Dadaab, Kenija – U kenijskom izbjegličkom kampu Dadaab, izbjeglice zaglavljene u čistilištu neodređenog raseljenja pronašle su moćnu žicu spasa u obliku fudbala, koji mladim ambicioznim sportistima nudi put dalje od droge i depresije – i, u jednom slučaju, prema malo vjerovatnoj poslovnoj prilici .
Smješten u sušnom istočnom pojasu Kenije u blizini granice sa Somalijom, Dadaab je jedan od najvećih izbjegličkih kampova na svijetu.
Osnovale su ga Ujedinjene nacije 1991. godine kako bi se prilagodile masovnom prilivu izbjeglica koje bježe od građanskog rata u Somaliji. Danas je Dadaab dom oko 380.000 registrovanih izbjeglica i tražitelje azila, od kojih je više od polovine mlađe od 18 godina. Iako je kamp postavljen kao privremeno rješenje, mnogi njegovi stanovnici proveli su cijeli život u njegovim plastičnim šatorima i drvenim kolibama.
Ratom potresene izbjeglice u kampu često pate depresija, posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) i anksioznostrezultat suočavanja s neizvjesnom budućnošću s malo mogućnosti dok čame u kampu.
Najrazornije od svega, čak su i neke tinejdžerske izbjeglice izvršio samoubistvo. U takvim mračnim uslovima, nije neuobičajeno da se stanovnici Dadaaba okrenu drogama i zloupotreba supstanci za suočavanje s očajem.
Tu je došao fudbal.
Bez pristupa redovnim uslugama mentalnog zdravlja, visoko posjećene fudbalske utakmice u kampovima postale su kritičan oblik alternativne terapije, kaže Ahmed Bile Abde, bivša fudbalska zvijezda iz Somalije i zagovornik u ratu protiv konzumiranja droga u kampu.
„Postoji pad zloupotrebe droga među mladima u kampu zbog redovnih fudbalskih turnira“, rekao je Abde.
Najnoviji naučni podaci podržavaju efikasnost ovog pristupa: a Studija iz 2023 iz Australije su otkrili da je fizička aktivnost 1,5 puta efikasnija u liječenju depresije od savjetovanja ili uzimanja lijekova.
Abdullah Mohamed Bunow, trener u izbjegličkom kampu Dagahaley, koji je jedan od tri koja formiraju Dadaab, rekao je da je “fudbal postao jedan od ključnih načina” na koji kamp usmjerava svoju omladinsku populaciju od droge i drugih zamki koje obično zadese izbjeglice populacije.
U središtu nogometne kulture kampa su seniorski i juniorski turniri koje održava u tri kampa koji čine veliki izbjeglički kompleks.
On turnirska popodnevahiljade gledalaca se okupljaju oko zemljanih terena da gledaju mlade igrače kako podižu prašinu pod užarenim suncem.
Nedostatak opreme za igru znači da djeca često igraju bosa i mijenjaju dresove prilikom zamjene jer ima premalo majica za opskrbu cijelog tima. Samo jedan teren, od preko 100 kampova, ima stvarne klupe sa strane.
Dobro opremljeni ili ne, živahne utakmice pretvaraju često loš kamp u prazničnu atmosferu. Svi igrači su nasmejani kada kući ponesu željeni turnirski trofej, a gledaoci su veoma angažovani na ishodu utakmica.
Neki od fudbalskih turnira obilježavaju ključne događaje poput Svjetskog dana izbjeglica, a sponzoriraju ih grupe poput Doktori bez granica (Ljekari bez granica ili MSF).
Iako kamp još nije proizveo nijednog svjetski poznatog fudbalera, vidio je nekoliko olimpijskih sportista. Otkako je izbjeglički olimpijski tim debitirao na ljetnim igrama u Rio de Žaneiru 2016. godine, nekoliko takmičara u atletici dolazi iz Dadaaba, kao što su James Nyang Chiengjiek, Anjelina Nadai Lohalith i Rose Nathike Lokonyen, od kojih su sve tri izbjeglice koje su pobjegle iz Južnog Sudana .
‘Made in Dagahaley’
Jedna od najvećih fudbalskih zvijezda Dadaaba je Bol Bakuyony Nyieth, 26-godišnji izbjeglica iz Južnog Sudana koji je izgubio dom u građanskom ratu i stigao 2013. godine.
On je poznat – iako ne po svojim vještinama na terenu. Nyiethova popularnost proizilazi iz njegovog procvata domaćeg biznisa koji pravi fudbalske lopte, koje se rasprodaju u kampu čim ih on može proizvesti.
Nyieth je započeo posao prije dvije godine nakon što je prošao obuku od strane Norveškog vijeća za izbjeglice, koje stanovnicima kampa nudi stručne poduke u oblastima kao što su šivanje, električari i pravljenje sapuna.
On prodaje fudbalske lopte za 2.000 kenijskih šilinga (15 dolara), što je otprilike polovina cijene uvezenih lopti od 30 dolara koje je kamp ranije morao kupiti. Njegova radionica je skromni šator od štapova, gdje svaku lopticu sašiva ručno.
„Ako napravim jednu grešku tokom procesa šivanja, moram da ponovim celu stvar. Stoga ponekad može potrajati tri dana da se završi jedna lopta”, rekao je Nyieth. Da bi dodao lokalni štih, on na njima ispisuje “Made in Dagahaley”, naziv kampa u kojem živi i radi. Kako bi održao korak sa potražnjom, Nyieth često unajmljuje druge izbjeglice iz kampa da rade s njim.
“Ne radim to samo zbog posla. Takođe želim da inspirišem mlade i promovišem mir”, rekao je.
Bez obzira na motivaciju, niža cijena učinila je Nyiethovu loptu velikim hitom.
Neuobičajeni fudbalski timovi kampa vide ih kao veliku pobedu, jer svaki igrač obično mora da se ubaci da bi kupio timsku loptu, što je veliki trošak za uglavnom nezaposlene izbeglice.
Među njegovim klijentima su i humanitarne organizacije koje rade u Dadaabu. Zvaničnici kampa procjenjuju da njegove lokalne nogometne lopte sada čine oko 30 posto onih koje se šutiraju oko Dadaaba.
“Kupili smo loptu od njega prošlog decembra. Da ga nismo mogli dobiti, naš tim bi sigurno propao”, rekao je Mohamud Aden Hassan, kapiten jedne od fudbalskih ekipa u kampu.
Zanimljivo je da je Nyieth uspio održati svoju fudbalsku proizvodnu liniju bez obzira što nije mogao napustiti kamp i nabaviti sirovine, dio stroge mere bezbednosti koje zahtijevaju posebne dozvole koje se rijetko daju za ulazak i izlazak iz Dadaaba.
„Mogao sam da proizvedem više da sam imao slobodu kretanja, ali to nije moguće zbog politike logorovanja“, žali se Nyieth, koji ima materijale poslate iz Najrobija.
Ipak, Nyiethova ambicija da uspije kao poduzetnik daleko nadmašuje ograničenja egzistencije izbjeglica: „Sanjam o tome da u našem kampu imam veliku kompaniju u procvatu koja proizvodi sportske materijale.”
Sve dok život u kampu Dadaab ostaje jedina dugoročna opcija za mnoge, čini se da bi sport mogao biti jedini izlaz – ne samo kao privremeni predah od bezbrojnih problema mentalnog zdravlja za izbjeglice, već možda i kao put do jednog dana izaći iz samog kampa za nekoliko sretnika koji to mogu učiniti.
Ovaj članak je objavljen u saradnji sa Egab.
