Prisjeća se da je u tom trenutku naišlo bolničko vozilo. Ona ih je molila da povezu Nerminu umjesto nje. Vozili su nekoliko ranjenika i jedan je kazao: “Vadite nas, stavite tu djecu.” Druga preživjela djevojčica, koja je zadobila lakše povrede, otišla je u selo po pomoć.
Na bedru je, kaže, imala veliku ranu – rupu. Kad god bi pitala za druge djevojčice, svi bi joj govorili da su u drugoj sobi u bolnici. Ne sjeća se koliko je vremena prošlo kad je kući došla i saznala istinu.
Tog se 20. augusta 1994. s drugaricama vraćala s nastave.
“Neko od nas je imao komad maslenice, mi smo nju podijelile kad smo se vraćale kući. Pjevale smo, pričale, zezale se… bile smo djeca. Srele smo neke vojnike koji su nam rekli da sve ide ka miru, da oslobađaju Veliku Kladušu. U jednom trenutku kao da je prestao život. Sve je jednostavno stalo”, prisjeća se.
Njene drugarice – trinaestogodišnje Nermina Tahirović i Sabina Ćatić te četrnaestogodišnja Samira Ćatić – poginule su od granate vraćajući se iz škole. Pohađale su šesti i sedmi razred osnovne škole.
Sabina i Samira bile su sestre, a Nermina njihova komšinica i Sabinina najbolja prijateljica. Nerminin brat Edin Tahirović išao je u grupi iza njih.
“Kad smo došli iza krivine – strašan prizor. Čujemo kako neko vrišti. Ležale su… krv. Ne može se riječima opisati”, prisjeća se i dodaje da je do njegove grupe doletio vreo geler, veličine sjekire.
Granatiranje je tog dana bilo strašno, kaže on.
“Granate su padale oko škole, učiteljica nas je dva puta izvodila iz učionice”, prisjeća se Edin, koji je tada bio četvrti razred.
Kada se smirilo, djeca su u grupama iz škole krenula prečicom.
“Njih pet je išlo ispred nas, a ja sam bio u drugoj grupi, bilo nas je ukupno možda 12-13 djece”, govori Edin i objašnjava da su u grupi s tri poginule bile još dvije djevojčice koje su teže i lakše ranjene.
Prečica kojom bi došli od škole dovela ih je do izvora Točak. Tu je posljednji put i vidio sestru.
“Njih pet smo zadnji put vidjeli na Točku. Nije bilo prometa, otišle su ispred. Dijelila nas je samo krivina. Čuli smo zvuk granate, legli na cestu. Čula se detonacija, ništa se nije vidjelo od dima”, priča Edin i dodaje da je pomislio da je granata pala negdje drugo.
Ali prizor koji je tada ugledao ostao je duboko urezan u sjećanje i 30 godina kasnije.
“Sestrino lice je bilo čisto, imala je samo ogrebotinu ispod lijevog oka. Noge su bile odvojene od tijela, desna noga prebačena preko ramena…”, opisuje. Dalje se, osim dženaze i majčinog plača, ničega ne sjeća.
Iz Tužilaštva Unsko-sanskog kantona (USK), koje je od Državnog tužilaštva u rad dobilo predmet 2021. godine, navode da su djevojčice poginule za vrijeme vojne operacije “Sloboda 94”, u kojoj su združene jedinice Petog korpusa bile angažirane u sprovođenju borbenih aktivnosti prema paravojnim formacijama Narodne odbrane autonomne pokrajine Zapadne Bosne.
Oni su potvrdili da je oko podne na šire područje naselja Skokovi ispaljeno nekoliko artiljerijskih projektila nepoznatog kalibra iz smjera Velike Kladuše, od kojih je jedan eksplodirao na magistralnoj cesti M-42 u rejonu skokovačke strane u smjeru Cazina.
Majka oboljela od tog dana
