Menadžer, novinar, književnik i još mnogo toga. Tako bismo ukratko mogli opisati Miljenka Buhača, glavnog tajnika i jednog od najvažnijih ljudi Asocijacije poduzetnika Hercegovine, koja nastoji djelovati za dobrobit lokalne zajednice i poboljšati radno ozračje kako u ovoj regiji tako i na razini države. O organizaciji, prioritetima, poduzetništvu, ali i “solaromaniji” koja je zamijenila “smiljomaniju” razgovarali smo za Večernji list.
Nedavno ste imali izvještajnu skupštinu Asocijacije poduzetnika Hercegovine. O čemu je bilo najviše riječi?
– Članovima Skupštine APH prezentirano je izvješće o radu Upravnog odbora i Tajništva. Istaknuto je kako je Asocijacija u razdoblju između dvije skupštine godine svoje aktivnosti usmjerila na nekoliko najvažnijih tema kao što su izmjene fiskalnih, ali i drugih reformskih zakona, posebno Zakona o doprinosima, Zakona o porezu na dohodak u FBiH i Zakona o PDV-u.
Asocijacija je na lokalnoj razini neumorno ukazivala na potrebu promjene komunalnih propisa i odluka iz nadležnosti Gradskog vijeća Mostara, s naglaskom na velike korisnike, odnosno poslovne subjekte.
Ukazivano je višestruko i na problematiku koju su izazvali radovi u obnovi prometne infrastrukture, posebno prometnica koje su značajne za poslovne subjekte, na potrebu trajnog rješavanja sjevernog i južnog ulaza u grad, kao i svih drugih infrastrukturnih objekata važnih za bolje poslovno okružje.
Koji su prioriteti Asocijacije u budućem razdoblju?
– APH želi u budućnosti postati ekonomsko-socijalni partner na području HNŽ-a kroz aktivnosti koje su planirane u usvojenom strateškom planu rada, kao što su promocija privatnog poduzetništva, stvaranje pozitivne poslovne i društvene klime.
Promocija izvrsnosti kako organizacija tako i pojedinaca, međusobno umrežavanje članica, suradnja sa srodnim organizacijama i još bolje brendiranje APH prioritetni su ciljevi. Po pitanju suradnje sa srodnim organizacijama, APH ostaje otvoren za zajednički rad s poduzetničkim udrugama s područja Hercegovine i šire, a dosadašnja plodonosna suradnja s Udrugom poslodavaca Federacije BiH bit će osnažena i nastavljena.
Kada govorimo o prioritetima, moram istaknuti kako je ostalo mnoštvo nedovršenog posla – ne našom krivnjom – na provođenju ekonomskih reformi, prije svega onih koje su sadržane u Reformskoj agendi EU-a jer, kao što je prethodno rečeno, imali smo i imamo i dalje za cilj izmjenu najvažnijih zakona koji se tiču unaprjeđenja uvjeta poslovanja, rasterećenje gospodarstva, stvaranje uvjeta za socijalno-ekonomski položaj zaposlenih, zaustavljanje odljeva stručne radne snage, kao i stvaranje boljih uvjeta za ulagače u realnom sektoru.
Što biste posebno istaknuli kao bitno u dosadašnjem radu Asocijacije? Znamo da ste kao glavni tajnik mnogo napravili na pozicioniranju Asocijacije koja je postala prepoznatljivi glas gospodarstvenika.
– Nekako je svih ovih godina u drugi plan padalo isticanje postignutih rezultata jer smo, po prirodi posla i u duhu poduzetničkog kodeksa, uvijek bili nezadovoljni postignutim, htijući mnogo više, brže i vidljivije rezultate. Tako ostajemo dosljedni ideji udruge da se nikada ne zadovoljimo postignutim jer uvijek se pojavljuju i nameću novi ciljevi.
Ipak, podsjetit ću da smo u 13 godina postojanja pokrenuli mnoge teme, procese, projekte i dijelom nametnuli trendove ponašanja u poslovanju.
Podsjetit ću da smo među prvima u BiH pokretali projekte i inicijative za reformu obrazovanja, surađujući nekoliko godina s partnerima iz Njemačke na mogućim modelima dvojnog obrazovanja, unaprjeđenja i popularizacije strukovnog obrazovanja, zagovaranja izvrsnosti u školama i na sveučilištima.
Godinama smo lobirali za unaprjeđenje i razvitak Zračne luke Mostar i zadovoljni smo što su menadžment i većinski vlasnik uspjeli pokrenuti stvari u dobrome smjeru.
Odavno zagovaramo podizanje modernih poslovnih zona (s naglaskom na zoniranje) na širem području Mostara jer je u pitanju najvažniji grad u ovoj regiji. Na tom području ima mnogo posla jer stvari se sporo kreću, Mostar zaostaje za mnogima na tom planu.
Područje koje je iznimno važno, a najsporije se mijenja, prometna je infrastruktura. Godinama zagovaramo kvalitetno rješenje sjevernog (Zalik) i južnog (Bišće polje) pristupa Mostaru s M17, a tek se nedavno nešto pokrenulo na sjeveru.
Slično smo očekivali i od izgradnje drugih prometnih žila kucavica, posebice koridora Vc u južnome dijelu, ali očito je da i dalje nemamo izravan spoj prema hrvatskoj granici, a o dionici prema sjeveru da se i ne govori.
Dakako, svjesni smo i mi u Asocijaciji da neke stvari ne idu preko noći, ali da idu puževim ‘’korakom’’, to nam nije najjasnije…
Sve nabrojeno, ali i ono što nije spomenuto, radi se s općim ciljem stvaranja bolje ekonomske klime, privlačenja investicija i unaprjeđenja ukupnog standarda zajednice, a to uistinu nisu samo lijepo sročene floskule, nego se radi o esencijalnim pitanjima prosperiteta svakog društva.
Koliko je teško biti poduzetnik u BiH?
– Graniči s ludom idejom prodaje hladnjaka Eskimima. Mi, zapravo, nemamo tržišnu ekonomiju, a tzv. razdoblje tranzicije postaje, čini se, trajna kategorija. Glede uvjeta poslovanja, realni sektor u odnosu na javni izgleda kao neželjeno dijete koje se svim silama samo bori za svoj opstanak.
Opterećenost cijene rada, mnoštvo fiskalnih i parafiskalnih nameta, nekoliko razina vlasti koje oporezuju i(li) na druge načine opterećuju privatni sektor samo su početak svakidašnje jadikovke koju poslodavci već dulje od dva desetljeća nariču. I kao što reče onaj mudri starac – kao da zidu govore… S druge strane, biti poduzetnik u BiH sjajna je prilika za ljude koji su spremni riskirati, koji imaju ideju, viziju i vlastitu razvojnu strategiju jer neke tvrtke i projekti koji su u međuvremenu nastali i poslali samoodrživi fasciniraju i strance koji ovdje rade, a da ne kažem koliko mogu oduševiti jednog neutralnog ekonomskog analitičara koji, kad stavi sve parametre u matematičku formulu, zaključi: “Ovdje je nemoguće polučiti uspjeh!” Otprilike kao ona znanstvena teorija o bumbaru za kojega je dokazano da, zapravo, ne može letjeti. Srećom, baš kao i dobri kukac bumbar, ni poduzetnici se ne uzbuđuju mnogo oko toga – jednostavno, nastavljaju svoj let.
S kakvim se sve poteškoćama suočavate u svom radu?
– Neke su već spomenute u dosadašnjem dijelu razgovora, a kad čovjek dublje razmisli, nameće se odgovor: nema te poteškoće koja i nas nije zapala.
Zamislite sad da ste poslovan čovjek, imate svoj ritam rada, svoje ciljeve, planove, očekivanja…, a gotovo u pravilu o uvjetima poslovanja odlučuju neki ljudi koji nemaju veliko razumijevanje poduzetništva i ekonomije općenito, ni praktično ni teorijsko, nije im posebno ‘’napeto’’ da stižu neke rokove, a gotovo u pravilu sve reforme ovise o aktualnoj političkoj situaciji, koja – divota jedna – nikad nije povoljna.
S druge strane, uz sve te naše unutarnje Scile i Haribde, svakodnevno nas šibaju i globalne krize, nagle promjene odnosa u svijetu, na svjetskom tržištu, za vratom nam dišu postavljeni ciljevi zaštite okoliša na europskoj i svjetskoj razini, strepnja da uskoro možda nećemo biti konkurentni i sl.
Ono što dodatno opterećuje poduzetnike je i kontinuirani odljev radno sposobnog stanovništva, posebice stručne radne snage.
Naravno, ni onima na vlasti nije uvijek lako – čim se pohvale da su porasli javni prihodi, pojave im se u ‘’čekaonici’’ novi korisnici tih sredstava, odnosno već postojeći traže povišice.
Jedino na čekanju ostaju zahtjevi poslovne zajednice: rasterećenje cijene rada kroz niže doprinose i neke od najvažnijih poreza, čime bi se stvorio prostor za značajnije povišice plaća, rast potrošnje, generiranje novih javnih prihoda, novi investicijski ciklusi i sve što uz to ide, a o čemu čitamo u medijima uspješnih zemalja koje su davno reformirale cjelokupan zakonodavni sustav kako bi ekonomija stalno rasla i razvijala se.
Koliko vlasti imaju sluha za ono na što vi upozoravate? Znamo da ste prilično savjetodavno djelovali kako biste potaknuli određene gospodarske aktivnosti na području Hercegovine.
– Ne bih sada govorio o prošlosti jer se ona ne može vratiti, ali bila je s ‘’pomiješanim osjećanjima’’. Međutim, u dvjema županijama prema kojima smo ponajviše orijentirani (Hercegovačko-neretvanskoj i Zapadnohercegovačkoj) u novije vrijeme kao da se naslućuju novi vjetrovi. Kao da dolazi do smjene generacija među onima koji obnašaju izvršnu vlast, dok za zakonodavnu nisam posve siguran. Ne radi se tu samo o generacijama kao biološkim kategorijama nego i o svjetonazorima, razini obrazovanja, ali, prije svega, spremnosti da se ide u modernije procese i više prihvaćaju izazovi.
Ono što bismo, primjerice, htjeli ujednačiti je da u objema županijama budu identični uvjeti kada se radi o visini naknade rodiljama jer Hercegovačko-neretvanska županija pokriva tek 40 posto naknade, dok Zapadnohercegovačka preuzima taj iznos u cijelosti, odnosno 100 posto. Nadalje, izlazeći iz okvira i nadležnosti županijskih vlasti, spomenut ću jednu od inicijativa poslodavaca u Federaciji BiH koja se odnosi na promjenu načina reguliranja bolovanja za zaposlenike.
Kolege iz Udruge poslodavaca FBiH su podsjetili kako statistički podaci ukazuju da je europski prosjek bolovanja 6,5 radnih dana godišnje ili u postocima oko 3,5 posto. Na razini FBiH taj postotak iznosi 13 posto, odnosno gotovo 25 radnih dana godišnje. Znači da imamo 3,5 ili četiri puta veći broj dana bolovanja od prosjeka Europe.
To je jedna strana problema, a druga, poslodavcima možda i važnija, je činjenica da obveza naknade plaće za vrijeme bolovanja na teret poslodavca iznosi 42 dana, a cilj nam je da se to skrati na 15 dana, a da teret isplate ostatka bolovanja preuzmu zavodi zdravstvenog osiguranja.
I evo, gledajući neku novinarsku normu i korektnost, ovo pitanje je u dobroj mjeri odgovoreno, a tek smo odškrinuli prozor u tematiku koliko vlasti imaju sluha ili im možda ipak treba slušni aparat.
U Hercegovini je neko vrijeme vladala “smiljomanija”, sad je “solarmanija” uzela maha. Kako vi gledate na to sve?
– Smilje je obećavalo i ne vjerujem kako tu uistinu nije moglo i moralo ići mnogo bolje. Stručnjaci su u međuvremenu odgovorili na većinu pitanja iz spektra “tko je smjestio zeki Rogeru”, a o fijasku su govorili i sami proizvođači koji su u međuvremenu uglavnom izišli iz tog biznisa. Jedina dobra strana je, kako se čini, održivost teze da se ipak moglo uspjeti sa smiljem jer neki veliki proizvođači i dalje rade. Ipak, sumnjam da će se ponovno generirati pozitivna energija i stvaralačka euforija za novi početak.
“Solaromanija” ima više izgleda za uspjeh iz mnoštva razloga, a jedan od važnijih je da proizvedenu struju ne moramo nositi u strogi ‘’strani’’ laboratorij kako bi se ispitale njezine kakvoća i čistoća, kao kod eteričnog ulja. Ova struja je ekološki čista, prihvatljiva i tražena.
Nedavni kolaps električne mreže pokazao je da su obnovljivi izvori energije poželjna alternativa dosadašnjim, konvencionalnim načinima dobivanja struje.
Poznato je da je koncem 2023. godine na snagu stupio Zakon o korištenju obnovljivih izvora energije i učinkovite kogeneracije Federacije Bosne i Hercegovine. Time na svoje dolaze, ili bi barem trebali doći na svoje, prosumeri.
Prosumer je, dakako, krajnji kupac električne energije, istodobno i proizvodi struju iz obnovljivih izvora energije za dio svojih potreba. To znači, kućanstvo koje bude proizvodilo struju npr. u svojoj solarnoj elektrani koja je instalirana na krov kuće, moći će tu struju trošiti za svoje potrebe, a višak će moći prodavati.
To je, dakle, ponešto o solarima i trendovima, ali mi se čini da po pitanju korištenja energije vjetra kod nas dolazi do zastoja. Krenulo je uz velike najave i respektabilne investicijske svote koje su se pojavljivale u medijima uz najavu vjetroelektrana, ali blagi je dojam da nismo ni dio potencijala iskoristili.
U svakom slučaju, obnovljivi izvori nemaju alternativu, a svi zajedno trebamo paziti da taj koncept proizvodnje električne energije ne bude u službi poticanja bogatih pojedinaca u siromašnom društvu kao što je naše. Taj smo koncept, nažalost, usavršili u posljednjih četvrt stoljeća, trebalo bi iskoristiti priliku približavanja EU i okrenuti trendove…
Poljoprivredu smo dobrim dijelom zanemarili. Pa što raditi na tom polju da se vratimo iskonu? Ovaj pretjerani uvoz hrane, čini se, nije nimalo dobar.
– Kad sam bio dijete, jedan stariji rođak znao bi mi govoriti: ‘’Motika ti ne gine, uvijek će te čekati, nego probaj ti nešto napraviti od škole.” Vjerujem da su sličan savjet mnogi slušali u bivšoj državi. Ipak, iako smo svi dobili priliku školovati se, u ono vrijeme također smo radili. Uvijek se imalo nekome nešto pomoći, roditeljima, djedu, stricu, ujaku… I nije bio veliki problem provoditi ljetni raspust uz njivu duhana, krumpira, kukuruza, kupusa, lubenice, graška i mahuna… Uostalom, ljudi su hranu proizvodili za sebe i svoje najbliže. Posljednji u nizu ratova na ovom području otjerao je ratare s njiva i polja. Čak i koji žive na rubovima polja masovno su postajali neka vrsta Vase Ladačkog kojemu konji vrani, po livadi razigrani, više ništa ne znače. Polja i njive u Hercegovini su zarasli, hranimo se iz trgovina, s tržnica i kućnih dostava.
Naravno, prekomjerni uvoz hrane utječe i na vanjskotrgovinski deficit, ali, prije svega, mijenja navike, anulira vezanost ljudi za zemlju, što je stoljećima ranije bila i romantika i temelj opstanka naših predaka.
Ne zagovaram povratak ekstenzivnoj poljoprivredi pa da svatko sebi proizvede vreću krumpira, nešto žitarica, voća i raznog povrća, ali zagovaram uspostavu moderne poljoprivredne proizvodnje, ako je to više uopće moguće. Mislim da jest moguće i da bi to preporodilo čitavu zemlju, naravno, pazeći da nam se razvijaju i ostala područja gospodarstva. Mislim da je to više posao za nadležna ministarstva, gospodarske komore i znanstvene institucije, a naša Asocijacija je uvijek spremna pomoći.
Menadžer, novinar, književnik…, u posljednje i voditelj iznimno gledanog podcasta “Imam ideju” na portalu Bljesak. Odakle energija za sve to?
– Sad kad život polako najavljuje odjavnu špicu, volio bih da sam postao imućan specijalist. Jer kad se (navodno) u sve pomalo razumiješ, prođe ti život u istraživanju granica vlastitih mogućnosti.
Da, kao diplomirani ekonomist prvi sam posao imao kao novinar, što je za mnoge bilo iznenađenje jer nisam bio loš student ekonomije.
Poslije sam se u nekoliko navrata vraćao svojoj službenoj struci radeći voditeljske, odnosno menadžerske poslove srednjega ranga u privatnim tvrtkama, ali novinarstvo nisam nikada ispuštao iz ruku. Kao što kažu Kinezi, ako radiš ono što voliš, onda zapravo i nemaš neko zaposlenje, nego užitak. Pa se još netko nađe da ti sve to plati. To je sjajan osjećaj, raditi u medijima i pokušavati svijet učiniti prihvatljivijim mjestom za život.
Prema književnosti sam najnepravedniji i ta senzibilna dama već godinama ne razgovara sa mnom, uvrijedio sam je svojim zapostavljanjem u novije vrijeme. Ali te velike ljubavi su vam jednostavno takve – volimo se i svađamo se, književnost i ja. Vidjet ćemo hoće li biti još plodova te ljubavi. Neke knjige su mi u ladici, vjerujem da ih ne bi bilo sram ‘’zinuti na svijet’’…
Energija? Ja sam jako usporen čovjek, ponekad sam sebi sličim De Niru u filmu “Awakenings” pa valjda zato i mogu sve te poslove sebi priuštiti. Slikovito rečeno, poneki čovjek vozi četveropreg, a ljudi koji ga pretječu u elegantnoj kočiji koju vuče jedan rasni konj možda ipak pogrešno misle kako je njihov užitak vožnje veći.
Pretpostavljamo da usporavanja nema jer otkad vas pratimo, znamo da ste uvijek proaktivni, posebno na razvoju cjelokupne zajednice. Pa na čemu će biti vaš fokus u budućnosti?
– Pretpostavljam da moja najveća želja, član Predsjedništva, ipak ne dolazi u obzir, tako da mi preostaje baviti se manje vidljivim poslovima kao što je potraga za Higgsovim bozonom.
Ali, ako ostavimo šalu postrani, bio bih doista sretan i Bogu zahvalan da me posluži zdravlje pa da mogu nastaviti u istom ritmu, s istim finim ljudima i u okružju koje me ispunjava i daje mi poticaja kao i dosad. S tim da bi za koju godinu naglasak ipak trebao biti na književnosti i putovanjima. •
