Vrijeme znači sve, znači vječnost

Ljeto je ove godine uranilo. Baš, baš je uranilo, jer se sjećam da su već za Prvi maj plaže najbliže Makarske i Dubrovačke rivijere bile ispunjene kupačima. Naravno, samo sam na slikama gledala ta dešavanja. Baš kao što samo na slikama mjesecima gledam terapiju, propisanu za liječenje karcinoma dojke. I baš kao što samo na papiru godinama gledam sva silna dostignuća i postignuća onkoloških klinika u regiji, Evropi, svijetu. I baš tako, negdje oko 1. maja, pacijenti su načuli da se priprema, napokon, nakon duže od šest godina, nova lista onkoloških lijekova.

Da su imenovane komisije, da se prave analize, da su onkolozi dali maksimum snage da što prije predlože lijekove koji su dokazali i pokazali čarobno dejstvo. Jedva su i onkolozi dočekali ovu vijest. A, onda smo načuli i da će komisije Federalnog ministarstva zdravstva učiniti sve da se lista konačno revidira prije godišnjih odmora. Preambiciozno, reći će oni koji se svakodnevno bore sa našim administrativnim aparatom.

Oni koji znaju da je naš sistem toliko komplikovan i usporen da običan zahtjev za refundaciju sa protokola do službe rješavanja, ili iz prizemlja do drugog/trećeg sprata iste zgrade, putuje sedmicama. Za sve druge ljude je zvučalo kao realnost ili da je moguće to završiti za svega nekoliko sedmica. I… ulazimo u drugu polovinu novembra. Dolazimo do drugih godišnjih odmora, jer poslije ljetovanja na red su došla zimovanja, a oni koji su trebali završiti ovaj posao, i dalje se ne oglašavaju. Liste su iste. A u upotrebi i dalje lijekovi stari nekoliko decenija. I dalje su novi lijekovi pusti snovi i dalje je lista lijekova ista kao 2019, 2020, 2021…

Duže od šest godina u kojima je svijet otišao naprijed, nove terapije, novi pristupi, novi načini, roboti, gamma noževi… Šest godina između nade i odustajanja. Za ovih šest godina medicina je napravila korake od šest milja, sto svjetlosnih godina koje nećemo nikada stići. I dalje osjećamo da nam vrijeme klizi iz ruku, život odlazi i prolazi u čekanju. To je vrijeme u kojem su mnogi izgubili bitke, mnogi se zadužili, prodali sve što su imali. Mnogi nisu ni to imali. Otišli su znajući da postoji lijek, ali ne za njih. Bili su spriječeni i da se pokušaju izliječiti, oporaviti, preživjeti. Svaka osoba koja se liječi od raka zna da minut, sat, dan, mjesec, vrijeme znače sve, znače vječnost. Šest godina bez promjene, bez pokušaja, bole i peku jače od same dijagnoze. Šest godina za onkološke pacijente je presuda, ništa drugo i nikako drugačije.

Jesu li se ovi stručnjaci uopće vratili sa godišnjih odmora ili su sastavili maj – decembar, pa će onda decembar – maj, pa…? Ponovo se vrte stotine pitanja u glavama onkoloških pacijenata koji su prije nekoliko mjeseci ostali i bez osnovne terapije, otopina za infuzije, hormonalne terapije, citostatika na onkološkim klinikama.

Ne znaš gdje bi prije reagovao, šta bi prije tražio, o čemu bi prije pisao i pričao, jer u onkologiji gdje god zagrebeš, isplivaju mulj, blato, tuga, jad i čemer. Odnosno, isplivaju nema, nestalo, nedostaje. I dok nam država mirno tone u san, bolest vreba, trlja šake. Iz svakog ćoška gleda novu žrtvu, posmatra one koji se ne liječe jer je takve najlakše osvojiti. O kako uživa u tijelima koja ne pružaju otpor ničim i nikako. Tijelima umornim od sistema, bolesti, nemoći. Ne zaboravite. Lijek nije trošak. Lijek je nada. Lijek je život. A lijeka nema. I zato me nemojte zvati i reagovati, prebacivati krivicu na one ili ove, nemojte mi objašnjavati procedure. Nemojte mi pričati kako ste nešto završili, poslali tamo ili ovamo, a taj neko drugi nije odgovorio, jer nijednom se ni sami niste zapitali dokle je ovaj posao došao? Zašto nema odgovora? Zašto nema nove liste? Nijednom se niste zapitali gdje je zapelo i zašto?

Dok na listu lijekova gledate kao na popis kancelarijskog materijala, nemojte vjerovati i druge ubjeđivati da ste učinili sve što je do vas. Niste! Nije niko. Jer i danas će penzionerka Azra, onkološka pacijentica iz Rakovice, doći na Onkologiju da čuje da njene terapije nema. I mama troje djece Alma iz Vareša će isto čuti kada dođe na kliniku.

I Imela iz Tešnja će se sa istim odgovorom vratiti kući. Binasa će i ovaj mjesec kupiti dvije povratne karte, sjesti u avion sa svojim suprugom i otputovati u Istanbul, gdje će platiti apliciranje lijeka, lijek, hospitalizaciju. Sve dok svaki onkološki pacijent u Bosni i Hercegovini ne bude imao na raspolaganju terapiju koju mu propiše ordinirajući onkolog, ne tješite se da ste učinili sve. Jer, niste učinili ništa. Ni vi, ni oni prije vas, ni oni prije njih, niko već 23 godine za onkologiju nije učinio ništa.