Balkanrock: Bend ste osnovali kada ste imali između 15 i 16 godina, a pred kraj srednje škole ste već stekli popularnost zahvaljujući EP izdanjima „The Boy I Used to Be“ i „How We Are“. Sada, kada ste duplo stariji, još uvek svirate, snimate i nastupate. Da li je tada bilo naznaka da će bend, prvobitno nazvan Canals, postati nešto veliko i značajno u svetu alternativnog indie rocka?
Ed Nash: Ne znam. Tako je teško predvideti takvo nešto. U našoj grupi prijatelja, verovatno smo bili najveći ili drugi najveći bend, što se očigledno činilo veoma značajnim u to vreme. Ali lično, nisam računao da će mi ovo biti poziv, a mislim da i niko drugi nije. To je samo bilo zabavno raditi. A onda se, iz godine u godinu, bend gradio i postajao sve veći i veći, dok nije prerastao u punokrvni posao, što se dogodilo otprilike 4 ili 5 godina od osnivanja benda, kada smo tek imali 15 godina, do kada smo prvi put objavili album. Dakle, da, rekao bih da niko od nas nije računao na to u početku.
BR: Na pomenutim EP izdanjima, kao i na prvom albumu „I Had the Blues but I Shook Them Loose“ sarađivali ste sa producentom Jimom Abbissom koji je ranije radio sa Arctic Monkeysima, i to na njegov zahtev. Da li je njegovo interesovanje da radi sa vama bilo znak da za bend dolaze velike stvari, ili je to delovalo kao nešto sasvim drugo?
Ed Nash: Pretpostavljam da je ovo bila prva velika stvar koja se desila zbog koje smo se osećali kao da ćemo, na neki način, uspeti kao bend. To još uvek nije značilo da smo računali na to, a i dalje je postojala velika šansa da se ovim nećemo baviti za život.
Ali, pokazao je potencijal u bendu i činjenica da je napravio toliko drugih debi albuma i prvih ploča nam je mnogo značila. Mislim da nam je to mnogo više značilo na emotivnom planu nego kao znak da ćemo nastaviti sa bendom i to raditi profesionalno. Ali mnogo nam je bilo važno što se zainteresovao za bend.
BR: Na neke pesme sa albuma „So Long, You See Tomorrow“ uticali su vaši utisci sa putovanja po Evropi i Indiji. Da li ste imali priliku da doživite naše krajeve? Poznato je da Balkan inspiriše mnoge umetnike kroz hranu, piće, muziku i ljude, a u okviru ove turneje zakazali ste nastupe u Beogradu i Zagrebu (u okviru festivala InMusic). Da li su ovo vaši prvi koncerti na ovim prostorima?
Ed Nash: Zapravo, da. Balkan jeste igrao, ulogu u tome, pod uslovom da se Istanbul računa kao deo Balkana. Upravo sam pogledao, i Severna Turska jeste. I nisam siguran gde se Istanbul nalazi tu, ali to mu je najbliže područje. Jack [Steadman] je tamo proveo oko nedelju dana živeći sa porodicom i stvarajući muziku. I mislim da je nekoliko stvari koje je smislio završilo na albumu.
Oni nisu tako jasno pod uticajem kao što je slučaj sa njegovim putovanjem u Indiju, gde smo dobili čitave semplove tog indijskog, bolivudskog zvuka. Njegovo vreme provedeno tamo i iskustvo su definitivno igrali veliku ulogu.
Izvan benda, proveo sam dosta vremena putujući po tom području, vozeći se oko Hrvatske i Albanije, prolazeći kroz Grčku, samo putujući, dobro se zabavljajući. I to je prelep deo sveta. Jedva čekam da se vratim.

BR: Pošto prvi put nastupate u Srbiji, kada bi vas neko znatiželjan, neupućen u rad benda, pitao odakle da počne i šta najbolje predstavlja ideju Bombay Bicycle Club, koji album, EP ili singl biste mu preporučili da prvo čuje?
Ed Nash: Ako ranije nisu čuli našu muziku, mislim da bih im ukazao na našu treću ploču, „A Different Kind of Fix“, koju smo objavili, 2011. Za mene je to bio početak tranzicije za bend, između prilično direktnog gitarskog zvuka i eksperimentalnijim poduhvatima, igranjem sa stvarima kao što su semplovi, sintisajzeri, i znaš, brejkbitovi, te kada je naša muzika počela da se kreće u, meni mnogo interesantnijem, smeru.
Takođe mislim da sadrži neke od najbolje napisanih pesama koje smo ikada radili. Postoji pesma pod nazivom „How Can You Swallow So Much Sleep“, koja otvara ploču, koju smo uvek svirali uživo, i koja predstavlja glavnu komponentu našeg seta. Tu je i pesma pod nazivom „Shuffle“, koja je bila jedna od najpopularnijih pesama koje smo ikada objavili. Dobro je prošla na radiju u Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji i širom Evrope. I stvar koja se zove „Lights Out, Words Gone“, koja mi je lično omiljena. Mislim da to na neki način obuhvata prelaz između gitarske muzike koju smo pravili pre i eteričnije, eksperimentalne elektronske muzike koju smo počeli da pravimo kasnije.
BR: Koji drugi britanski bendovi nisu posetili region, ali bi, po vašem mišljenju, trebalo da to urade? Na koga biste nam skrenuli pažnju i čiji rad bi trebalo da pratimo?
Ed Nash: Mislim, nisam upućen u njihovu rutu, ali mislim da bend koji se zove Divorce, jedan novi bend u razvoju, verovatno nije svirao u Srbiji. I rekao bih da bi trebalo da ih proverite. Mislim da su oni jedan od najuzbudljivijih bendova iz Velike Britanije u neko vreme. Slušao sam ih u slobodno vreme i obožavam ih.
Znaš, stvarno je dobro, veoma zanimljiv način pisanja pesama. Nekako imaju lude, čudne tekstove i zanimljive strukture pesama. A i zvuči dobro, što se ne može uvek reći za muziku koja je zanimljiva. Imaju i dobrih, „catchy“ pesama. Lepo pevaju harmonijski i zaista su fini ljudi, pa ih poslušajte.
BR: Da li ste znali nešto o Srbiji pre nego što ste ugovorili koncert u Beogradu? Jesu li vam poznati neki muzički sastavi sa ovih prostora? Ako da, koji?
Ed Nash: Prilično sramotno, ne mogu da kažem da poznajem bilo koju srpsku muziku osim muzike koju sam video na Pesmi Evrovizije, koju volim i mislim da je fantastična. Verujem da je Srbija pobedila pre nekoliko godina. Da.
Ako neko ima neku preporuku ili želi da mi pošalje ili kaže šta da slušam na svirci, voleo bih da je poslušam i obrazujem se, jer je sramota da ne poznajem nijedan bend iz Srbije. Javite mi!
BR: Pored Bombay Bicycle Club, skoro svako od vas ima solo projekte, među kojima su verovatno najprepoznatljiviji Mr Jukes gitariste Jacka Steadmana, kao i tvoj projekat Toothless, u kojem je na bubnjevima i Suren de Saram. Ovi solo projekti su se pojavili tokom pauze benda. Da li to znači da za ove projekte nije bilo mesta u okvirima Bombay Bicycle Cluba, uprkos žanrovskoj raznovrsnosti?
Ed Nash: Mislim, naravno! To je inherentno involvirano sa Bombay Bicycle Club jer smo taj projekat činili nas dvojica, i potekli su iz naših umova. I Bombay je muzika koju je napisao pretežno Jack, a pomalo i ja.
Mislim da ta dva ne mogu da se razdvoje. Samo morate da koristite drugo ime ako pravite solo muziku. Ali to su i dalje isti umovi i isti ljudi koji stvaraju muziku. U stvari, Suren, naš bubnjar, svirao je na Džekovom albumu i svirao bubnjeve na mom albumu. Dakle, znaš, sve su to isti ljudi, samo pod drugim imenom i drugim ciljem, ali isti umovi rade na tome.

BR: Bombay Bicycle Club se sastoji od politički i društveno veoma svesnih i angažovanih pojedinaca. Jamie je čak održao kampanju da podstakne mlade ljude, do 30 godina, da se uključe u pregovore o Bregzitu. Šta je Bregzit značio, iz perspektive britanske muzičke industrije?
Ed Nash: Mislim da je to mnogo značilo. Bregzit nije bio nešto što sam želeo ili za šta sam glasao. I mislim da je velika šteta što se to dogodilo u muzičkom smislu i u pogledu mobilnosti britanskih umetnika prema Evropi, i obrnuto.
Kada smo osnovali bend, bilo je vrlo lako otići i svirati u Evropi, i to je imalo ogroman pozitivan uticaj na našu karijeru. Mogli bismo otići u Francusku, u Španiju i svirati sa vrlo malo birokratije. A sada, mislim da je bendovima – posebno onim koji tek počinju – mnogo teže da to urade. Morate da uložite malo više novca u to, planirate put i uradite više papirologije, što čini da ceo proces bude dosta prohitibitvan za one koji tek počinju. I mislim da je to prava šteta.
Mislim da je svet bolji kao otvorenije, inkluzivnije mesto nego kao zatvorenije mesto. I to je nešto što nam je u prošlosti mnogo koristilo.
BR: Zabavno je, posebno ako se uzme u obzir da ste, kada ste razmišljali o ponovnom okupljanju benda, sva četvorica bili tek u kasnim dvadesetim. Ljudi su obično mnogo stariji kada razmišljaju o povratku na scenu. Sada, nekoliko godina nakon toga, zakoračili ste u tridesete, a neki od vas su postali očevi. Kako je to uticalo na rad i dinamiku u bendu? Da li to znači da su u pesmama obrađivane nove teme?
Ed Nash: Mislim da očinstvo nije u velikoj meri uticalo na bend u smislu muzike koju pravimo. Lirika se malo odnosi na to, doduše tekstovi u našim pesmama uvek upućuju na sve što se dešava u našem životu. Kada smo počeli, radilo se o zaljubljivanju, tinejdžerskom životu i žurkanju. A onda, kako smo postajali malo stariji, stvari su počele da se bave pronalaženjem svog mesta u svetu i pitanju o tome šta sledi. Dakle, to se nije promenilo. I, muzički, mislim, isto je kao i uvek. Sve nastavlja da se razvija i menja, i postaje zanimljivije kako odmiče. Dakle, to nas od nas napravilo dosadne, ćale roker-tipove.
Što se tiče turneja, na njih idemo nešto ređe nego ranije, ali to svakako više ne radimo toliko često. Ne mislim da je to samo zato što svi imaju porodice. Znaš? Malo smo stariji, a pauza koju smo napravili naučila nas je da moramo da imamo bolju ravnotežu između posla i privatnog života. Pre, kada smo bili na turneji, odlazili smo na devet meseci u godini, a to je značilo da nismo mogli da imamo dobar društveni ili lični život kod kuće. Dakle, balansiranje turneje i ličnog života je samo pokušaj da se pronađe dobar balans. Znaš, ja kod kuće nemam decu, i to mi je od velike koristi. Ne mislim da je imati decu najvažnija stvar u životu.
BR: S obzirom na to da ste odrastali sa svojom muzikom, da li verujete da idete ukorak sa trendovima muzičke industrije, komunikacijom sa publikom, i tome slično? Drugim rečima, da li se plašite da je vaša publika odrasla i da nikada više neće biti mlada? I da li težite da privučete mlađu publiku – recimo tinejdžere?
Ed Nash: Mislim, ne plašim se muzičke strane toga. Plašim se predstojeće smrti svih, ali imamo još vremena pre nego što se to desi. Ne, mislim da ne smete brinuti o tome da vaši fanovi stare sa vama. To je neizbežno. A imati fanove bilo koje vrste je fantastična i divna stvar. Zapravo mislim da su naši obožavaoci dosta široko raspoređeni. Neke smo nove fanove, koji nas inače ne bi ni čuli zbog pauze u radu benda, okupili tek sa izdavanjem poslednje dve ploče. A mi smo za njih već verovatno tipovi u godinama.
A onda, imamo i mnogo starije fanove koji su se zainteresovali za našu muziku verovatno kada su bili u tridesetim ili četrdesetim kada smo mi počeli, a sada su u pedesetim i šezdesetim. I, znaš, to jednostavno funkcioniše. Mislim da ne treba previše razmišljati o svojoj demografiji. Jednostavno, moraš biti srećan što ljudi slušaju tvoju muziku. I što više ljudi to radi, to bolje. Mislim da ne pravimo muziku za određenu demografsku grupu. Ako odeš na svirku Harryja Stylesa, siguran sam da bi svi bili mlađi od 40 godina, ali ako odeš na neki od naših nastupa, raspon godina je dosta širok.
BR: Inventivnost i hrabrost da eksperimentišete vam nisu strani. Kako vidite ulogu veštačke inteligencije u muzici, kako ona utiče na muziku, koje su joj prednosti, a koje mane?
Ed Nash: Razmišljao sam o tome baš danas. Mislim da to nije dobra stvar kada je u pitanju muzika. Ne vidim mnogo načina na koje bi AI mogao koristiti muzici. Ali mogu da se setim mnogo načina na koje ona umanjuje muziku i način na koji je ljudi prave.
Siguran sam da će veštačka inteligencija u nekom trenutku moći da napravi veoma ubedljive, uverljive pesme koje su jednako dobre kao i ono što mogu da napišu ljudi. Mislim da je vrsta moći i obim veštačke inteligencije daleko, daleko izvan pisanja pesama. Mislim da će biti pametnija od ljudi. I, znaš, pravljenje muzike će biti na neki način tričavo gubljenje vremena za to, što ona može da postigne. Postoji nešto što smatram magičnim u muzici i ljudima koji je prave. Gde vam pričaju o iskustvu i prenose ga. I mislim da postoji šansa da se to izgubi ako se time bave mašine umesto ljudskog bića.
Mislim da bi moglo biti zanimljivo ako mašina pokuša da prenese sopstveno iskustvo u smislu muzičke forme. Slušao bih to, i bio bih zainteresovan, ali mislim da bi magija muzike za mene mogla biti izgubljena ako mašine počnu da to rade bolje od nas. Takođe, ostaću bez posla, što je strašno.
BR: U pomenutoj trogodišnjoj pauzi su nastajali solo projekti, međutim, vratili ste se na originalan način s porukom „Without their music, British society crumbled“ u okviru pesme „Eat, Sleep, Wake (Nothing But You)“. Vrlo originalno, hrabro i zabavno. Jeste osetili prazninu na britanskoj alternativnoj sceni za koju ste znali da samo Bicycle Club može popuniti ili ste jednostavno imali materijala i želje za nastavkom rada u okviru benda? I da li je istina da ste prodali svoju muzičku opremu pre nego što ste počeli da razmatrate povratak benda?
Ed Nash: Iskreno, ne – na britanskoj muzičkoj sceni uopšte nije bilo praznine. I nisam mislio da nešto osećamo. Samo nam je nedostajalo da zajedno pravimo muziku. A vreme koje smo proveli odvojeni jedni od drugih nam je pokazalo koliko je ovaj bend poseban i važan u našim životima. Mislim, i u životima drugih ljudi. Pa smo želeli da to ponovimo. Zapravo, mislim da, kada smo otišli na pauzu, niko se nije tako osećao. Znaš, nismo bili svesni koliko je sve to važno i posebno. Radili smo s bendom puno radno vreme, i bilo nam je muka od toga.
I, da, istina je – nismo prodali sve naše muzičke instrumente, ali smo prodali dosta njih kada smo bili na pauzi i malo pre nego što smo ponovo zajedno. Da. Mislim da je to bila lekcija za sve nas. Nemojte prodavati svoje muzičke instrumente ako ne morate!
BR: Solo projekti po strani, rad Bombay Bicycle Club je s razlogom najpoznatiji u vašim karijerama. Tokom razvoja benda uspeli ste da okupite značajne muzičare i muzičarke koji su vam gostovali na albumima ili sa vama delili binu – recimom, David Gilmour, Damon Albarn, Chaka Khan. Da li nam odabir gostiju i saradnika govori o vašim muzičkim uzorima?
Ed Nash: Bilo je sve više gostiju u poslednjih nekoliko albuma. I sa poslednjim gde smo ugostili, mislim, pet različitih saradnika. Imali smo Shakau Kana, Damona Albarna, Holly Humberston, Jaya Soma i Nilüfer Yanyau.
Sva gostovanja koja smo ikada radili na pesmama nisu rađena tek tako. Mora postojati razlog. Oni moraju nešto da dodaju pesmi. I normalno, to je pevanje, jer, možemo da odsviramo i odradimo sve drugo što poželimo, ali nečiji glas zaista može da zaokruži pesmu. Mi imamo te monotone engleske glasove koji ne odgovaraju baš svačemu. Pretpostavljam da smo, na primer, sa Holly Humberston imali onu pesmu „Diving“, na kojoj smo radili vekovima. I nije baš funkcionisalo sve dok nju nismo doveli da je otpeva svojim veoma svetlim, pop glasom. I odjednom, sve se uklapalo i funkcionisalo kao celina.
Isti slučaj je i sa pesmom Shaka Khana pod nazivom „Tekken 2“. To je trebalo da bude prava, jedinstvena disco pesma. I, očigledno, to je nešto što ne možemo da isporučimo sami. Ali sa vokalom Shaka Khana, to funkcioniše i čini je drugačijom.
BR: Jedna od vaših pesama, „Luna“ se pojavila na saundtreku igre PES 2015. Volite li fudbal? I pošto ste iz severnog Londona, da li navijate za Totenhem, Arsenal ili možda za Krauč End Vempajrse? Budi iskren!
Ed Nash: Da! Volimo fudbal. A koga podržavamo? Suren, naš bubnjar, podržava Totenhem Hotspur. Ja navijam za Arsenal, moj lokalni tim. Oni su otprilike 2 minuta vožnje vozom od mesta gde se nalazim i snimam ovaj razgovor. Jack navija za Vest Hem. Ima porodičnu vezu i ponekad ide sa mamom i tatom na utakmice. Mislim da je veza u tome što je njegov pradeda osnovao klub, valjda, krajem 19. veka. I Jamie [MacCol] podržava Mančester Junajted. Ne znam zašto ih podržava. Daleko je odavde. Trebalo je da izabere Krauč End Vempajrse.
Karte za beogradski koncert u prodaji na: honeycomb-live.com i efinity.rs
!function(f,b,e,v,n,t,s)
{if(f.fbq)return;n=f.fbq=function(){n.callMethod?
n.callMethod.apply(n,arguments):n.queue.push(arguments)};
if(!f._fbq)f._fbq=n;n.push=n;n.loaded=!0;n.version=’2.0′;
n.queue=[];t=b.createElement(e);t.async=!0;
t.src=v;s=b.getElementsByTagName(e)[0];
s.parentNode.insertBefore(t,s)}(window, document,’script’,
‘https://connect.facebook.net/en_US/fbevents.js’);
fbq(‘init’, ‘299221612133385’);
fbq(‘track’, ‘PageView’);






