Kiseljak na saslušanja s kojih se nikada nisu vratili. Njihove obitelji bile su označene i godinama su morale trpjeti različite vrste terora, od zatvora do gladi i nemogućnosti pronalaska bilo kakvog posla.
Jedan od onih koji su skončali na Crvenoj stijeni bio je i Vinko Mlivončić iz Vareša. “Ovdje je ubijen moj tetak koji je bio učitelj u Vijaci. Prešao je u općinu Vareš za vrijeme NDH. Godine 1945. odveden je iz Vareša, svjedoci kažu na saslušanje u Kiseljak. Nikada se nije vratio. Kažu nam da su po dvojica bili vezani i, ako je jedan ubijen, obojicu bi bacali u jamu. Drugi je umirao u teškim mukama o kojima se nije smjelo govoriti. Ni kada bi životinje donosile dijelove njihovih tijela, o zločinu se nije smjelo govoriti. Moja tetka nikada nije smjela zaplakati zbog svojega supruga. I sama je bila u zatvoru, kao i njezina sestra. Njezina djeca i unuci bili su gladni”, prepričao je za Vecernji.ba Augustin Musić iz Vareša dio sjećanja svoje obitelji, prije svega tetke Berte Mlivončić, na zločine koje su nad Hrvatima provodile vlasti bivše države.
Prema podacima koje je prikupio tim u kojem je, kao povjesničar, sudjelovao i Ivo Miro Jović, u nepunih šest godina, od sredine svibnja 1945. do početka veljače 1951. godine, na Crvenoj stijeni likvidirano je 613 Hrvata iz cijele središnje Bosne. Ubijani su uglavnom tupim predmetima i hladnim oružjem.
“Najprije su dovođeni na saslušanja u barake koje su bile pokraj starog Doma zdravlja, a potom bi, bez suđenja, bili odvedeni na Crvenu stijenu, likvidirani i bacani u jame i rovove koji su ondje bili iskopani u ratu za potrebe protuzračne obrane. Posebno mučan bio mi je susret s jednim od krvnika koji se javno hvalio koliko je ljudi pobio svojom ljevicom na ovom lokalitetu, što nožem, što maljem”, kaže Ivo Miro Jović.
Zločini nad nekoliko stotina Hrvata na Crvenoj stijeni u Kiseljaku, ali i represija kroz koju su prolazili njihovi najbliži, prije svega članovi obitelji, ostali su nekažnjeni. Zahvaljujući pokojnom fra Stjepanu Buljanu, od 1954. godine za duše ubijenih molilo se u obližnjem svetištu Pod stijenom, sagrađenom u čast Majci Božjoj. Običaj molitve na ovom mjestu od proljeća do jeseni sačuvao se do današnjih dana. Sjećanje na ubijene počelo je i ove godine, na 81. obljetnicu, misom u svetištu Pod stijenom, koju je predvodio fra Antun Perković, kiseljački župnik, a nastavljeno je polaganjem vijenaca pred spomen-križem na Crvenoj stijeni i komemoracijom koju organizira Udruga hrvatskih političkih zatvorenika, koja ima podružnicu u Kiseljaku.
Osim što nije bilo suđenja za brojna stratišta na kojima su komunisti okrutno i bez prava na obranu i suđenje ubijali političke neistomišljenike i pripadnike poraženih vojski u Drugom svjetskom ratu, BiH nije usvojila ni Rezoluciju Europskog parlamenta o osudi svih totalitarnih režima, uključujući i komunizam. Ni BiH ni Republika Hrvatska nisu donijele zakon o lustraciji kojim bi svima koji su bili dio vlasti koja je okrvavila ruke bilo zabranjeno obnašati javne i političke dužnosti u zemljama nastalima raspadom bivše države.
Ostalo je tek sjećanje na nekažnjen zločin, a jedini pomak napravljen nakon pada komunizma bio je taj da se o žrtvama smije govoriti, moliti se za njihove duše i javno im odavati počast. Posljednjih godina, nažalost, i komemoracija žrtvama sve se češće dovodi u pitanje, a pokušaji zabrane sve su glasniji.
