Hapšenja, istrage, ostavke… Da li je monstruozni slučaj nad Perišem u Zagrebu iznio na površinu nehuman tretman u Zenici? Šta se dešava u psihijatrijskim klinikama? Gdje završava Hipokratova zakletva, a počinje zloupotreba ljekarske profesije i krivično djelo? Je li psihijatrija i za medicinske psihopate? Ko sve liječi pacijente i kako izliječiti sistem koji ne uspijeva izliječiti sam sebe? Gosti emisije Plenum su: Almira Drnda, Remzija Šetić, Esmina Avdibegović i Veljko Đorđević.

Šetić: Moramo štititi dostojanstvo pacijenata i sistemski rješavati probleme u ustanovama mentalnog zdravlja
Neadekvatni uslovi rada, nedostatak stručnog kadra i nedovoljna edukacija zaposlenih predstavljaju ozbiljne rizike za funkcionisanje ustanova mentalnog zdravlja. O odgovornosti za neprimjereno postupanje prema pacijentima, institucionalnim propustima i potrebi za sistemskim rješenjima govorio je klinički psiholog prof. dr. Remzija Šetić, naglašavajući važnost zaštite prava i dostojanstva osoba s duševnim smetnjama.
Govoreći o slučajevima neprimjerenog postupanja prema pacijentima u psihijatrijskim ustanovama, Šetić je istakao da se uzroci mogu tražiti kako u individualnim karakteristikama uključenih osoba, tako i u institucionalnim i sistemskim nedostacima. Naglasio je da je utvrđivanje odgovornosti potrebno prepustiti nadležnim istražnim organima.
„Ovdje je na svu sreću i nadam se da je tako i kod nas kao u Hrvatskoj, da je ipak ovo incident“, kazao je Šetić.

Podsjetio je da su zakonskim propisima u Federaciji Bosne i Hercegovine jasno definisane okolnosti u kojima je dozvoljena upotreba prisile prema osobama s duševnim smetnjama, naglašavajući da se neprimjereno postupanje ne može opravdati.
„Zaista nas ovakve situacije moraju navesti da razmišljamo o institucionalnom i sistemskim uzrocima, jer mi moramo praviti sistem koji će zapravo na najbolji način štititi upravo prava osoba sadršenim smetnjama, ali i prava svih osoba koji primaju usluge u sistemu mentalnog zdravlja“, poručio je.
Prema njegovim riječima, riječ je o kompleksnom sistemu koji zahtijeva visok stepen odgovornosti, ali i kontinuirano unapređenje zakonskih i drugih procedura kako bi se mogućnost sličnih incidenata svela na najmanju moguću mjeru. Posebno je ukazao na važnost stalnog stručnog usavršavanja zaposlenih, imajući u vidu stresne i zahtjevne uslove u kojima rade.
Govoreći o najvećim rizicima za pacijente i zdravstveni sistem, Šetić je izdvojio neadekvatne uslove rada u psihijatrijskim bolnicama, centrima za mentalno zdravlje i socijalno-zdravstvenim ustanovama.
„Ako mi želimo ozbiljno da se bavimo mentalnim zdravljem, moramo poboljšavati uslove rada u svim ustanovama“, naglasio je.
Osvrnuo se i na ranije slučajeve u ustanovama poput Pazarića, Drina i Bakovića, navodeći da su tokom proteklih godina zabilježena određena poboljšanja uslova. Ipak, smatra da je neophodno nastaviti ulaganja u infrastrukturu i stručno osposobljavanje zaposlenih.
Poseban problem, kako je naveo, predstavlja nedostatak supervizije u ustanovama mentalnog zdravlja, zbog čega je ukazao na potrebu multidisciplinarnog pristupa i nezavisnog nadzora.
„Nemamo supervizija u ustanovama za mentalno zdravlje. Izuzetno je važno multidisciplinarno da se radi i multidisciplinarna supervizija“, kazao je Šetić.

Govoreći o iskustvu rada u komisiji koja je nadzirala rad ustanova, istakao je značaj vanjskog nadzora, koji može ukazati na propuste i nedostatke koji nisu uvijek vidljivi zaposlenima. Smatra da bi u rad komisija trebalo uključiti i korisnike usluga mentalnog zdravlja, kao i članove njihovih porodica, kako bi aktivno učestvovali u unapređenju uslova liječenja i boravka.
Na pitanje o najtežim propustima koje je uočio tokom rada u komisiji, Šetić je izdvojio neadekvatne objekte u kojima su smješteni psihijatrijski odjeli, nedostatak osoblja i iscrpljenost zaposlenih.
„Uglavnom što smo nailazili da su to uslovi rada. Da su često psihijatrijski odjeli bolnice smještene u takve objekte koji ne zadovoljavaju adekvatne uslove pod broj jedan. Ni za osoblje, ni za pacijente. To je pod broj jedan“, naveo je.
Dodao je da dugogodišnji rad na psihijatrijskim odjelima može dovesti do iscrpljenosti zaposlenih, posebno u situacijama kada nema dovoljno kadra, stručne podrške i kontinuirane edukacije. Takve okolnosti, upozorio je, predstavljaju rizik za kvalitet pružanja zdravstvene zaštite.
Šetić je na kraju naglasio da zaštita dostojanstva pacijenata mora biti osnovni princip rada svih ustanova mentalnog zdravlja, što podrazumijeva i osiguravanje odgovarajućih uslova boravka i liječenja.
„Moramo da štitimo dostojanstvo svake osobe koja je tu usmještena na liječenje. Ako štitimo dostojanstvo svake te osobe, onda ćemo mu obezbijeti edekvatne tehničke uslove boravka. Od kreveta, prostorije, hrane, pića, posjećivanja rodbine itd.“
Zaključio je da je neophodno kontinuirano raditi na unapređenju uslova u ustanovama mentalnog zdravlja kako bi se spriječilo ponavljanje sličnih incidenata.
Drnda: Nedostatak kadra i izostanak podrške sistema među najvećim problemima u zaštiti mentalnog zdravlja
Komisija za praćenje i zaštitu prava osoba s duševnim smetnjama provodi redovne nadzore nad ustanovama, s ciljem prepoznavanja problema i unapređenja uslova za pacijente. O njenom radu, povjerenju građana u zdravstveni sistem te izazovima s kojima se suočavaju stručnjaci govorila je mr. sc. Almira Drnda, v. d. šefa Službe za socijalni rad u KCUS-u.
Govoreći o ulozi Komisije, čija je članica, Drnda je pojasnila da je riječ o multidisciplinarnom timu koji čine stručnjaci različitih profila, uključujući psihijatra, psihologa, socijalnog radnika, pravnika, medicinsku sestru i korisnika usluga.
„Radimo po priručniku koji je izdat od strane Federalnog ministarstva zdravstva. Svi smo zaduženi za svoj segment posla“, kazala je Drnda.

Pojasnila je da Komisija tokom godine provodi četiri monitoringa, koji obuhvataju centre za mentalno zdravlje, ustanove socijalne zaštite i psihijatrijske bolnice na području Federacije Bosne i Hercegovine. Posjete ustanovama obavljaju se bez prethodne najave.
„Nismo mi neka inspekcija kako oni nas posmatraju i vide. Mi smo zaista tu iz najboljih namjera da se ono što mi vidimo po priručniku, uočimo probleme, nedostatke pa i neke lijepe stvari, stavimo na papir, napravimo svoj izvještaj“, istakla je.
Izvještaji se potom dostavljaju Federalnom ministarstvu zdravstva, nakon čega se ustanovama upućuju preporuke za unapređenje rada.
Kao pozitivan primjer djelovanja Komisije navela je slučaj jedne psihijatrijske bolnice u Federaciji BiH, u kojoj su tokom nadzora zatečeni izuzetno loši uslovi. Nakon izvještaja i preporuka Komisije, ustanova je renovirana.
„Nakon našeg nadzora, nakon našeg izvještaja, to je sve renovirano, sve je urađeno po najboljim standardima“, kazala je Drnda, naglašavajući da realizacija preporuka u velikoj mjeri zavisi od finansijskih sredstava i spremnosti menadžmenta ustanova da provede potrebne promjene.
Na pitanje o konkretnom slučaju u Zenici, pojasnila je da postoje dva tima Komisije te da ona lično nije učestvovala u nadzoru te ustanove, zbog čega nije mogla govoriti o tamošnjim okolnostima.
Osvrnuvši se na slučajeve iz Hrvatske i Zenice te njihov mogući utjecaj na povjerenje javnosti u zdravstveni sistem, Drnda je ocijenila da takve situacije mogu poljuljati povjerenje građana, ali je istakla da i dalje vjeruje u postojeći sistem zaštite mentalnog zdravlja.

Posebno je naglasila važnost kontinuirane brige o pacijentima nakon završetka bolničkog liječenja, pri čemu značajnu ulogu imaju centri za mentalno zdravlje.
„Nije samo hospitalizacija nešto što je bitno za pacijenta“, kazala je Drnda, pojašnjavajući da je jednako važan nastavak liječenja kroz redovne kontrole, terapiju i koordiniranu brigu o pacijentima.
Prema njenim riječima, sistem koordinirane brige u Bosni i Hercegovini funkcioniše već dugi niz godina i dostigao je dobar nivo, ali je u posljednje vrijeme došlo do određenog zastoja.
„Malo je to negdje stalo, ali ja se nadam da će ponovno i ovo ponukati i naše radnike, stručnjake u praksi da se ponovno malo aktiviramo“, poručila je.
Govoreći o razlozima takvog stanja, Drnda je ukazala na iscrpljenost zaposlenih, nedostatak stručnog kadra i izostanak adekvatne podrške sistema.
„Vidim ovu toksičnost i vidim ovo da smo malo potrošeni. Nedostatak kadra, nedostatak sistem nas ne sluša. U tome je najveći problem“, kazala je.
Ipak, naglasila je da se problemi ne mogu generalizirati na sve zdravstvene radnike i ustanove, ali da postoje situacije u kojima stručnjaci ne dobijaju potrebne odgovore i povratne informacije.
„Ne kažem da smo mi svi takvi, ali ima slučajeva gdje vidite da nemate odgovor, da nemate onu povratnu informaciju koju bi trebali imati, a vi kao individua ne možete puno toga da uradite“, zaključila je Drnda.
Avdibegović: Loši uslovi rada ne mogu biti opravdanje za nasilje nad pacijentima u psihijatrijskim ustanovama
Zaposleni u psihijatrijskim ustanovama ni u najtežim kriznim situacijama nemaju opravdanje za ponašanje kojim se ugrožava dostojanstvo ili nanosi šteta pacijentima. Mjere prisile dozvoljene su isključivo u izuzetnim okolnostima, kada je neophodno zaštititi život pacijenta ili drugih osoba i kada prethodno primijenjene metode deeskalacije ne daju rezultate. Na to je ukazala prof. dr. sc. Asmina Avdibegović, profesor emeritus i neuropsihijatar, ističući da profesionalno, etično i odgovorno postupanje mora biti osnov svakog kontakta s osobama koje imaju psihičke smetnje.

Govoreći o granici između dozvoljenog postupanja medicinskog osoblja u kriznim situacijama i prekomjerne upotrebe sile, Avdibegović je naglasila da se dostojanstvo pacijenta mora poštovati bez obzira na njegovo ponašanje i okolnosti u kojima se nalazi.
„Osnovno pravilo koje vrijedi za sve zaposlene u psihijatrijskim ustanovama jeste da se pacijent niti jednim svojim postupkom, ponašanjem ili na bilo koji način ne može ugroziti i da se ne može povrijediti njegovo dostojanstvo. Profesionalno, etično i odgovorno ponašanje mora se primjenjivati i u situacijama kada je saradnja s pacijentom otežana“, istakla je Avdibegović.
Pojasnila je da se mjere prisile mogu primijeniti tek kada druge metode, posebno verbalna deeskalacija i pokušaji smirivanja krizne situacije, ne daju rezultate. Njihova primjena mora biti u skladu s propisanim pravilima, uz obaveznu zaštitu pacijenta od povređivanja.
„Mjere prisile primjenjuju se u krajnjim situacijama, kada druge tehnike ne daju rezultate i kada je zaista nužno zaštititi život osobe ili život drugih. Postoji jasan pravilnik o načinu njihove primjene, a i tada se mora voditi računa o dostojanstvu pacijenta i spriječiti mogućnost njegovog povređivanja“, kazala je.
Posebno je upozorila na opasnost normaliziranja i relativiziranja nasilja u zdravstvenim ustanovama, naglašavajući da kolegijalna solidarnost ne smije biti izgovor za prikrivanje neprofesionalnog postupanja.
„Jako je važno da se neke stvari ne normaliziraju, ne relativiziraju i ne prešućuju. Kolegijalna solidarnost ne može stajati iza bilo kojeg oblika nasilja i nepoštovanja, odnosno ugrožavanja dostojanstva pacijenta. Osoba s psihičkim smetnjama koja je pred nama prije svega je čovjek i tako moramo postupati“, poručila je Avdibegović.
Osvrnula se i na teške uslove rada u psihijatrijskim ustanovama, ističući da nedostatak kadra, loši tehnički uslovi i otežana organizacija rada ne mogu opravdati prekoračenje ovlaštenja niti bilo kakav oblik nasilja nad pacijentima.
Iz vlastitog iskustva rada u psihijatrijskoj bolnici Kreka tokom osamdesetih godina prisjetila se uslova koje je opisala kao očajne, ali je naglasila da su i tada nastojali razgovarati s pacijentima i pružiti im zaštitu.
„I u tim i takvim uslovima nastojali smo razgovarati i komunicirati s ljudima koji su bili u krizi i pokušavali ih na što bolji način zaštititi. Loši uslovi ne mogu biti opravdanje za nanošenje štete pacijentu. Ni prije rata uslovi u psihijatrijskim ustanovama nisu bili dobri, ali smo uvijek učeni da pacijenta ne možemo povrijediti, da smo tu za njega i da radimo zajedno s njim“, navela je.

Kao važan korak u unapređenju odnosa između zdravstvenih radnika i pacijenata izdvojila je uvođenje grupnog rada i terapijskih zajednica, kroz koje su ljekari počeli više slušati iskustva i potrebe osoba koje se liječe. Upravo je takav pristup, prema njenim riječima, omogućio da zdravstveni radnici prepoznaju šta je potrebno mijenjati u načinu rada i odnosu prema pacijentima.
„Mi trebamo graditi službu zajedno s korisnicima, a ne samo za korisnike. Glas korisnika valja čuti. Glas pacijenta i glas porodice treba čuti. Ne samo saslušati, nego zaista čuti“, naglasila je Avdibegović.
Ukazala je i na položaj medicinskih sestara, koje su često najviše izložene svakodnevnom kontaktu s pacijentima, a kojima se, kako je ocijenila, u zdravstvenom sistemu ne posvećuje dovoljno pažnje. Smatra da je potrebno više ulagati u njihovu edukaciju, ali i u timski rad s psihijatrima, posebno kada je riječ o uspostavljanju komunikacije s pacijentima s kojima je saradnja otežana.
„Institucije moraju posvetiti više pažnje medicinskim sestrama. I sami psihijatri u timovima trebaju raditi sa sestrama i učiti ih kako pristupiti pacijentu s kojim je teško uspostaviti komunikaciju. Loši uslovi, i tehnički i kadrovski, ne opravdavaju nanošenje štete pacijentu. To moramo izbrisati iz glave. Jednostavno, takvo opravdanje ne postoji“, poručila je.
Dodala je da kontinuirana edukacija zaposlenih mora uključivati i iskustvena znanja osoba koje koriste usluge mentalnog zdravlja. Njihova svjedočenja mogu pomoći zdravstvenim radnicima da bolje razumiju kako pacijenti doživljavaju bolest, šta im pomaže u procesu oporavka, koje su njihove potrebe i ciljevi.
Avdibegović je navela da su se na Klinici za psihijatriju, tokom perioda u kojem je tamo radila, kontinuirano provodile edukacije zaposlenih, s ciljem da cijeli tim bude osposobljen za odgovoran rad i da pacijent uvijek ostane prioritet.
„Nama je bilo ključno da kao tim svi budemo educirani i da nam je pacijent uvijek prioritetan. Bez obzira na uslove, fokus mora biti na edukaciji i pacijentu“, zaključila je Avdibegović.
Đorđević: Bez empatije i povjerenja nema liječenja, slučaj iz Hrvatske opomena je cijeloj psihijatrijskoj struci
Slučaj nasilnog postupanja prema pacijentu u psihijatrijskoj ustanovi u Hrvatskoj predstavlja ozbiljno kršenje profesionalnih i etičkih pravila, ali i upozorenje cijeloj psihijatrijskoj struci da preispita vlastiti odnos prema osobama koje se liječe. Prof. dr. Veljko Đorđević, psihijatar i univerzitetski profesor u penziji, smatra da se odgovornost za takve postupke ne smije relativizirati, ali ni dozvoliti da se zbog pojedinačnog incidenta svi psihijatri predstavljaju kao neprofesionalni i nehumani. Naglašava da su empatija, ljubav prema pozivu i povjerenje temelji psihijatrijskog liječenja.

Komentarišući snimak incidenta u Hrvatskoj, Đorđević je kazao da se u potpunosti slaže sa stavovima koje je iznijela psihijatrica Asmina Avdibegović, posebno kada je riječ o pravilima postupanja prema pacijentima i granicama primjene mjera prisile.
„Sve što je rekla kolegica zapravo potpisujem od riječi do riječi. Nemam šta dodati. Smatram da je to bio incident i da su prekršena pravila koja postoje“, kazao je Đorđević.
Istakao je da je psihijatrijski poziv izuzetno zahtjevan i odgovoran te da ga nije moguće kvalitetno obavljati bez empatije prema osobama koje imaju različite psihičke poremećaje. Prema njegovim riječima, zdravstveni radnici pred sobom ne smiju vidjeti isključivo dijagnozu ili simptom, već osobu kojoj je potrebna pomoć.
„Mi psihijatri smo se opredijelili za ovu struku jer smo očito voljeli taj poziv. Bez empatije i ljubavi nemoguće je obavljati ovaj posao. Psihijatrijski poziv je izrazito težak i naporan, ali samo ako postoji ljubav prema struci i empatija prema osobama s kojima radimo, možemo ga obavljati na pravi način“, naglasio je.
Posebno je ukazao na važnost odnosa između psihijatra i pacijenta, ističući da liječenje nije jednokratan događaj, nego proces koji počinje prvim kontaktom. Smatra da terapija i lijekovi sami po sebi nisu dovoljni ukoliko ne postoji odnos povjerenja između zdravstvenog radnika i osobe koja traži pomoć.
„Ne gledamo ispred sebe nikada dijagnozu ni simptom, uvijek gledamo osobu. Gledamo pacijenta koji nam se javio, koji ima svoje ja, bez obzira na to u kakvom se stanju nalazi. Liječenje psihijatrijskog bolesnika nije događaj, to je proces koji otvaramo prvim kontaktom. Ne liječi ga samo medikament niti stezulja, nego ga liječi odnos, a taj odnos je odnos povjerenja i ljubavi prema pacijentu“, pojasnio je Đorđević.
Govoreći o iskustvima iz svoje pedesetogodišnje prakse, prisjetio se situacija u kojima su pacijenti, zbog stanja u kojem su se nalazili, reagovali agresivno prema zdravstvenim radnicima. Ipak, naglasio je da takvo ponašanje nije razlog za kažnjavanje ili povređivanje osobe, već zahtijeva razumijevanje njenog stanja i profesionalan pristup.
Opisao je slučaj kolege koji je tokom rada u stanici za otrežnjavanje bio izložen neprimjerenom ponašanju pacijenta pod utjecajem alkohola. Kada se osoba narednog jutra otrijeznila, došla je da se izvini, a njih dvojica su kasnije postali prijatelji.
Prisjetio se i događaja kada je pacijent na kolegu bacio pisaću mašinu, nakon čega je drugi zdravstveni radnik, koji je i sam bio povrijeđen, reagovao pokušavajući ga zaštititi od daljnjeg povređivanja.
„Molim vas, nemojte ga slučajno povrijediti. On je rastrojen, ne zna šta radi“, prisjetio se Đorđević riječi kojima je tada pokušao spriječiti da pacijent bude povrijeđen.
Ipak, istakao je da ono što je javnost vidjela u nedavnom slučaju u Hrvatskoj nadilazi sve situacije kojima je svjedočio tokom dugogodišnjeg rada.
Smatra da je incident izazvao ozbiljne posljedice i za percepciju psihijatrijske struke u javnosti. Nakon objavljivanja snimka, kako je naveo, psihijatri su se našli na meti brojnih negativnih komentara i optužbi na društvenim mrežama, zbog čega trenutno nije jednostavno biti psihijatar u Hrvatskoj.
„Nakon ovog događaja zaustavljaju vas ljudi na ulici. Pojavio se čitav niz napisa na društvenim mrežama, kakvi ste vi psihijatri, ubice i slično. U Hrvatskoj trenutno nije lako biti psihijatar“, kazao je.
Zbog toga smatra da je važno da se psihijatrijska struka jasno ogradi od takvog postupanja i objasni da je riječ o pojedinačnom incidentu, a ne načinu rada svih psihijatrijskih ustanova.
„Mi kao struka, kao ljekari, trebamo reagovati. Ovo je incident, pojedinačni slučaj i ne znači da je tako u svim ili nekim drugim psihijatrijskim ustanovama. Ali ovo je opomena svima nama da se pogledamo iznutra, da vidimo kako radimo, koliko smo ljudi, kakva nam je empatija i kako se ponašamo prema našim bolesnicima“, poručio je.
Naglasio je da preispitivanje odnosa prema osobama koje se nalaze u ranjivom položaju ne smije biti ograničeno samo na psihijatrijske ustanove. Potrebno je, smatra, analizirati postupanje prema osobama smještenim u različitim ustanovama, uključujući domove za starije, ustanove socijalne zaštite, ali i zatvore, gdje su ljudima ograničene slobode.
Osvrćući se na izjave pojedinih predstavnika zdravstvene ustanove u Hrvatskoj o korištenju „nepisanih procedura“, Đorđević je kazao da zakoni i postojeća pravila jasno određuju kako se zdravstveni radnici trebaju ponašati prema pacijentima.
„Zakoni su jako dobro propisali kako se treba ponašati. Ovdje su prekoračene neke mjere i pravila koja proizlaze iz tih zakona. Odjednom smo svi mi psihijatri na neki način prozvani, bez obzira na to čime se bavimo. Mislim da je ovo apel cijelog društva prema nama da se promijenimo“, istakao je.

Kao jedan od ključnih koraka za unapređenje rada psihijatrijskih ustanova izdvojio je kontinuiranu edukaciju cijelog multidisciplinarnog tima. Smatra da edukacije ne smiju biti svedene na nekoliko predavanja godišnje, nego se znanje i profesionalni odnos moraju razvijati svakodnevno, kroz praktičan rad, analizu postupaka i međusobnu saradnju.
„Treba raditi s cjelokupnim timom, multidisciplinarno. Ne edukaciju jednom ili dva puta godišnje. Edukacija se radi iskustveno, iz dana u dan. Mora se vidjeti koji su postupci, kako se radi i šta je tu ljudsko, kako nikada ne bi bile pređene granice“, kazao je.
Uz edukaciju, smatra važnim uvođenje supervizije za cijele timove, jer je psihijatrijski posao emocionalno i profesionalno zahtjevan. Zdravstveni radnici moraju imati podršku kako ne bi došlo do iscrpljenosti, demoralizacije i gubitka povjerenja u vlastiti rad.
„Ovaj posao nije lagan i ne smijemo nikada dozvoliti da dođe do dekompenzacije, da se ljudi demoraliziraju i izgube povjerenje u sebe. Ljubav treba zadržati od početka do kraja“, naglasio je.
Đorđević je ukazao i na značaj saradnje s policijom prilikom prijema pacijenata u psihijatrijske ustanove, posebno kada je riječ o osobama koje se hospitaliziraju u kriznim stanjima. Iz vlastitog iskustva, policijske službenike vidi kao dio šireg sistema zaštite osoba koje se dovode na liječenje, zbog čega je važno da i taj odnos bude zasnovan na razumijevanju i poštovanju ljudskog dostojanstva.
Na kraju je ocijenio da incidenti poput ovog otvaraju i pitanje potrebe za širom reformom sistema zaštite mentalnog zdravlja. Smatra da je neophodno jasnije definisati kako treba funkcionisati integrirani zdravstveni model i kakvo mjesto u njemu imaju psihijatrija, psihologija i interdisciplinarna saradnja.
Prema njegovim riječima, briga o mentalnom zdravlju ne smije se posmatrati samo kroz rad psihijatrijskih klinika, već mora biti dio cjelokupnog zdravstvenog sistema i društvene zajednice.





