Prije nekoliko desetaka tisuća godina posljednji neandertalac nestao je s našeg svijeta. Ali, tragovi drevnog ljudskog rođaka i dalje su prisutni u genetskom kodu Homo sapiensa.
Novo istraživanje otkrilo je mali dio neandertalske DNK povezan s mjerljivom razlikom u veličini okcipitalnih režnjeva, regije koja zauzima stražnji dio mozga. Ista genetska varijanta povezana i s nešto nižim rizikom od shizofrenije, ali ne i s općim kognitivnim sposobnostima.
Neandertalci su ranije prikazivani kao bliži majmunima nego ljudima u smislu kognitivnih sposobnosti. U novije vrijeme antropolozi su počeli otkrivati kako su naši hominidni rođaci možda imali složen društveni i simbolički život, umjetničke sposobnosti, inženjersku domišljatost i druge osobine koje su se nekoć smatrale jedinstveno ljudskima.
Slično tome, njihovi mozgovi nisu bili mali. Zapravo, bili su usporedivi po veličini s mozgovima modernih ljudi – ponekad čak i veći.
Razlikovali su se oblikom. Lubanje modernih ljudi su relativno zaobljene ili kuglaste. Neandertalske su bile izduženije i protezale su se dalje od naprijed prema natrag. To sugerira kako je, iako su naši mozgovi bili slične ukupne veličine, tkivo unutar njih moglo biti drugačije raspoređeno.
Obećavajući trag
Područje od posebnog interesa bio je okcipitalni režanj, koji se nalazi na stražnjem dijelu mozga i sadrži vizualni korteks, odgovoran za obradu informacija primljenih iz očiju.
Prethodna istraživanja koja su ispitivala unutarnje oblike fosilnih lubanja sugeriraju kako su neandertalci možda imali proporcionalno veće okcipitalne režnjeve od modernih ljudi.
No, fosilne lubanje pružaju ograničenu količinu informacija o mekom tkivu koje su nekada sadržavale. Kako bi saznali više o evolucijskoj povijesti našeg mozga, znanstvenici su morali dublje istražiti genetske upute temeljem kojih su nastale.
Istraživači su željeli znati jesu li ljudi naslijedili neke neandertalske genetske varijante povezane s veličinom okcipitalnog režnja. Ranije studije genoma identificirale su četiri lokacije na genomu živih ljudi povezane s ovom osobinom.
To je bio lakši dio. Teže je bilo pokazati kako je bilo koja od njih povezana s davno izumrlim ljudskim pretkom.
Prvo su istraživači proučavali gdje su se četiri genetske varijante pojavile u populacijama modernog čovjeka. Tri su pronađene u populacijama u subsaharskoj Africi. Četvrta, mala delecija od samo četiri slova DNK na kromosomu 14, pronađena je samo izvan te regije.
Delecija se nalazi blizu gena zvanog DAAM1, koji igra ulogu u razvoju mozga. Istraživači sumnjaju kako naslijeđena DNK može utjecati na to kako se ovaj gen eksprimira, što potencijalno pomaže objasniti njegovu povezanost sa strukturom mozga.
Ovo je bio obećavajući trag. Neandertalci su se križali s precima modernih ljudi nakon što su ti ljudi migrirali iz Afrike. To znači kako se tragovi njihove DNK mogu pronaći u populacijama diljem većeg dijela svijeta – ali na znatno nižim razinama u subsaharskoj Africi, gdje većina predaka današnjih populacija nije susrela neandertalce.
Forma i sadržaj
Istraživači su zatim usporedili varijantu s drevnom DNK pet neandertalaca i dva denisovanca, još jedne izumrle skupine drevnih ljudi. Svih pet neandertalaca nosilo je deleciju. Dva denisovanca nisu.
To ne znači kako je delecija nužno potekla od neandertalaca. Druga mogućnost bila je kako su je i neandertalci i moderni ljudi naslijedili od još ranijeg zajedničkog pretka.
Jedan od načina kako saznati više jest promatranje područja genoma oko varijante. Tijekom uzastopnih generacija, naslijeđeni dijelovi DNK postupno se razgrađuju i preuređuju procesom koji se naziva rekombinacija – pa ako je delecija naslijeđena od zajedničkog pretka prije stotina tisuća godina, okolna DNK trebala bi biti mnogo fragmentiranija.
Dio koji su istraživači pronašli bio je dug gotovo 60 tisuća slova DNK – mnogo dulji nego što bi se očekivalo da je prenesen od tako dalekog pretka. To je pružilo snažan dokaz kako je DNK ušla u moderni ljudski genom nedavno, križanjem s neandertalcima.
Povezanost te varijante s anatomijom mozga otvorila je nova pitanja. Iako se smatra kako su neandertalci imali razmjerno veće zatiljne režnjeve, kod suvremenih ljudi koji nose tu deleciju volumen zatiljnog režnja je manji – za otprilike 0,85 kubičnih centimetara po kopiji varijante.
Na anatomiju mozga utječu mnogi geni i drugi čimbenici, uključujući veličinu očiju i tijela. Jedna neandertalska varijanta ne mora nužno odražavati cjelokupnu anatomiju neandertalaca.
Istraživači su također otkrili kako ta delecija nije povezana samo s anatomijom. Kao i kod svakog aspekta organa tako složenog poput mozga, prirodno je zapitati se može li se razlika u njegovoj strukturi odraziti na njegovo funkcioniranje.
Kako bi pronašli poveznice s neandertalskom varijantom, istraživači su analizirali postojeće genetske podatke iz konzorcija Psychiatric Genomics Consortium, koji proučava genetske čimbenike u nastanku psihijatrijskih poremećaja.
Otkrili su kako osobe koje nose tu varijantu imaju nešto manju vjerojatnost obolijevanja od shizofrenije – oko pet posto manju po kopiji varijante, odnosno gotovo 10 posto manju kod osoba koje imaju dvije kopije.
Međutim, nisu utvrdili je li to povezano s volumenom zatiljnog režnja. Jedna je mogućnost kako ta varijanta utječe na razvoj mozga putem gena DAAM1. Je li smanjeni rizik od shizofrenije izravno povezan s manjim zatiljnim režnjem, ostaje zasad nepoznanicom.
Istraživanje je objavljeno u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences.





