Među predmetima na izložbi nalaze se i dvije fotografije koje je Muzeju poklonio Edin Sijerčić, a na kojima su on i njegov brat blizanac, Emir, koji je poginuo 5. jula 1992. tokom igre s bratom i djevojčicom Džarkom.
Edin i Emir imali su nepunih 11, a Džarka nepunih 10 godina. Njihovu igru prekinula je granata od koje je u glavu ranjen i Edin, koji je nakon toga sedam dana bio u komi. Emir je pogođen u srce i umro je na rukama oca Hajrudina, a Džarka u stomak, nakon čega je preminula u ambulanti u Mujković polju.
“Prevezen sam u bolnicu s oklopnim transporterima. Jedino tako smo mogli preći preko mosta u Dom zdravlja… Bio sam u komi i nisam znao ni za šta. Osmi dan sam se probudio i saznao sam da mi je brat blizanac poginuo i da je poginula Džarka Bajrami“, kaže Sijerčić za Detektor.
Uz dvije fotografije na kojima su blizanci tokom djetinjstva, Sijerčić je donirao i svoju priču Muzeju ratnog djetinjstva, kako se ne bi zaboravilo kroz šta su sve prolazila goraždanska djeca.
“Ovdje je mnogo toga lošeg urađeno, i što se tiče i politike i svega, niko odgovarao nije. Da se ne zaboravi, da moje dijete ne zaboravi, da djeca nauče i ne zaborave, da znaju šta je historija i ko je ko u ovome ratu“, kazao je on.
Podsjeća da za ratne zločine počinjene nad djecom Goražda nema presuda, te da čeka dan kada će neko odgovarati za ubistvo njegovog brata i ostalih goraždanskih civila.
Za brata je bio jako vezan i privržen, te objašnjava da su bili jednojajčani blizanci koji su osjećali jedan drugog.
“Jedan dio mene je otišao s njim kad je on preminuo. Ta bol uvijek ostaje sa mnom i umrijet će sa mnom“, priča Sijerčić i pojašnjava da jedan dio njegovog brata i dalje živi s njim – dio koji priča istinu o djeci ratnog Goražda.
Džarka, s kojom su se blizanci Sijerčić igrali, bila je i najbolja drugarica Senade Alete. Ona i Džarka u ratu se nisu nijednom vidjele. Igrale su se, prema Senadinim riječima, posljednji put dva dana prije početka opsade Goražda. Opsada, nestanak struje, vode, hrane i ostalih životnih potrepština, svakodnevna granatiranja i snajperisanje građana učinilo je da djeca vrijedno čuvaju predmete koje su uspjeli dobiti ili na neki način nabaviti.
Pernica koju je Aleta dobila 1994., kada su snage Ujedinjenih nacija došle u Goražde, stoji u zbirci od nekoliko desetina predmeta na izložbi “Djetinjstvo pod opsadom“. Aleta je rekla da je pernicu čuvala, s još nekim sitnicama, nadajući se da će doći vrijeme kada će imati pravu svrhu. Tako je i bilo nakon završenog fakulteta, kada se vratila u Goražde i počela raditi u školi.
“Ja sam zajedno s tom pernicom počela raditi. Ta pernica je zapravo moja priča. Ali je ona skup svih nekakvih priča u narednim godinama jer se djeci sviđala ta pernica. Bila je neobična, nema je nigdje. Na njoj piše UNICEF. I uvijek ih je zanimalo odakle mi ta pernica i onda bih ja započinjala priču o svom djetinjstvu, o tome kako smo mi dobijali te pernice, o tome koliko je nama škola tada bila bitna“, pojašnjava Aleta i dodaje da je ratna generacija imala veliku želju da ide u školu, iako nisu svaki dan imali nastavu.
Tadašnjoj djeci nedostajalo je slatkiša, a njoj najviše žvakaće gume, ali priča kako su tu želju brzo zatomili i prisjeća se anegdote koja se desila u školi.
“Nekako 1995. moja drugarica iz školske klupe je dobila žvakaću gumu i kad je došla u školu, prepolovili smo je… Mi smo to žvakale da nas niko ne primijeti. Međutim, primijetio je moj nastavnik i pitao: ‘Senada, je li žvačeš žvaku?’ A ja u njega gledam i znam da je sada trebam izbaciti, ali ja ne to ne želim, i kažem da ne žvačem… Ja sam nju zalijepila ovako na jednu stranu. Ne želim da je izbacim, nemam više žvakaćih guma i ako nju izbacim meni će to biti strašno“, prisjeća se Aleta.
To je, nastavlja ona, jedna je od ratnih anegdota koju priča svojim učenicima, a jedan razred joj je nakon te priče poklonio nekoliko pakovanja žvakaćih guma.
Dodaje kako su žvakaće gume stavljali u šećer, ako bi ga imali, kako bi ih mogli nastaviti žvakati duže.
