Obična slika iz svakodnevnog života mi je uljepšala dan.
Pijaca je za mene posebno mesto, metafora antičkog trga – ako hoćete, društveni događaj posebne vrste, mesto susreta poznanika i prijatelja, ali i svojevrsno pozorište spontanosti – u svakom slučaju, mesto gde čovek dobre volje zaista može da uživa u šarenom svetu na i oko tezgi.
Začudila sam se koliko ima stranaca – mnogi od njih, očigledno, žive u Beogradu, a mnogi dolaze na pijacu samo da bi uživali u čudu života. Engleski, francuski, ruski, kineski, grčki, pomešan sa srpskim napevom, lajanjem pasa na povodcima i dalekim zvucima narodnih pesama koje je neko pustio na radiju, u prostoru gde se prodaju antikviteti iz kontejnera. Stvorili su nevjerovatnu gužvu, na primjer, ispred kioska za dimljene cigarete, rebarca, krekere i slaninu, kao da nikada nisu vidjeli ove đakone ispred supermarketa gdje su proizvodi uredno rezani, ‘porcionirani’ i pakirani u vakuumu. Slobodno tržište je bilo u punom jeku – zbog povećane potražnje i cijene su bile veće, a stare domaćice su tiho mrmljale u sebi kako bezobrazluk sve poskupljuje, a na svakoj tezgi na kartonu je pisalo da su krompir ivanjički i leskovački ajvar, a pridošlica na tržištu reklamira najzdraviju biljku na svijetu i prodavao mali bundiju 20.
Bundeve, suve paprike, lica, glasovi, osmesi, sve smo to videli bezbroj puta.
I onda, dok se i sam probijam između tezgi, čujem mušteriju, Romu, koja je uvijek pametna s riječima, sklona komplimentima i dovoljno talentovana da mi da čak i prezreli paradajz ili previše meke šljive kako govori na ruskom. Zapanjen, zastao sam na trenutak.
Slobodno tržište, slobodan protok ideja i ljudi, rad sa kupcima i snalaženje u brutalnoj tržišnoj konkurenciji vikendom, natjerali su ovog genija da nauči nekoliko rečenica na stranom jeziku kako bi osigurao siguran prolaz svoje robe.
“Haraso”, ponovio je. “By ne požaleete ob étom”, uveravao je mladi ruski par, iskusni i samouvereni kao da su predavali u moskovskim školama bar jednu sezonu. Izgledao je tako samouvjereno dok je na njih stavljao zelenu salatu, blitvu i zelje. “Ovo je jako dobro”, zaključio je, ni ne sanjajući da je tog dana na tržištu bio pravi Pravacati original.
Bio sam impresioniran njegovim ruskim i komercijalnim naporima cijeli dan.
Beograd je svetinja, pomislila sam smejući se.
Lik je u praksi dokazao istinitost moje rečenice – da je život divan za one koji su spremni da uče, a pakao za one koji misle da znaju sve.
