Deir el-Balah – Danas, Ejas, puniš godinu dana, i kakva je to bila neopisiva godina.
Ko je mogao predvidjeti da će rat zasjeniti vašu prvu godinu, čineći zvukove projektila, ratnih aviona i izviđačkih dronova među prvima koji će se pojaviti u vašem životu?
Vaše osnovne potrebe postale su naša svakodnevna bitka usred rata dok se borimo za pristup čistoj vodi, formula za bebe, pelenei vašu odjeću za zimu i ljeto.
Gledajući te kako rasteš, donosi mi i radost i tugu. Odrastaš bez šarenih igračaka, bez udobnog doma koji bi te sklonio, bez lijepe, mekane odjeće i, što je najbolnije, bez pune energije tvog oca i mene, dok smo opterećeni tugom, depresijom i teškim okolnostima oko sebe.
Mala raseljena osoba, ne znam da li da osjećam tugu ili olakšanje što još uvijek ne razumiješ metež oko sebe. Ali znam da dete tvojih godina ne bi trebalo da trpi tako težak život.
Za šta se nisam mogao pripremiti
Prije nego što si stigao prošlog ljeta, kupio sam ti najljepšu odjeću, smjestio ti krevet u veseli kutak, postavio klimu da te zaštiti od vrućine i skupio brojne igračke. Sada sve leži u ruševinama.
Rat nikada nije bio dio mojih planova i očekivanja. Mislio sam da ćeš doći u sretnije vrijeme od svoje osmogodišnje sestre s većim pristupom različitim metodama obrazovanja i većom dostupnošću igračaka i knjiga.
Ja sam strastvena prema nastavnim planovima i programima za rano učenje i Montessori metodi i jedva sam čekala da počnem vaše obrazovno putovanje s vama.
Nikad neću zaboraviti radost kada sam vam još u oktobru, nekoliko dana prije početka rata, kupio vaše prve crveno-crne knjige – slike visokog kontrasta primjerene vašim godinama po Montessori metodi.
Pronalaženje ovih knjiga u centru grada Gaze bio je trijumf. Nisam ni slutio da će ovo biti posljednji put da kupujem vaše knjige u doglednoj budućnosti.
Ove knjige sam ponio sa sobom kada smo bili raseljeni u Grad Gaza, a zatim u kuću mog djeda u Deir el-Balah, slijedeći Izraelce naredbe za evakuaciju. Ovo su vaše jedine stvari iz kuće u kojoj ste napravili nekoliko uspomena.
Danas, kada ulazite u drugu godinu, ne mogu zamisliti šta vas čeka u budućnosti.
Bio sam spreman na sve, dijete moje. Istraživala sam obrazovanje u ranom djetinjstvu, ali me to nije naučilo kako da odgajam dijete u ratu. Knjige koje sam pročitao i časovi koje sam pohađao nisu mi pokazali kako da pripremam obroke bez voća i povrća ili kako da vam pomognu da razvijete jezičke veštine bez alata kao što su olovke u boji ili fleš kartice. Nisu postojale smjernice kako vas odgojiti u nedostatku drveća, odjeće, hranaknjige, domovi, centri za brigu o djeci i drugi resursi.
Šta treba da radimo kada zvuci aviona i bombardovanja zamene dečije pesme? Ili kada prizori uništenih kuća, gomile smeća i raseljenih šatora umjesto mora, čistih ulica, mirnih domova i igrališta postanu djetetov prvi uvod u život? Kako ćemo odgajati našu djecu u raseljenju, u šatorima i skloništima? Kako se nosimo sa pothranjenošću i nedostatkom čiste vode? Kako se boriti protiv zaraznih bolesti i nestašice formula za dojenčad? I nije bilo instrukcija šta učiniti sa hiljadama beba i dece bez roditelja.
Bila je to katastrofalna godina, dijete moje. Tako mi je žao.
Rat nam je bio nametnut, a vi i bebe vaše generacije platili ste cijenu u svojim prvim mjesecima.
Tvoja generacija
Draga moja, nisi sama u ovoj patnji koju još ne razumiješ. Oni su tamo mnogo beba sviđaš mi se. Vidim ih u šatorima dok se javljam kako plaču od gladi, hladnoće i vrućine, dok im majke vape za pomoć.
Pate od osipa koji napadaju njihova tijela zbog nedostatka pelena, higijene i vode.
Svaki put kad sretnem gladnu bebu, pomislim na tebe, zamišljam te umornu i gladnu i bez razmišljanja trčim da pomognem. S vremena na vrijeme donirali smo limenke male formule koju imamo za vas drugoj gladnoj djeci.
Često se pitam: „Kako svijet može dozvoliti da bebe gladuju? Kako svijet može mirno spavati dok djeca u Gazi plaču gladumor i bol?”
Možda nećete vjerovati – kada odrastete, kada pročitate ovo pismo – da je ovo ludilo trajalo više od devet mjeseci i da još traje, bez intervencije, zaštite, milosti ili rješenja, samo još ubijanja, krvi, razaranja i suza.
Niko ništa nije uradio, dete moje. Svijet je okrenuo leđa slikama leševa i zvucima povika užasa i gladi. Svijet je zapušio uši i zatvorio oči pred patnjom.
Ali, malena moja, u tvojoj prvoj godini, tvoje prisustvo nam je utješilo u ovom teškom vremenu.
Tvoj nevini osmijeh bio je melem za sve nas usred tuge. Tvoje razigrane nestašluke obradovale su raseljeno sklonište u kojem živimo, a tvoje pojavljivanje u neprikladnoj odjeći je izvor smijeha i bezbrižnosti. Kad dođem s posla, kad te vidim podiže me raspoloženje i podsjeti me da postoji nešto što vrijedi živjeti sve dok si dobro.
Ti, dijete moje, i sva djeca tvoje generacije ne zaslužuju ništa osim ljubavi, radosti i ispunjenog života. Vi ste naša budućnost, naša sadašnjost i naša stalna nada.
Ovaj rat će na kraju proći, a vaš smijeh i osmijeh će ostati kao simbol naše snage i nepokolebljivosti. Srećan rođendan, mala moja!
