Napoleon, mikrobi i zubi iz Vilniusa

U povijesnim se udžbenicima Napoleonov neuspjeli pohod na Rusiju najčešće sažima na nekoliko metaforičkih crtica: beskrajne ravnice, vojnici koji se ruše od iscrpljenosti i prkosno namrštena sitna figura na konju, umotana u generalski plašt, promrzla do kostiju. Nema povijesnog teksta u kojemu sekao glavni krivac ne spomene ruska zima, a tek u fusnoti eventualno i tifus. Jer mikrobi, kao i obično u povijesti, tako i kod Napoleona dobiju tek diskretnu, usputnu ulogu.

No, u svjetlu novih istraživanja se ta tifusarska fusnota znatno proširila i otvorila zasebno poglavlje: zahvaljujući analizi DNK iz zuba pronađenih u grobnici vojnika koji su se povlačili iz Rusije 1812., znanstvenici su uspjeli rekonstruirati identitet nevidljivog neprijatelja koji je djelovao paralelno s mrazom, glađu i ruskom vojskom. Ispada da je priča znatno složenija od jedne riječi „tifus“, a time i znatno zanimljivija.

Masovna grobnica kao vremenska kapsula

Znanstveno redefiniranje povijesnih okolnosti koje su dovele do kraha Napoleonovog pohoda na Majku Rusiju započelo je prilično daleko od Moskve – u Vilniusu, u današnjoj Litvi.

Tijekom građevinskih radova 2001. godine arheolozi su naišli na masovnu grobnicu s kosturima više tisuća ljudi (nama Osječanima ništa neobično: gdje god se u nas zabije lopata ili ašov ispadaju neki povijesni artefakti, a građevinski radovi se zaustavljaju dok arheolozi ne dovrše svoje četkanje koščica). Uz kosti su u toj grobnici pronađene uniforme, kopče, dugmad i druge vojne sitnice koje su ih jasno povezale s Grande Armée, Napoleonovom vojskom koja je u ljeto 1812. moćno zakoračila u Rusiju sa skoro 700.000 vojnika i pomoćnih postrojbi, da bi se iz nje samo šest mjeseci kasnije preko rijeke Njemen prema kućama vratila tek šačica – ukupno jedva 50.000 preživjelih aktivnih vojnika i još 25.000 zarobljenih, zalutalih ili dezertiralih. Što će reći da se u vojnim rječnicima pored riječi “desetkovanje” s pravom može staviti ilustracija francuske Velike Armije 1812. godine.

Analize skeleta iz Vilniusa započele su još prije dvadesetak godina i isprva su pokazale podatke koje i bili očekivani: na ostacima uniformi identificirane su uši (one bubice što grickaju i svrbe, a ne slušne izrasline s obje strane glave), a u uzorcima njihove DNK pronađeni su tragovi uzročnika pjegavog tifusa i rovovske groznice. Sve se korektno uklapalo u povijesne bilješke liječnika s početka 19. stoljeća u kojima su opisivali valove vrućice, osipa, kašlja i iscrpljenosti.

Ali (bez tog „ali“ ne bi bilo ni ovog teksta), nova studija interdisciplinarnog tima s Instituta Pasteur i suradnih institucija, objavljena 24. listopada 2025. u časopisu Current Biology, odlučila je učiniti ono što prije dvadesetak godina još nije bilo moguće: umjesto da ciljano traži samo „osumnjičene“ patogene, usmjerila se prema laboratorijskom skeniranju cijele mikrobne zajednice koja je prije 200 godina nastanjivala rovove, odjeću, kožu i tijela tih vojnika.

Zubi kao crna kutija

Ključ takvih otkrića leži u – zubima. Zubna pulpa, meko tkivo smješteno duboko u čvrstoj zubnoj kruni i korijenu, ponaša se kao svojevrsna biološka „crna kutija“ – dobro zaštićen prostor u kojem se nalaze živci i krvne žile. Ako je netko umro od sistemske infekcije, genetički tragovi („fingerprint“) uzročnika završit će i u krvotoku umrle osobe… a time i u pulpi. Drugi tjelesni ostaci (najčešće su to nakon stotinjak godina samo kosti) pod zemljom se lako kontaminiraju mikroorganizmima iz tla, što stvara prevelik „šum“ brojnih DNK-otisaka i ometa genetsku analizu, ali hermetički zatvorena unutrašnjost zuba ostaje iznenađujuće dobro očuvana.

Znanstvenici su kao uzorke uzeli 13 zuba iz različitih skeleta iz vilniuške grobnice i iz njih izvukli (ekstrahirali) dvjesto godina stare fragmente DNK. Naravno, posrijedi su doslovce – fragmenti, komadići DNK izgriženi vremenom: razlomljeni, kemijski izmijenjeni, zamijenjenih nukleinskih baza. No, upravo taj „potpis oštećenja“ znanstvenicima pomaže razlikovati drevnu DNK od moderne kontaminacije.

Umjesto da unaprijed nagađaju i pretpostavljaju kojeg uzročnika traže, koristili su tzv. shotgun metagenomsko sekvenciranje. U prijevodu s laboratorijskog na normalan ljudski jezik: sve što je iz uzorka DNK bilo moguće analizirati ubacilo se „hrpimice“ u laboratorijski stroj koji očitava (sekvencionira) redoslijed baza u svakoj prisutnoj DNK, a zatim se dobivene sekvencije uspoređivalo s golemim bazama podataka poznatih genoma. Dakle, umjesto jednog metka usmjerenog prema sumnjivcu, korištena je „scorched earth“ metoda koja bombardira i pogađa sve što hoda, gmiže, kotrlja se i leti – ljudske gene, ali i gene bakterija, virusa, gljiva, pa čak i DNK iz tla u grobnici.

A nakon računalne „čistke“ ljudskih i okolišnih sekvenci, iz tih 13 zubnih uzoraka ostalo je nešto što je istraživače ozbiljno zainteresiralo.

Paratifus: probavni razarač

U četiri od trinaest vojnika pronađeni su genetski tragovi bakterije Salmonella enterica, i to podvrste Paratyphi C – klasičnog uzročnika paratifusne groznice. Paratifus je bliski rođak poznatijeg trbušnog tifusa (uzročnik: Salmonella enterica, ali podvrsta Typhi), i još poznatije „klasične“ salmoneloze (Salmonella enteritidis). Kod paratifusa nije riječ o banalnoj „crijevnoj virozi“, nego o opasnoj sistemskoj infekciji koja počinje u crijevu, ali vrlo brzo zahvaća cijeli organizam, s potencijalno vrlo ozbiljnim posljedicama.

Paratifus se širi fekalno-oralnim putem, dakle lošom higijenom, onečišćenom vodom i hranom. U vojsci koja dane provodi marširajući kroz snijeg, spava na otvorenom, ne pere ruke, kuha u improviziranim kotlovima i dijeli premalo pitke vode, uvjeti za širenje takvih infekcija gotovo su savršeni. Bakterija prolazi kroz želudac, ulazi u crijevo, a potom u krvotok. Slijede dugotrajna vrućica, slabost, glavobolja, proljev ili zatvor, bolovi u trbuhu, a kod težih oblika i perforacija crijeva, sepsa, delirij. U uvjetima iscrpljenosti, izgladnjelosti, umora i hladnoće (pohod na Moskvu pješice kroz rusku zimu, recimo…), paratifus je smrtonosna bolest.

Za vojsku koja već pati od pothranjenosti i smrzotina, nekoliko tjedana takve groznice dovoljno je da se postrojbe žestoko prorijede – bez ijednog ispaljenog metka.

Povratna groznica: spirohete u vunenom kaputu

Drugi akter ove priče još je manje glamurozan. U zubima trojice od trinaest analiziranih vojnika iz grobnice prepoznata je DNK bakterije Borrelia recurrentis, uzročnika povratne groznice koju prenose uši. Riječ je o spiralnoj bakteriji (spiroheti) koja se prenosi isključivo ljudskom tjelesnom uši (ne onim bubama u kosi, na glavi, već onim na tijelu i u odjeći).

Povratna groznica dobila je ime po svom karakterističnom tijeku: nakon što tjelesna uš ugrize čovjeka i onda još pri češanju ili gnječenju završi zdrobljena na koži, pa bakterije kroz sitne ogrebotine uđu u krvotok, nakuplja se nekoliko dana inkubacije, a zatim naglo nastupa visoka temperatura, zimica, glavobolja, bolovi u mišićima i zglobovima. Nakon nekoliko dana simptomi se smire, da bi se nakon tjedan dana vratili još jednom, pa opet, svaki put pomalo slabije. Razlog rekurencije simptoma je evolucijski sofisticiran trik: Borrelia redovito mijenja proteine na svojoj površini, pa naš imunosni sustav svaki put mora ispočetka prepoznavati neprijatelja.

U teoriji, uz odgovarajuću njegu i bez dodatnih komplikacija, mnogi se oboljeli mogu izvući. U praksi, u vojsci na rubu iscrpljenosti koja danima maršira po -20 °C, u mokroj odjeći, prepunoj ušiju, svaka epizoda vrućice znači daljnje iscrpljivanje, dehidraciju, kolaps cirkulacije i nove žrtve. Bolesnik koji padne iz kolone možda neće poginuti od metka, ali će ga pokopati mraz.

A gdje je tifus?

Zanimljiv detalj nove studije jest ono što nije pronađeno: ni u jednom od 13 uzoraka nije bilo prepoznatljive DNK uzročnika pjegavog tifusa, bakterije Rickettsia prowazekii, niti uzročnika rovovske groznice (bakterija Bartonella quintana). To je iznenađenje jer su ranije analize dijela istog vilniuškog groblja potvrdile prisutnost tih patogena, a povijesni opisi simptoma sasvim lijepo odgovaraju tifusu.

Autori stoga vrlo oprezno naglašavaju da izostanak dokaza nije dokaz izostanka. Radi se o uzorcima iz tek šačice vojnika, od više tisuća ukopanih na toj lokaciji i stotina tisuća koji su sudjelovali u pohodu. Drevna DNK degradira, a molekule nekih bakterija možda su bile previše oštećene ili rijetke da bi ih današnje metode pouzdano uhvatile.

Stoga smo došli do znanstveno najpoštenijeg zaključka: umjesto da ruši staru hipotezu, nova slika je nadopunjuje: Napoleonova vojska nije stradala od jedne „velike“ bolesti, nego od čitavog koktela infekcija koje su u idealnim uvjetima – hladnoći, prljavštini, gladi i umoru – istodobno harale ljudima i njihovim ušljivim uniformama.

Mikrobi kao samozatajni generali

Povijest ratovanja prepuna je trenutaka u kojima su bakterije i virusi odradili posao gorljivije nego protivnička artiljerija. Tijekom brojnih ratnih sukoba 18. i 19. stoljeća više je vojnika umrlo od tifusa, kolere, dizenterije i malarije nego od rana zadobivenih u borbi. Napoleonov pohod na Rusiju jedna je od najdramatičnijih ilustracija tog pravila.

U ljetnim mjesecima 1812. vojska je još nekako držala korak. No kako se kolona protezala tisućama kilometara, opskrbni lanci pucali su po šavovima. Hrana je bila rijetka, voda onečišćena, sanitarni uvjeti nikakvi, a odjeća savršeno stanište za uši. Kada se tome pridodaju ruska taktika spaljene zemlje, izmicanje izravnoj bitci i, naposljetku, rušenje mostova i logističkih točaka, nije čudo da su se patogeni razigrali.

Moderni ratovi, barem u teoriji, pažljivo računaju logistiku, sanitarne uvjete, cijepljenje i antibiotike. Početkom 19. stoljeća informacije o mikroorganizmima još nisu ni postojale. Za liječnike toga doba bolest je bila kombinacija „lošeg zraka“, slabog karaktera i nejasnih tjelesnih sokova. U takvom konceptualnom mraku mikrobi su imali slobodne ruke.

Drevna DNK: forenzika kroz stoljeća

Najzanimljiviji dio ove priče – barem onima koji se bave biološkim znanostima – leži izvan Rusije, Vilniusa, tifusa i Napoleona. Tehnike koje su korištene da bi se rekonstruirala sudbina nekoliko vojnika iz Vilniusa dio su šire genetičke revolucije zvane paleogenomika. Prije dvadesetak godina samo DNK jedva uspijevali izvući iz kostiju neandertalaca; danas se rutinski očitavaju i precizno sekvencioniraju genomi bakterija starih više od tisuću godina.

Isti pristup već je poslužio da se potvrdi uzročnik „crne smrti“ srednjovjekovne kuge – bakterija Yersinia pestis – i prati njezino kretanje kroz stoljeća. Drevna DNK otkrila je i tragove starih sojeva tuberkuloze, lepre, pa čak i virusa velikih boginja. Napoleonski vojnici samo su najnoviji primjer kako se povijesni narativi mogu revidirati i dopunjavati na temelju molekula iz grobova.

Ono što paleogenomiku čini posebno privlačnom jest kombinacija „tvrde“ laboratorijske činjenice i povijesnog konteksta. Arheolozi i povjesničari mogu ponuditi rekonstrukciju bitaka, kretanja vojski, popisa umrlih… a laboratorij zatim dodaje još jedan sloj – konkretne patogene, njihovu evoluciju, putove širenja. Rezultat je povijest koja više nije samo niz datuma, nego i kronika epidemija koje su oblikovale političke karte.

Stari patogeni, moderni problemi

Paratifus i povratna (relapsna) groznica nisu ostali zakopani u 19. stoljeću: relapsna groznica se i danas pojavljuje u izbjegličkim kampovima i ratnim zonama, gdje su prenapučenost, loša higijena i uši i dalje svakodnevica. Paratifus i druge invazivne salmoneloze i dalje predstavljaju ozbiljan problem u dijelovima svijeta s lošom sanitacijom i ograničenim pristupom čistoj vodi.

Razlika je u tome što medicina sada zna kakvog je neprijatelja dobila. Postoje antibiotici, postoji koncept javnog zdravstva, postoje cjepiva i minimalni standardi higijene. Kada ti mehanizmi zakažu – u ratovima, potresima, poplavama – mikrobi vrlo brzo pokažu koliko su živi i spremni.

Napoleonski fijasko zato funkcionira kao povijesna lekcija, ali i kao upozorenje. Velike vojske, masovne migracije, izbjeglički valovi i danas putuju kroz iste fiziološke granice: crijevo, koža, krvotok, imunosni sustav. Metode su modernije, ali biologija nije.

Tko je „stvarno“ srušio Napoleona?

Bilo bi efektno i atraktivno ustvrditi da je nova studija napokon „otkrila prave krivce“ za Napoleonov poraz. No ni sami autori ne idu toliko daleko. Uzorak je malen, bolesti su brojne, a u igri su i faktori koje je nemoguće kvantificirati: moral vojnika, kaos povlačenja, političke odluke… Ono što znamo jest da je u masovnoj grobnici u Vilniusu ležalo nekoliko muškaraca koji su vjerojatno umrli od kombinacije hladnoće, glađu potaknute iscrpljenosti i infekcija uzrokovanih salmonelama i spirohetama.

Ako se i ne može potpisati jedan mikroorganizam kao „ključni general“ koji je srušio Napoleona, može se reći da je Velika armija bila okružena i iznutra okupirana vojskom koju uopće nije vidjela. Dok su povjesničari 200 godina raspravljali o strategiji i egotripovima generala-careva, u tišini zubne pulpe preživjele su molekule DNK koje sada mogu ispričati svoj, bakterijski dio priče.

Na kraju, možda je najzanimljiviji pomak upravo promjena perspektive. U klasičnim pripovijestima povijest stvaraju veliki ljudi i velike odluke. U verziji koju nudi paleogenomika, ulogu dobivaju i sitni akteri: uši, bakterije, mutacije. Napoleon je ušao u Rusiju sa skoro 700.000 vojnika; iz Rusije se samo šest mjeseci potom vratilo manje od deset posto onih koji su započeli pohod. Između te dvije brojke, osim snijega i topova, treba upisati i par Salmonella enterica i Borrelia recurrentis. Jer zašto bi samo generali ulazili u povijesne udžbenike?

^{Igor „Doc“ Bereckije pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstovau tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-schoolgrafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}