Danas su putovanja dio životnog iskustva većine nas, a trenuci s putovanja ostaju zauvijek u sjećanju. Ponekad najljepši pogled dolazi nakon najtežeg uspona – neki vole takvu vrstu napora, dok drugi vole sve što putovanja donose.
Najljepše planine nalaze se na nekim od najnepristupačnijih mjesta, a većina putnika dolazi iz nekog svog luksuznog života. Međutim, luksuz nema mnogo veze sa planinarenjem; u planinarstvu se najlakše vidi znanje i spremnost svake osobe.
Međutim, putovanje nije samo fizička aktivnost, već i sticanje novih znanja o prirodi, kulturi i istoriji jednog naroda. Inače, ovo su ture koje mi se najviše sviđaju, jer smo do sada birali ne samo visinu, već i istoriju, kulturu i prirodu. To je bio slučaj sa Nepalom, Kilimandžarom, Etiopijom, Araratom, Velikim kanjonom i mnogim drugim mjestima.
Planinski vodič
Uvijek smo imali dobre vodiče, sa mnogima smo i danas u kontaktu, ali nikada nismo imali tako kompletnog vodiča kao što je Alex koji nas je vodio kroz peruanske Ande. Njegova priča na tečnom engleskom jeziku zasnovana je na istorijskim i prirodnim činjenicama, a pre svega na autentičnoj kulturi Inka. Aleks, pored španskog, engleskog, francuskog i portugalskog, govori i kečua, jezik kojim govori oko 10 odsto Peruanaca koji nisu zaboravili svoje korene Inka. Vjerovatno je zbog toga Alex bio posebno zanimljiv jer nam je uspješno prenio tajne šamana, način života, organizaciju društva, ali i istoriju Inka. To je to Salkantay trek dobila drugu dimenziju, jer smo hodali istorijskim stazama Inka i bili na mestima gde je njihova civilizacija dostigla vrhunac, kao što je Machu Picchu.
Mislili smo da hoće Salkantay trek da bude lako, ali mogli bismo drugi dan trekinga po težini uporediti sa spustom sa Ararata i Kilimandžara i povratkom u Luklu iz Namče Bazara, zbog 29 km pješačenja i 2500 m visinske razlike, na 3900 m iznad nivo mora. Salkantay prijevoj do 4629 milja do 2800 m.
Privatna arhiva © Prof. dr Nenad Dikić
Sreća je što smo imali smještaj u prekrasnim kupolama koje su naše društvo Salkantay trek napravljena u sva tri tabora. Taj malo luksuza je uvijek prihvatljiv, jer niko nije protiv vrućeg tuša nakon toliko hodanja, penjanja i spuštanja, iako okorjeli planinari više vole šatore i malo mučenja. Ako je jačina zvuka glamping (engl. glamourus camping) dodajte Alexa koji se budi u četiri ujutro uz čaj od kokinog lista, onda je taj glamur potpun. Ne zaboravimo da ovakva putovanja imaju privatnog kuhara i obroke od tri slijeda.
Ovo je bila Alexova 297. ekspedicija, a sljedeću je imao nakon samo jednog dana odmora. Možete samo zamisliti kako izgleda njegov život, jer je plaćen poslom, odnosno nema stalni radni odnos, zdravstveno i socijalno osiguranje, a ima više znanja od mnogih akademskih građana. Nije mi teško da ga proglasim najboljim vodičem kojeg smo ikada imali i poželim mu da još dugo bude u formi i da ide putevima svojih predaka.
Privatna arhiva © Prof. dr Nenad Dikić
Listovi koke
Koka je biljka sa složenim nizom mineralnih nutrijenata, eteričnih ulja i raznih spojeva sa većim ili manjim farmakološkim djelovanjem – jedan od njih je alkaloid kokain, koji u svom koncentriranom, sintetiziranom obliku predstavlja stimulans s mogućim svojstvima ovisnosti.
Autohtoni narodi regije Anda tradicionalno su vekovima žvakali i pravili čaj od listova koke, bezopasan je i koristan za ljudsko zdravlje. Tradicionalna metoda žvakanja listova koke, tzv acullicosastoji se od držanja kuglice listova koke natopljenih pljuvačkom u ustima zajedno sa alkalnom supstancom koja pomaže da se kokain izvuče iz listova. Kada se žvače, koka djeluje kao blagi stimulans i potiskuje glad, žeđ, bol i umor i pomaže u prevladavanju visinske bolesti. Milioni ljudi u Andama svaki dan bez problema žvaću koku i piju čaj od koke, a ova biljka se u autohtonim kulturama smatra svetom. Čaj od koke se široko koristi, čak i izvan regije Anda. Zbog svog stimulativnog učinka, list koke se prvobitno koristio u bezalkoholnom piću koka-kolaali je iz njega uklonjen 1903. Koka se tradicionalno uzgaja na nižim nadmorskim visinama na istočnim padinama Anda, u Boliviji, Kolumbiji i Peruu.
Inke
Inke, koje je prema legendi stvorio bog Sunca, uspjeli su postati najveća pretkolumbijska civilizacija. Nažalost, taj period je bio kratak, oko jednog veka. Carstvo Inka, koje je postalo jedna od dominantnih kultura na Andima, osnovano je početkom 14. veka, prema većini naučnika. Njihovu slavu prekinuli su Španci koji su ih osvojili 1532. godine.
Jezik Inka je kečua, koji je uvek bio samo govorni jezik jer Inke nisu imale pismo, ali jesu khipu ili kupujuto jest, zapis koji se sastoji od čvorova, koji koristi decimalni sistem za prenos informacija, na osnovu broja i tipa čvorova predstavljenih na svakom nizu.
Privatna arhiva © Prof. dr Nenad Dikić
Inke su pripitomile vrlo malo životinja, ali one su jedinstvene u svijetu jer su uzgajale lame, alpake, patke i zamorce. Lame i alpake su se uglavnom smatrale domaćim životinjama, ali su bile i bogat izvor vune i kože. Međutim, bez lame, carstvo se možda ne bi proširilo kao što se proširilo. Lame su bile neophodne za nošenje tereta poput krompira, kvinoje i drugih visoko hranljivih poljoprivrednih proizvoda koji se uzgajaju na većim nadmorskim visinama. Jednostavno rečeno, lama je bila njihovo primarno prevozno sredstvo.
Zanimljivo je i da nisu znali za točak. Ipak, sistem puteva Inka protezao se na 25.000 milja. Čuvena staza Inka – The Inca Trail – Postoji samo jedna vrlo mala dionica od 25 milja kojom većina turista danas hoda, osim Salkantaya.
Uzgajali su i ubrali veliki broj nevjerovatnih biljaka koje danas nazivamo superhranom. To uključuje više od 4.000 vrsta krompira, kvinoju i amarant (kiviča), mak, ljubičasti kukuruz, kakao, sacha inchi („kikiriki iz džungle“ i bogat izvor omega 3 masnih kiselina) i još mnogo toga.
Patke i zamorci (na veliko iznenađenje zapadnog svijeta) su uglavnom uzgajani kao izvor hrane, ali nikada kao primarni izvor hrane. Inke su uglavnom bili vegani, ali kada su ogladnjeli, jeli su zamorce, koji su im bili glavni izvor životinjskih proteina. Ovo jelo je opstalo u modernom peruanskom društvu, jer većina Peruanaca jede zamorce samo tokom porodičnih proslava i državnih praznika.
Privatna arhiva © Prof. dr Nenad Dikić
Inke su imale jedinstven koncept takozvane zajednice ainišto u prevodu znači “danas za tebe, sutra za mene”. Ovaj koncept podrazumijeva da svi žive u međuzavisnom društvu i da svaki pojedinac mora dati prije nego što primi. Tokom Carstva Inka, koncept aini najviše se ogledalo u ritualima kao npr pagos a la tierrau kojoj su šamani i svjedoci vraćali razna materijalna i zemaljska dobra Pachamami (Majci Zemlji). Ovo je bila počast i hvala Pachamami za veliku blagodat koju je dala. Tako je do danas pagos a la tierra uobičajena praksa u andskim poljoprivrednim zajednicama.
Inke su verovale u tri carstva ili nivoa, njihova religija je bila zasnovana na tri carstva ili nivoa, koje su predstavljale sledeće tri životinje: kondor, puma i zmija. Hanan Pacha je duhovni svijet koji čuva kondor. Puma štiti zemaljsko carstvo, tzv Kai Pachaa zmija pripada podzemnom svetu, Ujak Pacha. Ova tri kraljevstva i životinje su također imenovana Trilogija Inka.
Planirali su arhitekturu u skladu sa kosmosom. Imali su duboko znanje o astronomiji i načinu na koji ljudska bića stupaju u interakciju s prirodnim svijetom kako bi se povezali sa kosmosom. Stoga su pažljivo isplanirali pozicioniranje i dizajnirali svaku pojedinačnu strukturu kako bi uzeli u obzir prirodne karakteristike i kako se te karakteristike igraju sa zvijezdama i planetama. Na primjer, Machu Picchu je izgrađen na samom vrhu planine. Sa određenih tačaka citadele Machu Picchu može se posmatrati poravnanje izlazećeg i zalazećeg sunca nad svetim Apusom (planinskim duhovima) tokom solsticija i ekvinocija.
Privatna arhiva © Prof. dr Nenad Dikić
Iz svega možemo naučiti da je život s prirodom jedini mogući život, ali i da organizirano društvo koje poznaje astronomiju, poljoprivredu i zna kako izgraditi takav grad kao što je Machu Picchu, ne može opstati bez zajednice i oduprijeti se osvajačima. Iz modernog ugla, izgleda kao da se ništa nije promijenilo vekovima, zar ne?
Naslovna fotografija – Machu Picchu – Privatna arhiva © Prof. dr Nenad Dikić
