Saja Bawaqneh i šest rođaka kriju se u kuhinjskom uglu porodične kuće od utorka kasno, 27. avgusta.
Izraelski napad je u toku u izbjegličkom kampu Dženin na okupiranoj Zapadnoj obali – veći i brutalniji od stalnih napada na koje su navikli.
Nema struje, nema vode. Prilično su sigurni da su izraelski vojnici presekli glavne linije.
Racioniraju vodu koju imaju, zabrinuti su jer su zvali pomoć, ali niko nije mogao doći jer tenkovi i vojnici su posvuda.
Izraelska vojska napala je Jenin, Nablus, Tubas i Tulkarem, ubivši najmanje 20 Palestinaca i ranivši mnogo više.
Kuća Bawaqneh je već oštećena i napadnuta od strane izraelskih snaga – oštetivši vrata, prozore, klima-uređaje, namještaj, uređaje i odjeću.
29-godišnja advokatica ispričala je prvi dan koji je provela skrivajući se sa ostalima u maloj kuhinji, bojeći se za njihove živote.
Utorak, 27. avgust: Početak
Kasno uveče
Obična noć, ništa neobično. U logoru niko ništa ne sumnja, pogotovo što je već nekoliko dana relativno mirno.
U dnevnoj smo sobi. Ja sam sa svojom majkom, mojim sestrama Asmahan i Sumood i mojom snajom Niveen, suprugom mog brata Farida.
Njihovo dvoje djece – četverogodišnji Jawad i trogodišnja Alaa (Lulu) – su u pidžamama i dozvoljeno im je da igraju posljednju rundu Legosa prije spavanja.
Čujem poznati prasak. Sumnjam da je živ metak, vika na ulicama to potvrđuje.
Moje sestre i ja trčimo prema velikim prozorima naše dnevne sobe; pritisnuvši naša lica da zavirimo.
Znali smo šta se dešava, ali još uvek pokušavamo da saznamo detalje.
Vidimo naše komšije kako mahnito trče prema svojim kućama.
Neki vrište iz sveg glasa: „Ovo su specijalci! Specijalne snage!”
Pokušavaju da upozore mladiće iz logora, uključujući i moja dva brata – Farida i Muhameda. Uostalom, muškarci s tog područja uvijek bivaju premlaćeni, maltretirani, zlostavljani i hapšeni bez optužnice svaki put kada provale u logor.
Tražimo moju braću. Trebali su biti sa svojim prijateljima, ali su možda već napustili kamp jer ako su u pitanju specijalci, nema vremena.
Svi znamo šta to znači – ovo nije samo običan napad, već je u toku veliki upad.
Ponoć
Zbijeni smo jedno uz drugo, djeca plaču i zbunjena.
„Gde je Farid? Gdje je Farid?”, pita Lulu.
Uvijek traži oca kada se boji.
“Želim ga sada ovdje!” zahtijeva ona dok pucnjava dolazi brže i intenzivnija. U ovom trenutku ona nekontrolirano vrišti.
Svi je pokušavamo utješiti, ali ona osjeća naš stres, vidi naš govor tijela, naše drhtave noge.
Pokušavam da joj odvratim pažnju igrom brojanja do 10, što gotovo uvijek radim. Ponekad radi, a ponekad ne.
Čujem se sa svojom braćom. Napolju su, za sada su bezbedni.
Na sreću, Lulu se konačno smirila.
Ali pucnjava se nastavlja. Sada dolazi buldožer. Opet je tamo.
Čiste teren, što znači da kanalizacija poplavi ulicu, a smrad postaje nepodnošljiv.
Napolju u ovom trenutku nema nikoga, komšiluk je grad duhova.
U panici uzimamo torbe iz spavaćih soba i jurimo u najsigurniji dio kuće – našu malu kuhinju.
Ušuškan je, bez velikih prozora – zato madrace držimo iza kuhinjskih vrata.
Torbe sadrže navlaku za svakog od nas, čisto donje rublje, maramice, šampon i nekoliko suhih grickalica za hitne slučajeve.
Nikada ne znamo da li će napad doći na naš prag i protjerati nas, pa je bolje biti spreman.
Ako se to dogodi, to bi bio sedmi put da su okupatorske snage ušle u našu kuću i 15. put da je kuća oštećena. Svaki put moramo platiti popravke.
Srijeda, 28. avgust: ‘Zaglavili smo ovdje’
12:10 popodne
Svi smo u kuhinji, pokušavamo da se smirimo.
Pomislim u sebi: “To je to, zaglavili smo ovdje nas sedmoro, u dogledno vrijeme.”
Moje sestre i ja se svađamo dok pokušavamo da položimo dušeke na pod u kuhinji. Onda se sjetim da smo zajedno u ovome i da se pomirimo.
Ali onda se opet borimo i pomirimo… beskonačan ciklus kada su tenzije visoke.
Odlučujem da se povučem u ćošak i gledam vijesti na mobitelu. Nemam apetita, niko nema.
1 ujutro
Buldožer radi, a oni pucaju kanisterima. Podnosimo buku i nadamo se najboljem.
Buka postaje sve jača i čujemo kako se staklo lomi u jednoj od spavaćih soba. Raspravljamo u kojoj je sobi i nekako odlučujemo da je to ona čiji prozor gleda na prednji dio kuće.
Niko od nas se ne usuđuje da ide da proveri jer ako prođemo pored prozora, snajper će nas izvesti.
2 ujutro
Djeca spavaju i spavaju, pa tako i mi. Nervozan sam i stalno pratim vijesti i ažuriranja na lokalnim WhatsApp grupama.
Neki kažu da su vidjeli kako se postavlja šator – niko ih ranije nije vidio da to rade.
Možda je to za terenska ispitivanja, ili možda planiraju da nas natjeraju da ih uradimo.
Svi nagađaju, niko ne razume šta će se desiti. Svi smo zbunjeni i samo želimo da se ovo završi.
2:30 ujutro
Sjećam se da još imamo snage, ali možda ne zadugo. Šta ako ponovo prekinu struju kao prošli put? Bilo je potpuno zamračenje, osjećali smo se tako izolirano i usamljeno.
Bolje da napunim telefon, za svaki slučaj.
Dobijem obavijest i eto ga – upravo je objavljena prva smrt.
To se dogodilo ispred državne bolnice, što znači da niko ne može doći do glavne zdravstvene ustanove.
Šta ako nam zatreba? Moja snaja je u osmom mesecu trudnoće. Mnogo je staraca i dece u našem kraju.
Obuzela me tjeskoba, srce me boli za naše drage, postojane ljude.
3 ujutro
Najavljena je još jedna smrt, a ovaj je stvarno povrijeđen – znamo ga.
Qasam Jabarin je strijeljan zajedno sa prvim mučenikom, a tek sada je podlegao ranama nakon operacije.
“To je Qasam Jabarin”, kažete naglas, nesigurni jesu li moja majka i sestre budne ili ne.
Čujem kako dahću, pa su valjda svi ustali.
Kasam ima samo 25 godina, a cijeli život je pred sobom.
On je blizak porodični prijatelj i sve što možemo da pomislimo je: Kako da ne budemo sada sa njegovom porodicom? Moramo biti tu za njih. Moramo bezbedno napustiti ovu kuću.
Rano jutro
Djeca su ustala. Već plaču, hoće da izađu iz kuće i izađu.
Pokušavam da objasnim da je napolju vojska, a moja nećakinja se pravi da razume.
Pitam je: “Ko je izvan Lulu?”
“Vojska, mučenice”, kaže ona.
Pitam: “Kako zvuči avion?”
“Bum!” kaže ona.
„Zato ne možemo da izađemo“, pokušavam da objasnim.
Ali oni su deca, ne razumeju. Sve što znaju je da žele sladoled ili bilo koju drugu poslasticu koju su navikli kupovati u obližnjoj radnji.
To nas najmanje brine, jer majka zabrinuto javlja da su joj ostale samo dvije tablete za krvni pritisak.
„Ne brini, sve će ovo uskoro biti gotovo i moći ćemo da ti nabavimo još“, kažem.
Pitam se da li da joj kažem istinu – da se ovo najverovatnije neće završiti uskoro.
Da je ovo bila određena operacija, da su bile uključene specijalne snage, da će vjerovatno provaliti u ovu kuću i istjerati nas.
Za sada ću ćutati.
Podne
Mrzovoljni smo i shvatamo da nismo jeli.
Ali kako da kuvamo u ovom malom prostoru gde deca sada skaču.
Ne možemo koristiti pećnicu, bilo bi preopasno.
Također ne možemo kuhati ništa složeno jer ne možemo uključiti haubu, buka bi mogla privući vojnike.
Dakle, treba nam nešto jednostavno, nešto brzo. Provjeravam frižider i imamo lubyeh (boranija).
Kao i obično, moja majka preuzima vodstvo. Ona pere i reže pasulj, pali šporet.
Tamo je previše ljudi, čini se da jedni drugima gazimo na prste – doslovno i figurativno. Svi se osjećamo zaglavljeni.
Ostajem zalijepljen za svoj telefon. Nekoliko novosti kasnije, ručak je spreman.
„Zarađivala sam dovoljno za dva dana, da više ne trpimo ovaj haos“, kaže moja majka.
Ali djeca se žale, ne žele loubyeh, naravno. Žele pomfrit.
Očajnički želeći da ih razveseli, njihova jadna trudna majka kaže da će im napraviti kuvana jaja i pomfrit.
17 sati
Djeca očajnički žele napustiti kuću.
Cvile i plaču, a ja se pitam ko je red da im skrene pažnju.
Ne možemo sebi priuštiti da vrištimo previše.
Neko otkrije sladoled u zamrzivaču, mora da je tu već nedeljama.
Srećom, mirni su narednih pola sata.
20 sati
Ponovo počinje kuknjava.
„Želim da idem tata! Želim da idem tata!” Jawad uzvikuje.
Lulu se pridružuje, pokazujući prema hodniku koji vodi do ulaznih vrata, „Pa-pa! Zbogom!”
Moje sestre gledaju u našu ostavu i pronalaze kokice. Zajedno odlučuju da je odgovor više grickalica.
Prave kokice, a njihov miris obraduje djecu. Oni su uzbuđeni, ali nekoliko minuta kasnije ponovo postaju nemirni.
Odlučio sam da odustanem od svog dragocjenog mobilnog telefona – jedne od naših jedinih veza sa vanjskim svijetom – kako bi mogli gledati crtane filmove i ostati na mjestu.
22 sata
Konačno imamo neku vrstu predaha od kukanja, ali to me čini samo nervoznijim dok idemo duboko u noć.
Kao da svakog trenutka očekujem loše vesti.
Stalno sebi govorim: Ovo je naša realnost, moramo je živjeti.
Pokušavam razgovarati sa mamom i sestrama, ali ne možemo prekinuti vezu.
U ovakvim vremenima jedino o čemu možemo razmišljati su naši najmiliji, stalno zabrinuti za dobrobit naše braće, naših komšija i naših prijatelja.
Hoće li biti još jedne runde zračnih napada? Hoće li biti još hapšenja? Hoće li provaliti u našu kuću?
Hvala Bogu da smo još uvijek obučeni u odjeću za izlaske.
Izraelske snage imaju mnogo taktika koje mogu birati, a to nas drži na ivici, stalno se brinemo o tome koji će nam sljedeći scenario baciti.
