Nakarikao sam tog novembra tri keca, ali nijedan nisam prijavio tamo gdje je trebalo. Mater nije znala ništa o slavnoj pogibiji iz fizike, hemije i latinskog i nije smjela da zna. Jer da je znala moj bi se zimski raspust sveo na sobu i kratke promenade po dvorištu, a ja sam ipak imao drugačije planove.
Računao sam na to da ću kečeve uspješno kriti do kraja decembra, onda ću ih u januaru ispraviti na solidne trojke ili još bolje četvorke, mati nikada neće saznati za moju malu diverziju i svi ćemo živjeti lijepo i srećno do kraja drugog razreda.
Računica je jasna
E, diko moja. Sve bi to bilo taman kako sam namaštao da razrednica dvije sedmice prije kraja polugodišta nije sazvala roditeljski sastanak. Roditelji su morali potpisati da su njen poziv primili i nikakva prevara nije bila moguća. Materi sam rekao da je u školi sve u redu, da nikakvih iznenađenja neće i ne može biti, da sam sve uredno prijavio i da bez potrebe dere cipele do škole i nazad. Da li sam loše lagao, da li je mater laž namirisala ili naprosto tog popodneva nije imala pametnijeg posla ne znam, ali znam da sam se odsjekao kada sam je vidio kako cupka s noge na nogu pred zbornicom.
Roditeljski je počeo kada je i trebalo da počne, trajao je jedan školski čas, odnosno dvadeset i osam godina najmanje. Tri sam smrti preživio u tih četrdeset i pet minuta. Grickao sam nokte, išao svakih sedam minuta u klozet, prolazio sam pored učionice u kojoj se dešavao roditeljski u nadi da ću nešto čuti, ludio sam zato što ništa čuo nisam, množio sam sebe sa nulom i dijelio sa ostatkom i samo sam čekao da se vrata otvore i da bude što biti mora. Tako se, na koncu, i desilo: roditelji su jurnuli naprijed, među njima i moja zajapurena mater koja je ljutito podigla kažiprst i procijedila: Ispred mene. Vidio sam, što bi rekao Sremac, svoje dobrojutro.
Roditeljski sastanci su najveći učenički neprijatelji. Nisu to ni De Morganovi zakoni, ni jednačine za sintezu litijuma i fluora, ni oscilatorna kretanja; ne, pravi i jedini neprijatelj bezbrižnih, lakih i nežnih učenika su roditeljski sastanci na kojima se zblanutim očevima i postiđenim majkama otkrivaju istine o njihovim vrlim potomcima koji su do tog trenutka bili “za pokazivanje”, a od tog trenutka paščad koja slažu kako zinu. Sve se u srednjoj školi može preteći – i nenajavljeni kontrolni, i petominutni test, i usmeno ispitivanje u pô časa – ali se roditeljski preživljava rijetko i preživljava se jedva.
Učenik se jadan bori sa stoglavim psinama, jedva hvata vazduha u maticama koje ga svakog dana dave i vuku na dno, preskače stotinu prepreka među kojima je već druga nesavladiva, kamoli ostalih devedeset i osam, a onda na sve to dođe razredni starješina i najavi roditeljski sastanak sljedećeg ponedjeljka. I srušiše se lepi snovi moji, veli pjesnik i gađa tačno u metu: sve učenik može da podnese, svaki su teret njegova leđa kadra da istrpe, ništa mu nije mrsko i ništa mu nije teško, ali roditeljski sastanak bi najradije minirao ili bar tražio da se održava u dvomjesečnom karantinu.
Stvari se iz osnova mijenjaju dvadeset ili trideset godina kasnije. Nekadašnji učenik kome je nervoza uništavala i tanko i debelo crijevo sada se kreće k’o lađa francuska prema školi i računa koliko će trajati muke na koje je protiv svoje volje udaren. Roditeljski počinje u pola šest i on se nada da će sve biti gotovo do šest; taman ima vremena da stigne do kafane na ranije zakazanu partiju rauba ili na četvrtfinale Lige šampiona koje se igra u Münchenu. Računica je jasna: deset minuta o ocjenama, deset minuta o nastupajućoj ekskurziji i deset minuta o “raznom”.
Roditeljski sastanci su najveći učenički neprijatelji
E, diko moja. Ili je razrednom starješini dosadno ili voli da pati druge, trećeg objašnjenja naprosto nema. Ono što je trebalo da traje pola sata proteže se na čitav sat, a sve češće i na sat i pô. Razrednik naprosto ne zna kuda bi prije: učenici su pokvarili prosjek, sve češće bježe sa časova, prepisuju čim im profesori okrenu leđa, kasne na nastavu, izlaze po pet puta za vrijeme časa u klozet, koriste mobilne telefone, otvoreno se sumnja da pojedini među njima vuku i prve dimove iza škole i sve tako redom neobične radnje koje učenici rade već osam vijekova. Teško je objasniti tolika razrednikova razvlačenja, a još ih je teže prekinuti.
Tri kontrolna i dvije pismene
Nekadašnja grozomorna muka se pretvara u neopisivu dosadu. Nervozni roditelj sluša šta razrednik priča, ali samo na pola jednog uha i sve čeka kada će na njegovo izlaganje biti udarena finalna tačka, ali zarezi se samo nižu jedan za drugim. Teško je, veli razredni starješina drugog pet, objasniti zašto su učenici pokvarili ocjene iz latinskog, ali su pokvarili. Sljedeće sedmice imaju tri kontrolna i dvije pismene, pa bi bilo dobro da se na njihovim panjevima iscijepa nešto osim mokre potpale koja je ni za šta. I sve u tom tonu, sve u toj melodiji, sve u tom ritmu, da te bog dragi sačuva.
Ako se roditeljski slučajno i približi kraju, ako se makar i ovolicko nazre spas, uvijek će da se javi neka mama koja mora da pita ono što je već devet puta objašnjeno. Njoj, eto, nije jasno kome trebaju roditelji da se jave za ekskurziju i kome djeca treba da donesu prvu ratu. Razrednik onda ponavlja ono što je već rekao, ali upornoj majci i dalje nisu jasni “neki detalji” ekskurzije i vožnja paklenim predjelima se nastavlja. Kada se roditeljski konačno završi, otac je pred penzijom, ima šezdeset i tri godine, četiri unuka i jedan bubreg koji ne radi. Roditeljski sastanci, da privedem priču kraju, nisu bili dobri onda, a bogami nisu dobri ni sada i najbolje bi bilo kada bi bili protjerani za vjeki vjekova iz školskih programa.
Datum i vrijeme objave: 15.11.2025 – 19:30 sati
