Johanesburg, Južna Afrika – Više od decenije, Johanna Motlhamma se borila da povrati svoju porodičnu kuću nakon što je prodata ispod nje, ostavljajući nju i njeno četvoro djece bez prava na nasljedstvo.
Teško stanje 74-godišnjaka ima svoje korijene u rasističkim zakonima koji su crncima zabranjivali posjedovanje zemlje u Južnoj Africi za aparthejd, rekli su aktivisti za stambeno zbrinjavanje – situacija se nenamjerno pogoršala u zoru demokracije kada je zakonodavstvo koje pokušava ispraviti rasne nepravde umjesto toga stvorilo rodne barijere.
„Trideset godina nakon završetka aparthejda, stotine hiljada crnih porodica koje žive u urbanim područjima Južne Afrike suočavaju se sa istom nesigurnošću posjeda i prijetnjom beskućništva dok se žestoko bore protiv vlasništva, okupacije, kontrole i prava pristupa tzv. porodične kuće’, navodi grupa za pravna prava Instituta za socio-ekonomska prava (SERI) u nedavnom izvještaju (PDF).
Motlhammeova priča seže u 1977. godinu, kada se tada 27-godišnjakinja udala za svog muža na zajedničkoj imovini, što znači da supružnici sve dijele ravnopravno.
Preselili su se u malu kuću s dvije spavaće sobe u Sowetu, prostranom naselju jugozapadno od Johanesburga, gdje je Motlhamme živio do njihovog razvoda 1991. godine.
U to vrijeme, urbani crnci su u najboljem slučaju mogli osigurati dugoročne zakupe svojih domova jer je zakon nastojao da većinsko stanovništvo u zemlji ostane bez zemlje.
Do trenutka kada je aparthejd poražen 1994. godine, vlada je uvela novi zakon, Zakon o poboljšanju posjeda zemljišta 112 iz 1991., koji je „cilj imao za cilj osigurati sigurniji oblik posjeda zemlje Afrikancima koji su, pod režimom aparthejda, imali neizvjesnu zemlju situacija sa posjedom”, kaže SERI.
Zakon je poboljšao imovinska prava crnih dugoročnih iznajmljivača, omogućavajući im da konačno posjeduju svoje domove. Ali postojalo je upozorenje. “Prema zakonskoj odredbi, samo muškarac, koji se smatra glavom porodice, može imati (imovinsku) dozvolu”, saopštio je SERI.
U odluci o stanovanju za koju su aktivisti rekli da je ukorijenjena u “patrijarhalnim običajnim normama nasljeđivanja”, novi zakon je zapravo isključio supruge, sestre, majke i kćeri iz nasljeđivanja.
Za Motlhamme, iako je posjedovala 50 posto svoje gradske kuće po pravu i pod uslovima razvoda, Zakon o nadogradnji nije pružio način da se to odrazi. Dakle, kada je njen bivši suprug uknjižio kuću 2000. godine, isključivo vlasništvo je pripalo njemu.
Tri godine kasnije ponovo se oženio i uselila mu se nova žena. Motlhamme, koji nije živio u kući od razvoda, nije uspio razgovarati s njim o detaljima vlasništva prije njegove smrti 2013. Tada se sve promijenilo.
“Moja tri brata i sestre su izbačeni kada nam je otac umro. Njegova druga žena je kasnije prodala kuću”, rekao je za Al Jazeeru Motlhammeov najstariji sin Elliot Maimane (50).
“Kada se to prvi put dogodilo, izazvalo je pometnju.”
Kao rezultat imovinskih zakona, Motlhamme nije imala vlasnički list, a u imovinskoj dozvoli nije bila navedena kao vlasnica – tako da porodica nije mogla zaustaviti prodaju.
“(Motlhamme) je diskvalifikovana da bude podstanar u smislu dozvole na osnovu njenog pola”, navodi se u sudskim dokumentima koje je podnio SERI.
Pravna grupa, koja pomaže Motlhammi da se izbori za svoj dom na sudu u Johanesburgu, vjeruje da je usvajanje Zakona o nadogradnji “perpetuiralo diskriminaciju”.
Stavljanje žena van zakona
Ustavni sud Južne Afrike je 2018. godine donio sličan zaključak kada je presudio u odvojenom slučaju u vezi sa nesigurnim pravima žena na zemljište u opštinama.
Sud je proglasio član 2 (1) Zakona o nadogradnji koji se odnosi na nasljeđivanje spola i imovine “ustavno nevažećim” i “ne služi vladinoj svrsi”.
Uočilo je da je, kada je zakon prvi put stupio na snagu 1991. godine, pretpostavljao da je muškarac glava svakog domaćinstva i da stoga ima imovinska prava – kršenje prava žena – i naložio izmjene zakona.
Sud je također naložio parlamentu da doda proces donošenja presude u kojem bi pogođene žene ili ljudi koji već žive u kući mogli podnijeti podneske čak i ako njihova imena nisu bila na imovinskoj dozvoli ili vlasničkim listovima.
Kao rezultat toga, uoči općih izbora u maju, vlada je objavila Zakon o izmjenama i dopunama zakona o promicanju prava na zemljište 2021., koji će stupiti na snagu sedmicu nakon izbora. Ali ljudi koji su izgubili svoje domove i dalje su pred dugim putem do pravde.
U Johanesburgu, socijalne službe su još uvijek preplavljene ljudima koji se bore sa stambenim pitanjem.
Busisiwe Nkala-Dlamini, voditeljica Škole za razvoj ljudskih zajednica na Univerzitetu Witwatersrand, koja nudi besplatan socijalni rad i terapijske usluge u gradu, kaže da većina klijenata njihove usluge za rješavanje stambenih sporova traži u opštinama.
Takvi sporovi su postali “veoma uobičajeni” i obično uključuju “žene koje se suočavaju sa deložacijama” i dugotrajne parnice, rekla je ona.
Nkala-Dlamini često upućuje svoje klijente na pravnu kliniku univerziteta za pomoć.
“Vlasnička prava žena nisu dovoljno priznata od strane države i za neudate i za udate žene u porodičnim kućama”, rekla je Nerishka Singh, stručnjakinja za rodna pitanja i pravna istraživačica na projektu SERI Women’s Spaces.
“Common law je stavio žene van zakona” i “mnogi u opštinama se često iznenade kada dobiju obavijest o deložaciji od člana porodice da napuste porodičnu kuću u kojoj su živjele cijeli život”, dodala je.
‘Nije na prodaju’
Tridesetdevetogodišnja Lebo Baloyi također je bila zaslijepljena gubitkom svoje porodične kuće prije više od jedne decenije.
Imovina – državna kuća s dvije spavaće sobe u Sowetu – ranije je bila uknjižena na njenog oca.
Baloyi je očekivao da će naslijediti kuću od svoje majke, koja je s njim dijelila vlasništvo.
“Moj muž, Paul, i ja smo čak počeli renovirati kuću. Imali smo dodatne sobe u kojima smo živjeli dok smo živjeli s mojom majkom”, rekla je za Al Jazeeru.
Ali kada joj je majka preminula 2009. godine, “moja polusestra se uselila u kuću i kasnije smo se posvađali” oko toga ko može legalno naslijediti imovinu, rekla je.
Nakon niza naizgled beskonačnih sudskih sporova, Baloyi je odlučio odustati. “Odlučila sam da odem radije nego da se borim sa svojom sestrom”, dodala je, koja sada živi nekih 20 km (12 milja) dalje u predgrađu Johanesburga Melvilu.
Motlhammeov sin Maimane zamjerio je promjenu zakona prije nekoliko decenija, koja je, uprkos tome što je crncima dala veća prava, izazvala mnoge probleme u porodicama i zajednicama, smatra on.
“Kada se zakon promijenio, ljudi su počeli da imaju problema sa vlasničkim listovima”, rekao je on.
“Ako prošetate Sowetom, vidjet ćete kuće sa natpisima ‘Nije za prodaju’ zbog problema sa vlasničkim listovima. Sistem je izazvao ovo doba u kojem živimo u kojem se članovi porodice svađaju oko kuće.”
Ima “priličan broj ljudi koji prolaze kroz isti problem u Sowetu”, dodao je on.
SERI je avgust izvještajRodna analiza porodičnih domova u Južnoj Africi istakla je slučajeve u kojima je nasljeđivanje običajnog prava u sukobu s pravom na jednakost.
“Žene i djeca su u nesrazmjernom riziku da izgube sigurnost posjeda ili postanu beskućnici u slučaju deložacija”, navodi se u izvještaju.
Zakon o nadogradnji u suštini “podvrgao je crnačke porodice ‘gruboj verziji uobičajenog nasljeđivanja’ u tome da je nasljeđe crnaca u velikoj mjeri određeno kroz ‘opšte pravilo muške primogeniture'”, dodaje se.
Rezultat je bio sistem koji je “izgradio i ojačao prava muškaraca na porodične kuće, uglavnom na štetu žena”, navodi se u izvještaju.
‘Želimo naš dom iz djetinjstva’
Zakon o povraćaju zemljišta iz 1994. godine, koji je uspostavio Komisiju za zemljište za odlučivanje o zahtjevima za zemljištem, bio je glavna poluga vladine politike za preraspodjelu zemljišta.
U vladinom biltenu, novo izdvojeno Odeljenje za poljoprivredu i Odeljenje za zemljišnu reformu i ruralni razvoj izvestilo je da je 3,8 miliona hektara (9,4 miliona hektara) zemlje vraćeno korisnicima između 1998. i 2024. godine.
Mzwanele Nyontso, ministarka zemljišne reforme i ruralnog razvoja, objavila je nedavno budžetski govor da je vlada obradila 83.205 zemljišnih zahtjeva, od kojih je koristilo više od 2 miliona ljudi.
Prema ministru, ministarstvo je potrošilo 58 milijardi randa (3,2 milijarde dolara) između transfera zemljišta, finansijske kompenzacije i grantova, što je pogodilo više od 465.000 domaćinstava.
Međutim, grupe za ljudska prava kao što je organizacija civilnog društva Lamosa (Pokret za pristup zemljištu Južne Afrike) su ranije tužile Komisiju za zemljište zbog kašnjenja u obradi zahtjeva za zemljište.
Suočena sa istorijskim zahtevima za restituciju marginalizovanim grupama koje su raseljene pre decenija, vlada se sada takođe suočava sa rodno zasnovanim zahtevima za posedovanje zemljišta u opštinama.
Prema riječima Carlize Knoesen, glavnog registratora u Odjeljenju za zemljišnu reformu i ruralni razvoj, Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama zemljišnih knjiga, koji čeka na potpis predsjednika, riješit će trenutne izazove.
Predlog zakona, koji predlaže onlajn sistem za evidentiranje dela, pomoći će ljudima “koji jednostavno žele da se njihova imovinska prava negdje zabeleže pre nego što prođu”, rekla je ona.
“Već imamo transformativnu politiku, ali za to je potrebno vrijeme”, dodao je Knoesen, ističući da je potrebno u prosjeku pet godina da bi zakon postao zakon u Južnoj Africi.
Al Jazeera je kontaktirala Odjel za ljudska naselja grada Johannesburga i provincije Gauteng za komentar izazova, ali oni nisu odgovorili.
U međuvremenu, kako vlada i sudovi tvrde, porodice koje su izgubile svoje domove su obeshrabrene i sve nestrpljive.
Maimane želi da sud što prije riješi pitanje Motlhammeovog vlasništva nad porodičnom kućom.
“Sistem nije bio fer, bio je jednostran. Dao je sva ovlašćenja mom tati, ali je isključio moju majku”, rekao je. “Da je bilo ravnopravno, onda stvari ne bi ispale ovako.”
Što se njegove majke tiče, Mainmane kaže da “želi da vidi svoju djecu da žive u kući i da kuća bude vraćena pravom vlasniku.”
„Mi samo želimo da se sve vrati u normalu. Želimo da vratimo naše detinjstvo kući.”
