Nedavno je iz štampe izašla jedna izuzetna knjiga. Kao što i njen naslov kaže, riječ je o “Acta Ottomanica Saraevoensia”, odnosno o Osmanskim dokumentima Arhiva Orijentalnog instituta Univerziteta u Sarajevu. Još preciznije, radi se o studijskom katalogu čiji je autor istoričar i orijentalista Nenad Filipović – katalogu kakvi su izuzetno potrebni svakoj zemlji, a naročito našoj, koja je doživjela tolika razaranja: ne samo “urbicid”, nego i razaranje prošlosti, a time velikim dijelom i budućnosti.
Bez imalo pretjerivanja, slobodna sam reći da je ovo događaj ne samo godine, nego mnogo više od toga. To mogu razumjeti samo oni koji su se već bavili starim osmanskim dokumentima i izučavali historiju Bosne i Balkana. Bez obzira na to što će neki tvrditi suprotno, osporavajući značaj i zastupljenost dokumenata, treba reći da oni jednostavno ne poznaju svu težinu istraživanja iz ove oblasti.
Težak zanat
Moram ovdje istaći da se historija ovog dijela svijeta – dakle ni Bosne ni čitavog Balkana – ne može izučavati bez znanja mnogih jezika, prvenstveno osmanskog-turskog, arapskog i perzijskog, ali ni bez poznavanja evropskih jezika, na kojima je napisano mnoštvo naučnih radova, potrebnih za razumijevanje naše, a time i “tuđe” historije: historije Balkana, naših naroda i Bosne, kao i Osmanskog carstva, koje je vladalo velikim dijelom planete više stoljeća, a na našim prostorima puna četiri (tačnije, Osmansko carstvo je u Bosni vladalo od 1463. do 1878. godine, tj. do Berlinskog kogresa, dakle punih 415 godina).
Da bi ovakva knjiga mogla doći do čitaoca, naravno da je potrebno znati čitati arapske rukopise, jer su arapskim pismom pisani gotovo svi dokumenti puna četiri stoljeća, pa i kasnije, literatura u Bosni na osmanskom. Pisma koja su Osmanlije koristile pri pisanju svojih dokumenata, njihovi rukopisi ispisani arapskim alfabetom, veoma su brojni. Najjednostavnijim pismima napisana su možda literarna djela Bosanaca, koji su uglavnom pisali poeziju, prevenstveno sufijsku, i to istovremeno na osmanskom turskom i na bosanskom jeziku, tzv. alhamijado poeziju arapskim pismom. Najčešće su rukopisi bili Divani – zbirke poezije po uzoru na osmanske, koje su sadržavale sve forme orijentalne lirike.
Nenad Filipović je pokazao da izvrsno vlada tim nevjerovatno teškim zanatom, što govori i o tome kakve su bile studije orijentalistike prije rata, devedesetih godina na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku za orijentalistiku, gdje su briljantni i radoznali studenti mogli prilično naučiti čitanje te, za evropskog čitaoca, izuzetno složene materije. A kasnije se lako usavršavati.
Nenad Filipović je, uz to, pokazao ne samo znanje iz ta tri veoma teška orijentalna jezika – od kojih sva tri pripadaju različitim jezičkim porodicama – nego i to da poznaje evropske jezike, te historiju orijentalistike u Evropi i povijest mnogih zemalja. Jer se naučne stvari teško mogu posmatrati izolovano. Iako pravi naučnik, međutim, radi na “ćesticama”, pa i autor ove knjige.
Ovo djelo nije samo rezultat istraživačkog uspjeha i naučnog dometa, nego je i izuzetno opremljeno. Ovakva se djela danas gotovo više ne štampaju, ili vrlo rijetko, čak i u svijetu. To je luksuzno izdanje s tvrdim koricama, koje zaslužuje svaku pohvalu. To je što bi kod Francuza bilo djelo iz oblasti Des Beaux Arts!
Da bi i stranom istraživaču ovo djelo – a time barem dio Bosne – bilo pristupačnije, knjiga je objavljena kao bilingva izdanje, na bosanskom i na engleskom jeziku, pored toga što sadrži i izuzetno dobro reproducirane faksimile brojnih rukopisa, najčešće pisanih tzv. nestalik pismom, ali ne samo njime. Ti faksimili ovdje djeluju kao prava umjetnička djela. Bez kolektivnog rada i odličnih saradnika iz više oblasti, knjiga ne bi nikada ugledala svjetlo dana.
Recenzenti su bili prof. dr. Kerima Filan i dr. sci. Fazileta Hafizović, lekturu je uradio autor, a odlične fotografije dolaze od Dženata Drekovića. Knjigu je štampala štamparija u Fojnici.
Nalazim za potrebno da i ovo navedem, iako tu nisu svi učesnci ovog prelijepog izdanja, jer bez i ovih saradnika teško bismo mogli govoriti o ovoj Monografiji /Katalogu.
Za one koji ne znaju šta znači naučni katalog – jer se nikada nisu bavili naučnim istraživanjima niti historijom – ili za one koji bi voljeli da se podsjete, recimo ipak šta je to: Naučni katalog (prema enciklopedijskoj definiciji) je stručno i sistematski izrađen popis predmeta, dokumenata, rukopisa, arheoloških, umjetničkih, muzejskih, bibliotečkih ili astronomskih jedinica, koji sadrži tačne, provjerene i često detaljno opisane podatke o svakoj jedinici. Njegova svrha nije samo evidencija, nego i naučna obrada i klasifikacija građe, na osnovu koje se mogu vršiti analize, poređenja i naučna istraživanja.
Ovakav jedan katalog zahtijevao je od svog autora mnogo vremena, ali i veliko znanje, kako sam već naglasila.
“Građa sadržana u ovoj publikaciji datira iz razdoblja 17–19. stoljeća i smatra se javnim dobrom, te je dijelom javnog domena i u vlasništvu je Univerziteta u Sarajevu – Orijentalnog instituta. Izbor, raspored i način izlaganja te građe, kao i uvodni tekstovi, komentari i grafički dizajn sadržani u Monografiji, zaštićeni su autorskim pravom. Publikacija je dio projekta DigiProHUMANE – Promoviranje digitalne infrastrukture u oblasti humanističkih nauka i umjetnosti”, piše Nenad Filipović na prvim stranicama knjige.
U prvom poglavlju, koje je ujedno i vrsta uvoda, autor Nenad Filipović piše o uništavanju Orijentalnog instituta i o dokumentima koji su izgorjeli zajedno s njim, pogođeni barbarskim granatama. To je bilo neprocjenjivo blago, što može razumjeti – ponoviću to koliko god puta treba – samo onaj ko se bavio historijom, ne samo Bosne, kao i turkologijom, tj. orijentalistikom, i zato shvata njen značaj; djelo važno ne samo za razumijevanje sadašnjeg trenutka, nego i globalne politike.
Nenad Filipović je pokušao da detaljno iznese sve podatke o nestalim dokumentima, i to na zadivljujuće precizan način. On, između ostalog, kaže: “Još krajem osmanske vladavine u Bosni, od pedesetih godina XIX vijeka, započeo je lov na starine u Bosni, uključujući i orijentalne rukopise te osmanske arhivalije. U taj lov su se uključili i stranci koji su dolazili u Bosnu.”
Zatim navodi: “Posjedujemo i arhivske i memoarske podatke da je jedan od posljednjih bosanskih namjesnika, i to vrlo aktivan, Topal Šerif Osman-paša (1860–1869), prikupljao bosanske starine i da ih je sa sobom ponio u Istanbul kada je napuštao Bosnu 1869. godine. Taj lov se intenzivirao dolaskom Austro-Ugarske 1878. godine. No, pojavili su se i glasovi u zaštitu bosanskog blaga. Tako je već 1884. godine u Sarajevu osnovano Muzejsko društvo Bosne i Hercegovine iz kojeg je 1888. godine nastala javna ustanova Zemaljski muzej (Landesmuseum). Muzej je prikupljao raznu građu, pa su tako u njegov fond ulazili i poneki islamski rukopisi i osmanski dokumenti. Pregledom sadržaja Zemaljskog muzeja može se ustanoviti da su ranu muzejsku građu – osmanske arhivalije – obrađivali učenjaci kadije: Ali-efendija Kadić, Hilmi-efendija Muhibbić, kadija Ugljen i dr. Važne priloge arhivistici, ali ne na osnovu muzejske građe, svojim radovima dali su Ibrahim-beg Defterdarević-Resulbegović i Safvet-beg Bašagić-Redžepašić. Memoarski zapisi Ćire Truhelke pokazuju da su rane nabavke i tumačenja osmanskih dokumenata i islamskih rukopisa za Zemaljski muzej obavljali poznati sarajevski staretinari onog vremena – Avdaga Bojadžić i Ibram-aga Musakadić – te učenjak, šejh i vrhunski kaligraf Behaudin-efendija Sikirić. No, preokret na ovom polju nastao je oko 1912. godine kada je u Zemaljski muzej, za ‘arhivskog pristava’ u novouspostavljenom odjeljenju Turski arhiv, postavljen Riza-efendija Muderizović (1869–1943), koji je dugo vremena, pored školovanja u Parizu, proveo kao državni činovnik u Istanbulu. (…) Muderizović je uspostavio prve inventarne knjige zbirke Manuscripta turcica te inventarisao osnovni fond sidžila.”
Nije potrebno ni naglašavati da je historija uvijek interpretacija, ali je važno reći da su oduvijek postojali i postoje pošteni istraživači koji ne falsifikuju činjenice niti ih tumače prema “nacionalističkim” metodama. Takvi su pristupi pogubni za postojanje i opstanak svake države i svakog naroda – ne samo “neprijateljskog”. Ipak, postoje, i kod nas i u svijetu, naučnici koji izučavaju dokumente na najpošteniji način i koji, na osnovu istorijskih izvora, donose objektivne zaključke o zbivanjima u prošlosti, njihovim uzrocima i posljedicama.
Filipović ističe da su ostaci starog fonda slučajno sačuvani, jer su bili kod samih istraživača, “na ličnim reversima”, pa se nisu zadesili u zgradi. A radi se o 114 primjeraka pojedinačnih dokumenata iz Manuscripta Turcica, ili iz zbirke Vilajetski arhiv.
Preciznije govoreći, autor je za ovu monografiju izabrao “trideset reprezentativnih primjeraka koji obuhvataju vremenski raspon od 1612. do 1871. godine. Oni su objavljeni s detaljnim kataloškim opisom, naučnom transliteracijom i u faksimilima”.
Zaključak
Još jednom da ponovim i time i zaključim o ovoj knjizi sljedeće:
Monografija Nenada Filipovića “Acta Ottomanica Saraevoensia. Osmanski dokumenti Arhiva Orijentalnog instituta Univerziteta u Sarajevu – studijski katalog” predstavlja, dakle, jedno od najznačajnijih izdanja u savremenoj bosanskoj osmanistici. Djelo nije samo naučni katalog, već i historiografski spomenik jednoj instituciji, njenim istraživačima i kulturnom pamćenju koje je gotovo u potpunosti uništeno u agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine.
Knjiga kombinuje arhivističku preciznost i emotivnu dimenziju ličnog svjedočenja. Autor detaljno rekonstruiše genezu osmanskog arhiva – od vremena Zemaljskog muzeja, preko djelovanja Riza-efendije Muderizovića, Derviša Korkuta, Vladislava Skarića, Hazima Šabanovića, Branislava Đurđeva, Hamida Hadžibegića i Nedima Filipovića, pa sve do savremenog perioda i obnove Arhiva nakon rata. Time pokazuje da je Orijentalni institut bio jedno od središta istinske nauke o Bosni i Osmanskom carstvu. U pomenutom kontinuitetu Nenad Filipović vidi ne samo povijest jedne institucije nego i ogledalo kulturne sudbine Bosne – zemlje čije je pamćenje, mémoire, često bilo meta namjernog brisanja.
Posebna vrijednost monografije ogleda se u načinu obrade arhivalija. Trideset pomenutih i za knjigu odabranih dokumenata predstavljeno je s naučnim regestrima, transliteracijom, prevodom na engleski i visokokvalitetnim faksimilima. Nenad Filipović se pri tome oslanja na međunarodno priznate standarde transliteracije (İslâm Ansiklopedisi i DMG sistem), ali pokazuje i senzibilitet za dijalekatske osobine osmanskog jezika kakav je bio u Bosni. Time knjiga nadrasta lokalni okvir i postaje relevantna za globalnu osmanistiku – i ne samo za osmanistiku, kako sam već istakla, već i za širu naučnu i kulturnu zajednicu.
Stilski, djelo se izdvaja elegancijom i učenom ironijom, ali i izrazitom humanističkom notom. Autor, sin poznatog bosanskog/bošnjačkog filozofa Muhameda Filipovića, ovim djelom spaja nauku, sjećanje i moralnu poruku: da je čuvanje arhiva čin otpora kulturnom zaboravu. Posvete i zahvalnice, upućene brojnim domaćim i stranim kolegama, unose toplinu i iskrenost u tekst koji bi, u rukama manje senzibilnog autora, mogao ostati samo tehnički priručnik.
Kritički gledano, knjiga ponekad obiluje digresijama i biografskim detaljima koji bi, strogo naučno gledano, mogli biti sažetiji. Ali upravo ti dodaci daju joj poseban ton – spoj arhivistike i memoara, nauke i ličnog svjedočenja. Ti “izleti” izvan suhe naučne forme čine da ovo djelo diše, da ima dušu.
“Acta Ottomanica Saraevoensia” je, dakle, mnogo više od kataloga: to je rekonstrukcija jednog izgubljenog svijeta, naučno i emocionalno svjedočanstvo o trajanju i obnavljanju bosanske orijentalne tradicije. Nenad Filipović ovom monografijom potvrđuje da arhiv, ma koliko oštećen, može biti izvor ne samo znanja, nego i duhovne postojanosti naroda koji pamti.
Datum i vrijeme objave: 15.11.2025 – 20:00 sati
