Dok u tišini putuje iz Sarajeva ka Memorijalnom centru, Mariannina kolegica Iryna Synelnyk iz agencije UNIAN, koja je preživjela šest sedmica u okupiranoj regiji Chernihiv, priča kako se plaši onog što će vidjeti u Srebrenici. Iako o genocidu i zločinima nije znala mnogo prije početka ruske invazije na Ukrajinu, pojašnjava kako je sada posljedice rata koje vidi u BiH podsjećaju na njenu domovinu.
“Jako mnogo mjesta u BiH me podsjeća na rat. Razmišljala sam o Ukrajini kada sam vidjela krv na ulicama, te ‘ruže’ Sarajeva, razmišljam o mojoj zemlji i mom iskustvu… Prije invazije na Ukrajinu nisam mislila da Rusija može napasti našu zemlju, jer to nije logično, za mene je to apsurdno. I ne mogu da razumijem kako je moguć genocid u Srebrenici”, dodaje ona.
Danas, nakon izlaska sa okupirane teritorije, ona živi na Kosovu, gdje je stigla zahvaljujući programu “Journalist-in-Residence”, koji je ponudio sigurno mjesto za život novinarkama i novinarima iz Ukrajine koji su se našli u opasnosti. Tu je nastavila raditi svoj posao, pokušavajući da pruži pomoć svojoj domovini. Ipak, kroz put u BiH nada se da će dobiti vrijedne lekcije o ratnim zločinima, kao što je memorijalizacija žrtava genocida u Srebrenici.
“Možda je to za nas nešto korisno, jer bismo trebali da mislimo o memorijalizaciji u našem ratu. I mi imamo toliko sličnih događaja, ne istih razmjera, ali istog značenja”, pojašnjava Iryna.
Za nju su ubijanja nedužnih ljudi događaji neshvatljivi u civilizovanom svijetu, a dodaje i kako je još više pogađa činjenica da danas, dok ljudi u njenoj domovini ginu za slobodu, dio njene porodice koji živi u Rusiji podržava sve narative ruske propagande.
Borba za istinu i protiv propagande i negiranja genocida, ali i drugih ratnih zločina u Srebrenici, svakodnevna je misija kustosa Memorijalnog centra Azira Osmanovića, koji je novinarkama opisao kako je kao 13-godišnji dječak preživio genocid. Viktorija Havriushova iz Kijeva kaže da će zauvijek pamtiti njegove oči.
“Kada nam je vodič pričao, razmišljala sam kako u njegovim očima vidite teške osjećaje. Vani vidite lijepu prirodu, ali onda pomislite kako je to strašna priroda. Mislim da je ovo važan projekt, vidim ove izložbe i razmišljam kako će to biti u Ukrajini, naprimjer, s memorijalima u Buchi ili na drugim mjestima”, govori Havriushova.
Značaj jednog glasa za istinu
