Piše: SENAD AVDIĆ
Pokojnog Ivicu Osima je 2020. godine vijest da je smijenjen sa pozicije počasnog predsjednika Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine zatekla je u Grazu, gdje je proveo posljednje godine života. Službeno obrazloženje je bilo da se na toj (počasnoj, simboličnoj) funkciji ne može nalaziti niko ko ima više od 75 godina života. Veliki Švabo je u tom trenutku imao četiri godine preko od te fatalne eliminacione starosne granice. Jedan zajednički prijatelj koji je sa njim razgovarao tih dana, prenio mi je njegov ironični komentar: „Eto, Joe Biden je samo godinu dana mlađi od mene pa može biti predsjednik Amerike, a ja nisam u stanju biti čak ni počasni predsjednik Fudbalskog Saveza“. Oporom ironijom pokušao je prikriti razočarenje iznevjerenog i poniženog čovjeka.
NEĆU DA BUDEM ŠVABO
Umjesto Osima u počasnog je predsjednika promoviran Elvedin Begić, koji je prethodno „ispucao“ dva mandata (osam godina) na funkciji „pravog“ predsjednika Saveza. Viđao sam se prije Begićevog prvog izbora (2012/13) i sa jednim i sa drugim i dobro pamtim neumjerni respekt koji je graničio sa neukusnom snishodljivošću sa kojim se Begić odnosio prema, kako ga je zvao „Šefu“- Švabi. Ovaj je u to vrijeme predvodio tzv. Komitet za normalizaciju u, činilo se, nemogućoj misiji spašavanja nogometnog sporta u Bosni i Hercegovini od eliminacije iz globalne zajednice uređenih nacionalnih nogometnih saveza. Višegodišnji kriminal, nepomirljive podjele, političko-interesno penetriranje u Savez i općenito sport, prisilile su evropsku nogometnu asocijaciju (UEFA-u) da pruži još samo jednu, posljednju šansu Nogometnom savezu BiH da se normalizira, upristoji, distancira od nacional-političkih parazita, vrati u ruke onim zbog kojih postoji-nogometašima, klubovima, navijačima…
Isključivo zahvaljujući diplomatskoj taktičnosti, mudrosti i decenijama građenom autoritetu Ivice Osima (koji je okupio oko sebe velika ovdašnja i evropska imena, Duška Bajevića, Faruka Hadžibegića, Sergeja Barabareza) izbjegnuta je međunarodna izolacija Nogometnog Saveza i otvoren put njegovom ozdravljenju. Predsjedavanje Savezom Osim je povjerio Elvedinu Begiću, dotadašnjem komesaru za sigurnost stadiona, bivšem igraču nižerazrednog „Butmira“. Na valu novih pravila i odnosa snaga, favoriziranja struke i profesionalizma ispred diktata politike i nacionalne matematike obnovljeno je povjerenje javnosti, pa su su uslijedili i opipljivi rezultati. Najveći od njih je svakako bilo plasman reprezentacije BiH na Svjetsko prvenstvu u Brazilu 2014.
Elvedin Begić je, dakle, svoj mandat na čelu N/F SBIH okončao u ljeto 2020.godine kada ga je zamijenio Vico Zeljković, delegat iz Republike Srpske, do tada poznat isključivo kao blizak rođak Milorada Dodika. Funkcija počasnog predsjednika kojom je Begić nagrađen nije kao u Osimovom slučaju bila simbolička nego ga je lansirala u tzv. Odbor za posredovanje i savjetovanje. Riječ je o fantomskom, novouspostavljenom tijelu pri Savezu, nedefiniranih nadležnosti predviđenom samo kao mjesto trajnog uhljebljenja svojih članova. Na istoj Sjednici Skupštine Saveza iz augusta 2020., što će se saznati tek koji mjesec kasnije, izvršene su strukturne izmjene (i dopune) Statuta kojima su praktično poništene sve „tekovine“ Osimovog Komiteta za normalizaciju. Cijela stvar sa Savezom gurnuta je dvadesetak godina unazad u ralje politike, odnosno nacionalnih oligarhija. Po svemu sudeći, radilo se o bezočnoj trgovini između odlazećeg i novog predsjednika Saveza, po principu Begiću- funkcija, Zeljkoviću- Statut! Radilo se, pokazat će se vrlo brzo, o dalekosežnoj kontrarevoluciji!
Novim Statutom, da vas ne zamaram birokratsko-pravnim kerefekama, faktično je instaliran/restauriran treći entitet unutar Saveza. Njime je omogućeno delegatima u Izvršnom oboru koji su delegirani iz četiri kantona sa hrvatskom većinom da mogu blokirati svaku odluku Izvršnog odbora koja im se ne čini usklađenom sa „vitalnim nacionalnim interesima“. Isto je pravo dodijeljeno i petorici delegata iz entiteta Republika Srpska, kao i šestorici bošnjačkih članova Izvršnog odbora N/F SBiH.
VENI, VIDI, VICO
Od toga trenutka, dakle pet godina unazad, u funkcioniranju N/FS BiH dešava se ono što su u poslovnoj zajednici naziva „neprijateljsko preuzimanje“ (Hostile Takeover); kada se nekoj kompaniji pretumba vlasnička struktura i kada novi vlasnik stekne više od 50 posto upravljačkih prava pod sumnjivim, mešetarskim okolnostima. Novi su vlasnici Kuće fudbala postali predstavnici Republike Srpske i tzv. „hrvatskih županija“, sudbinu nogometnog sporta je u svoje ruke preuzelo 9 od 15 članova Izvršnog odbora. Specifičnost „neprijateljskog preuzimanja“ Nogometnog saveza BiH je ta što se drugi „akcionari“, tobožnji predstavnici preostalih „bošnjačkih“ kantona u Federaciji BiH nisu pružali nikakav otpor. Sve što se nakon toga dešavalo, a dešavalo su mnogo, bez ostatka loše i destruktivno, može se posmatrati i razumijevati u tom „nacionalnom“ ključu. Savezom upravlja osovina Vico Zeljković, predsjednik i Ivan Beus, potpredsjednik uz nijemo statiranje ili podršku drugog potpredsjednika, izvjesnog Irfana Durića iz Cazina. Svi procesi koji su potom uslijedili direktno su derivirani iz takve (pre)raspodjele moći u utjecaja na čelu Saveza. Uspostavljena je, dakle, srpsko-hrvatska dominacija kojom su favorizirani partikularni (pored ostalog i politički interesi) „konstitutivnih naroda“ nauštrb općih interesa nogometnog sporta i svi onih koji su se našli izvan margine te dvopartitne koalicije.
Pri tom je način izbora delegata u Savez prepušten lokalnim moćnicima, oholim provincijskim anonimusima. U takvom sistemu je nemoguće da, recimo, njihova kantonalno-etnitetska „baza“ izabere istaknute nogometaše poput Marka Topića, Saše Papca, Vladana Grujića… Nedavni pokušaj da se takva praksa delegiranja promijeni u Sarajevskom kantonu pokazao je da je promjena moguća, ali samo na gore; kao alternativa aktuelnim predstavnicima nisu ponuđeni, primjerice, Predrag Pašić, Dželaludin Muharemović, Feđa Dudić…,nego kantonalni ministar, zabrinjavajuće i nerealno ambiciozni Kenan Magoda!
Kako se sve to reflektiralo na dvije najvažnije sastavnice nogometnog sporta u BiH, klupska takmičenja i reprezentativne selekcije, ne treba posebno problematizirati, sve sa tim vezi je vidljivo i dostupno. Stanoviti infrastrukturni napredak ligaškog natjecanja, poput postavljanja novih travnjaka na brojnim stadionima (novcima UEFA-e) ili uvođenje Var tehnologije, samo su kozmetičke intervencije bez suštinskih kvalitativnim pomaka. U „elitnoj“ Premier ligi posljednjih pet godina prvaci su isključivo bili „Borac“, ili „Zrinjski“, ovisno o tome kako se njihovi deputati u vrhu N/F SBIH džentlmensko-bratski dogovore! Ljudima, sve manjem broju njih, koji prate taj žalosni antisportski, klijentelistički igrokaz sa unaprijed poznatim epilogom poznatija su imena (ozloglašenih) sudija nego nogometaša, što je sasvim razumljivo budući da su ovi drugi kreatori ishoda utakmica.
Reprezentacija BiH je u proteklih pet godina propustila dva velika natjecanja (Svjetsko prvenstvo 2022. i Evropsko 2024). Promijenjeno je pet selektora, a da suštinski nije promijenjeno ništa. Bugarin Ivajlo Petev je na čelo reprezentacije doveden bez prepoznatljivog razloga i bilo kakvog obrazloženja, pa potom otjeran pod još misterioznijim okolnostima, nakon što je donekle konsolidirao selekciju i zabilježio solidne rezultate. Navodno je „nogiran“ nakon što je odbio voditi reprezentaciju na skandalozno zakazanu utakmicu protiv Rusije u momentu kada ta zemlja zbog agresije na Ukrajinu žestoko sankcionirana i isključena iz međunarodnog poretka. U toj se odluci lako mogla prepoznati politička agenda i vanjskopolitičke preferencije Milorada Dodika i Dragana Čovića, krajnje blagonaklonih prema Putinovom imperijalističkom divljaštvu. Važno je podsjetiti da tzv. „probosanske“ snage u vrhu Saveza nisu vidjele ništa suspektno, neprihvatljivo u toj anticivilizacijskoj avanturi. Na koncu od utakmice u Rusiji nije bilo ništa i to samo samo zato što su ključni reprezentativci odbili u njoj sudjelovati.
SMJENJIVANJE NARODA
Na nezadovoljstvo javnosti neuspješnim vođenjem nacionalne selekcije čelništvo Saveza je sredinom prošle godine reagiralo, valja to priznati, lukavim i široko pozdravljenim manevrom: na čelne funkcije, direktora i selektora reprezentacije, postavljeni su Emir Spahić i Sergej Barbarez, proslavljeni igrači sa neupitnim sportskim i moralnim kapitalom i ugledom. „Prizivali ste reprezentativne legende, evo vam ih“, kao da su poručivali Vico Zeljković i njegovi saučesnici iz vrha Saveza amortizirajući tako bijes navijača. Između navijačkog bunta i sebe Dodikov sestrić je isturio čvrst živi zid sastavljen od najčestitijih i najuspješnijih reprezentativaca (Spahiću i Barbarezu kasnije su se priduržili Papac, Bajramović, Hrgović, Milenković) i tako, činilo se, osigurao sebi i svojima dugoročan mir. Istina, riječ je bilo o dobronamjernim naturščicima i solidno honoriranim entuzijastima bez minumuma iskustva u kompliciranim poslovima kakvo je vođenje nacionalne nogometne selekcije. Ali, također, svi su oni nedorasli da izađu na kraj sa vještim mešetarenjima i dovitljivim spletkama koji sjajno idu od ruke čelnicima Saveza. Kada se Savez ne bi financirao od uspjeha reprezentacije (većina od 40-ak miliona godišnjeg budžeta dolazi UEFE i FIFA-e) neki bi zlonamjernik mogao pomisliti kako je ovakvim izborom stručnog štaba reprezentacije Vico i njegovi federalni „partneri“ pokazao koliko malo drži do međunarodnog ugleda bosanskohercegovačkog (reprezentativnog) nogometa.
Moglo bi se štošta prigovoriti navijačkoj zajednici koja je sebe prije nekoliko decenija nazvala „BH Fanatacosi“ i koja je idejno, logistički i „patriotski“ formirana izvan Bosne i Hercegovine. Na može ih se, međutim, optužiti za nasilništvo i promoviranje natrpeljivosti, mrzilačkih poruka, što je zaštitni znak navijačke subkulture i u uređenijim društvima od bosanskohercegovačkog. Svojevremeno mi je Elvedin Begić (koji je lani preminuo) objašnjavao da je Savez u suradnji sa UEFA-inim tijelima napravio svojevrsnu bijelu knjigu huligana među „Fanaticosima“ koja je proslijeđena policijama evropskih država da bi im spriječili ulazak na stadione.
Ono protiv čega se navijačka zajednica (ne samo ona okupljena u BHF) buni i protestira jeste opći dojam da je Nogometni/Fudbalski savez BiH kidnapiran, „neprijateljski preuzet“, da njime upravljaju ljudi i strukture, koje, najblaže kazano, ne rade u interesu ni nogometa ni države koju on reprezentira. To je razlog zbog kojeg Vico Zeljković i statisti oko njega, rukovodeći se principom, „ako je narod nezadovljan politikom , onda promijenimo narod“, posljednjih nedjelja povlače panične poteze kojima će osigurati svoj blaženi mir i nedodirljivost. Odbijanje da se „Bh Fanataciosima“ omogući uobičajeni kontigent ulaznica za utakmicu protiv Rumunije u Zenici bio je prvi, ali nedovoljan korak. Mnogo je ciničnije formiranje i favoriziranje alternativne navijačke skupine, uz pomoć ozloglašenih batinaša, koji bi, po uzoru na slične svinjarije u sportu Vučićeve vlasti u Srbiji, trebala, milom ili silom, preuzeti tribine i biti lojalna vrhu Saveza.
Ovo, naravno, nije (samo) priča o usponu i padu jednog sportskog saveza, dakle nominalno udruženja građana, nego je više od toga ilustracija, bolje rečeno metafora: kako se nacionalno, odnosno legitimno predstavljanje u jednoj insituciji koja bi trebala biti depolitizirana, na kraju, zloupotrebljava i bez izuzetka, pretvori u negaciju i destrukciju same te institucije. „Treći entitet“ , nakon što ga je uz pomoć podršku međunarodnih nogometnih asocijacija Osimov Komitet za normalizaciju istjerao kroz vrata, nekoliko godina kasnije se u Savez vratio kroz prozor, ili odžak, predstavljajući se kao jedino normalan i legitiman poredak stvari. Treći entitet ima samo jedan cilj: da ujedinjen, zbratimljen sa drugim, obesmisli onaj preostali, očerupa ga i obezglavi. Nije to svojedobno nimalo smetalo Elvedinu Begiću, Irfanu Durniću kao što ni Emedina Konakovića i Nermina Nikšića nimalo nije stid bulazniti da će HDZ-ov (i njihov) sudija u Ustavnom Sudu Marin Vukoja djelovati profesionalno i samostalno, na opću korist. Sudija Vukoja je, međutim, na prvoj okuci/sjednici skrenuo tamo gdje su mu odavno i šefovi, u zagrljaju Milorada Dodika. Ako se (Ili, kada se) iz Ustavnog suda BiH povuku strane sudije, a posljedično se vrate „odbjegle nevjeste“ iz Republike Srpske, dobit ćemo isti ishod kao i sa Fudbalsko-nogometnim Savezom, nakon što ga je UEFA prestala nadzirati. Ustavne sudije će suditi onako kako danas sude certificirani sudci na nogometnim stadionima: rezultat se unaprijed zna: 2-1!
Datum i vrijeme objave: 15.11.2025 – 03:24 sati
