Kako je Aldina Jahić, pred očima javnosti, postala nova žrtva femicida? Ko je zakazao – sistem koji ne funkcioniše, ili društvo, koje šuti i žmiri na nasilje? Kako je jedno ALI, ogolilo mentalno stanje pojedinaca? Da li je relativizacija zločina uvertira u novi zločin? Ko će zaštititi djevojčice i žene u društvu, koje krivicu za nasilje, i ubistvo, traži u njima samima? Gošće Plenuma bile su: Aldijana Trbonja-Tule, Enisa Mešić, Alma Kratina i Azra Husarić-Omerović.
Kratina: Ako mi imamo toliki broj komentara na društvenim mrežama, onda je potpuno jasno u kakvom društvu živimo
Poslanica Demokratske fronte u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, Alma Kratina, komentarisala je reakcije javnosti na slučajeve nasilja nad ženama, ističući da se društvo mora hitno suočiti sa stvarnim razmjerama problema.
„Naravno da je opasno, to ali ukazuje upravo na to da mi podhitno moramo svi dati svoju doprinost da se mijenja svijest o veličini problema kojih mi imamo. Upravo to, takvi komentari i to ali i sve što dolazi za njega i to što se pokušava žrtva proglasti krivom za nešto što je se desilo, dati u stvari mišljenje da je nešto vezano za njen izgled, ponašanje ili bilo šta provociralo nasilnika, da se uopšte u tom pravcu razmišlja.“
Navela je da veliki broj takvih komentara otkriva stvarno stanje u društvu.
„Ako mi imamo toliki broj komentara javno i na društvenim mrežama, onda je potpuno jasno u kakvom i društvu živimo. Onda je potpuno jasno da mi moramo mijenjati svijest o problemu koji imamo, moramo mijenjati svijest o tome. Naravno da će u tome pomoći sastavno i neki zakonski okvir, evo ja sad pokušavam govoriti iz ugla nekoga koji je u zakonodavnom tijelu.“
Podsjetila je da su izmjene zakona značajno unaprijedile krivične odredbe.
„Ako smo mi unaprijedili zakonski okvir, izmijenili krivični zakon u smislu da smo uveli nova krivična djela, teško ubistvo žene, femicid, uhođenje, psihičko nasilje. Sve ono što nismo ranije imali informacijsko-komunikacijske tehnologije koji sad mogu biti tako karakterizirane da mogu biti kažnjive kao krivično djelo…“
Dodala je da su ispunjene obaveze koje su postojale godinama, ali da implementacija ostaje izazov.
„Učinili smo nešto u okviru zakona i konačno ispunili nešto što smo davno trebali nakon ratificiranih konvencija, to smo uradili, ali sad ostaje pitanje implementacije i sudske prakse, učnaka, sudske prakse kojim nismo zadovoljni kao građani. Nismo zadovoljni, ni mi u zakonodavnom tijelu, niti su zadovoljni građani.“
Husarić-Omerović: Mi smo, jednostavno, naučeni na život da se ne miješamo u te stvari
Novinarka Azra Husarić Omerović, naglasila je da fokus ne smije biti na građanima koji su se zatekli na mjestu događaja, već na institucijama koje su morale spriječiti tragediju.
„Apsolutno smo odgovorni ako šutimo na nasilje i mislim da svi trebamo biti dovoljno glasni svako u svojoj oblasti koja djeluje da na neki način doprinese poboljšanje problema. Ono što sam primijetila u javnosti jeste da se na neki način krivica i teret odgovornosti prebacuje na svjedoke koji su bili tu nedaleko od mjesta ubistva. Bili su prisupni, vidjeli su ili kako je tražila pomoć ili njega kako je pretrčao prema njoj.“
Dodala je da se odgovornost ne smije sklanjati s institucija koje su morale zaštititi žrtvu.
„Ono što sam željela da kažem da se odgovornost nikako ne smije prebaciti sa institucije koje su trebali zaštititi u ovom slučaju nju, u drugom slučaju druge žrtve nasilja. A prebaciti u ovom slučaju na ljude koji se možda uplašili za svoju sigurnost, bezbjednost, ljudi koji su bili sa njima, možda je tu bilo i djece. Mislim ako razmislimo kako bismo se mi sami zatekli u takvoj situaciji ne znamo kako bismo reagovali. S druge strane ne smijemo kriviti nekoga ukoliko se prepao za svoj život.“
Naglasila je da svako ima pravo na strah i da svjedoke ne treba osuđivati.
„Svaki od nas ima pravo da bude i ranjiv i da osjeća strah za sigurnost sebe svojih najbližih drugih. Ne smijemo sebi dati za pravo da okrivljujemo nekoga ko jednostavno nije bio na kraju krajeva ni dužan.“
Komentarisala je navode da je u blizini bilo desetak ljudi, ali da ne zna tačan sastav prisutnih.
„Ja ne znam detalje, ne znam koliko je ljudi svjedočilo, ne znam koji su ljudi svjedočili, da li su to bili muškarci, da li je bilo djece, da li su bile porodice. I s te strane se ograđujem kada govorim svjedoci, bojim se da ipak neko treba zaštiti svoje djete više u tom trenutku nego neko ko traži pomoć. Ali ukoliko su bili muškarci, naravno da su trebali priskočiti u pomoć, zaštititi žrtvu, pomoći da se spriječi nasilnik da dođe do nje. Mislim da je to onaj mentalni sklop društva u kojem živimo, balkanski sklop društva u kojem živimo. Jednostavno ne želimo da se petljamo, ne želimo nazvati policiju kada čujemo nasilje u stanu do našeg, ne želimo da zaustavimo nekoga na ulici ako vidimo da galami i viče na svoju djevojku ili partnericu.“
Naglasila je da ljudi izbjegavaju reagovati uživo, ali vrlo brzo osuđuju na društvenim mrežama — često i žrtvu.
„Dakle, mi smo jednostavno naučeni na takav život da se ne miješamo u te stvari, ali vrlo ćemo vješto napisati komentar i okriviti nekoga na društvenim mrežama ili okriviti žrtvu u ovom slučaju propitivajući šta je ona radila, zašto nešto drugačije nije uradila ili zašto nije postupila ranije na neki drugi način. Iako imamo desetine slučajeva ranije, žena koje su sve moguće pravne vijekove iskoristile, nisu dobile nikakvu zaštitu.“
Mešić: Nasilje nije ograničeno na određene socijalne grupe, javlja se u svim slojevima društva
U razgovoru o odgovornosti pojedinaca i stavovima prema žrtvama nasilja, psihologinja Enisa Mešić iznosi ključne refleksije koje se tiču percepcije nasilja, posebno u kontekstu ubistava žena u Bosni i Hercegovini.
Kako navodi psihologinja, često se u takvim slučajevima postavlja pitanje odgovornosti, a u fokusu je zapravo prebacivanje krivice na žrtvu, što je često zaštitni mehanizam pojedinaca koji ne žele da se suoče sa stvarnim problemima.
“To je ono tipično, ne, ne dešava se meni, ne dešava se u mojoj kući, ja nisam to. Uglavnom kad nemamo snage u sebi da se sučimo sa prijetnjama, sa izazovima, sa nekim sopstvenim deficitima, onda vrlo lako prebacimo odgovornost na drugoga”, objašnjava Mešić.
Psihologinja smatra da svaka žena u nekom trenutku svog života može doći u situaciju u kojoj se susreće sa potencijalnim nasilnikom.
“Vjerujem da je svaka žena, devojka, u nekom svom životnom periodu bila bar u jednoj vezi da je bila u kontaktu sa muškarcem koji je potencijalno mogao da bude, u krajnjoj liniji, njen ubica. To je jedna činjica, svakoj od nas je moglo ovo da se desi.”
Takođe, prema statistici, kako navodi Mesić, svaka četvrta žena je doživjela jedan oblik seksualnog nasilja, što nije specifično samo za Bosnu i Hercegovinu, već i za Evropu.
Mešić dodaje da nasilje nije ograničeno na određene socijalne grupe, već se javlja u svim slojevima društva.
“Nasilje apsolutno ne određuje, nasilje nema determinante kao što su dob, rasa, obrazovanje, ekonomski status”, naglašava ona.
Kroz analizu porodične dinamike, psihologinja ukazuje na značaj podrške u procesu prevencije nasilja.
“Samostalnije žene koje dolaze iz porodica koje su podržavajuće će na vrijeme napraviti krug podrške i uspjeti da se izvuku iz toga, dok žene koje su prosto sticajem okolnosti, udaljene od svoje porodice, neće vidjeti na vrijeme signale i onda ući u veliku zonu rizika.“, ističe psihologinja.
Mešić se zatim osvrće na ulogu porodice u odgoju i prevenciji nasilja. Iako postoje brojne institucije koje nude pomoć i savjetovanje, kao što su centri za mentalno zdravlje i socijalni rad, psihologinja ističe da su resursi i podrška često nedovoljni.
“Sve je to na papiru super, ali kada vi stavite to kroz budžet, kroz usluge, kroz broj ljudi koji rade, na broj stanovnika, ti ljudi jednostavno to ne mogu da postignu.”
Napominje da se tradicionalne norme ponašanja prema ženama i dalje održavaju.
“Žene koje su rođene ’50-ih, to su generacije žena koje su zaposlene, koje su samostalne, koje su možda druga generacija koja je izašla iz patrijarhata. I sada imamo jedan retrogradni moment, takve atavizme, tradicije, koje se odnose na to da se prema ženi ponaša kao prema imovini.”
Pored toga, Mešić ukazuje na promjene u društvenim vrijednostima koje, prema njenom mišljenju, negativno utiču na status žene u porodici.
“Mi, odgovorno tvrdim, smo više siromašni kada je u pitanju sistem vrijednosti nego što smo materijalno siromašni.”
Trbonja-Tule: Kada ćemo odgovarati za nečinjenje, nereagovanje?
Od omalovažavanja žrtve femicida, sistema i koliko je isti zakazao, do prevencije i edukacije, komunikacije u i prema porodici, govorila je Aldijana Trbonja-Tule, predstavnica Inicijative građanki/na Mostara.
„Ni građani, ni profesionalci nisu zadovoljni cjelokupnim sistemom, a najveći broj komentara s razlogom, imamo na pravosuđe. Ovdje su sigurno trebale biti izrečene neke sigurnosne mjere ili po novom ili po starom zakonu, nije ni bitno – to se nije desilo“, rekla je predstavnica Inicijative građanki/na Mostara Aldijana Trbonja-Tule, odgovarajući na pitanje koliko je sistem zakazao i zašto nisu postojale nikakve sigurnosne mjere, iako je prema Anisu Kalajdžiću još ranije, u drugom slučaju, pokrenut postupak.
Nadalje, Trbonja-Tule, ujedno i socijalna radnica, postavila je pitanje koje su vjerovatno svi u nekom trenutku postavili, a to je: Da li je moguće da živimo u toliko lošem, nepovjerljivom sistemu da mlada, obrazovana osoba ne vjeruje i ne traži pomoć od tog sistema?
„Sami se uvjeravamo svaki dan da je sistem loš. Nije funkcionalan, ne čitamo, ne učimo, ne usvajamo nova znanja – ne primjenjujemo zakone. U ovoj godini imamo dva nova zakona koji tretiraju upravo oblast nasilja, ali mi te zakone imamo 20 godina u nekom obliku, nisu ovo nove stvari. Nije ovo nešto što je jučer došlo. Ovo je nešto što traje 20 i više godina“, kazala je.
„Ne reagujemo na vrijeme. Pravimo se da ne znamo šta se desilo, tražimo opravdanje za počinitelja nasilja, tražimo opravdanje za sebe za nečinjenje. Mislim da je to jedan od velikih izazova našeg društva. Kada ćemo odgovarati za nečinjenje? I na koji način će odgovarati naše kolege u svim institucijama za nečinjenje, za nereagovanje, za slučajeve nasilja? U bilo kojem sektoru, u obrazovanju, u zdravstvu, u policiji, u centrima za socijalni rad, pa i u nevladinom sektoru, kao jednom vrlo ozbiljnom i značajnom dijelu sektora, posebno vezano za zaštitu žrtava nasilja“, istakla je, te dodala:
„Nije izrečena nikakva sigurnosna mjera, nije izrečena nikakva zaštitna mjera. Mislim da je pravosuđe tu napravilo grešku. Ja sam socijalna radnica, ali iz mog iskustva rada sa ženama žrtvama nasilja u porodici, mogu da zaključim – pravosuđe je napravilo grešku“.
Datum i vrijeme objave: 18.11.2025 – 23:30 sati
