Polako skupljamo vruće utiske ovog ljeta. Zatišje koje proizlazi iz žaljenja zbog vrućine još nas nije napustilo. Koga briga kad sve gori? Asfalt gori – to govore svi u gradu. Svi nam se smeju iz prirodne hladovine. Da ne kažem – smiju nam se.
Toplina daje taj predivan osjećaj ukočenosti. Tako neodlučnost lakše pada na nas. Ne mogu razmišljati, odlučivati, boriti se, ne mogu ništa.
Kako stvari stoje, moraćemo brzo da reprogramiramo jer već znamo da ljeto kod nas traje šest mjeseci, od čega imamo 60 tropskih dana, što bi rekli stručnjaci.
Kao da nemamo lošu stratešku poziciju, tešku geopolitičku situaciju, stalne svađe, podjele na one koji su u pravu i buđenje u oči neistomišljenicima.
Vidimo uticaj vrućica našem krhkom psihičkom stanju.
Niste dobri ni u čemu, a kamoli u svjetskoj pravdi i svjetskom miru.
Kako vidim, nismo ni sami sa sobom u miru. Volimo taj nemir. Grlimo ga cijelo vrijeme.
Ja samo želim da javno optužim sunce koje gori nenajavljeno i neprimjereno jako.
Aman, sunce! Nismo spremni za nenajavljene prepreke.
Glave su nam vruće i bez sunca.
Da ohladim glave, pozivam na kolektivno cijeđenje soka od paradajza.
Paradajz liječi nemirne misli i nemirne ruke.
Djeca, naravno, kukaju zbog planirane predstave, ali ja ne odustajem.
Samo domaće!
Coldplay – magija. Hajde da stvorimo malo magije danas.Pokazaćeš mi put života: pred licem Tvojim obilje je radosti. Psalam
