Kako se pravi staklo svi više-manje znamo: u staklarskoj peći stali se kremeni pijesak (SiO2) sa sodom (Na2CO3) i kredom ili sitno izmrvljenim mramorom ili finim vapnencem (CaCO3). Tako nastaje obično ili prozorsko staklo čiji se sastav može prikazati u obliku masenog udjela triju oksida: 21,3 % Na2O, 5,2 % CaO i 73,5 % SiO2. To znamo, to dakako znaju i staklari, ali to nisu znali njihovi prethodnici sve do 19. stoljeća, iako se staklo tali već gotovo pet tisućljeća!
U Europi su staklari radili staklo od domaćeg kremenog pijeska i uvoznog pepela. Zašto se pepeo trebao uvoziti, zar ga kod kuće nije bilo? Na to pitanje staklari nisu znali odgovoriti, znali su samo da je za staklo potreban specijalni pepeo iz Levanta (današnja Sirija, Libija i Egipat), kojeg su zvali allume catino. Pepeo se dobivao od biljaka koje su rasle pokraj mora. Tako su staklo radili i venecijanski staklari na otočiću Murino sve do 13. stoljeća kada su počeli uvoziti pepeo iz Španjolske. Taj se pepeo zvao barilla ili agua azul – i izazvao je revoluciju ne samo u staklarstvu nego i u (al)kemiji. U čemu je tajna španjolskog pepela?
Njegovu tajnu otkriva analiza muranskog stakla. Ono se od starog stakla, dobivenog od allume catino, ne razlikuje bitno po sadržaju SiO2 (oko 70 %) te drugih minornih oksida (MgO, Fe2O3, Al2O3), čiji se maseni udio kreće od 0,3 do 3 %, ali se bitno od njega razlikuje po sadržaju natrijeva, kalijeva, a posebice kalcijeva oksida. Udio Na2O se povisio od 6,4 na 12,5 %, udio K2O je opao od 8,7 na 3 %, a udio CaO je porastao od 2,1 na 8,20, 9,05, pa čak i na 11,9 %!

Sve to stari staklari nisu znali. Znali su samo da se od španjolskog pepela može napraviti staklo koje je čvršće te se tali (ili bolje reći mekša) pri višoj temperaturi od stakla dobivenog od pepela s Levanta. To je revolucioniralo staklarstvo, jer od novog se je stakla mogla proizvoditi ne samo luksuzna roba (vrčevi, čaše, lusteri) nego i mnogo bolji pribor za kemijske laboratorije. Kemičari su konačno dobili vatrootporne retorte (a ne retorte koje su pucale pri svakom pokusu), a i mnoge druge uređaje koji su omogućili, između ostalog, istraživanje plinova. Tako je revolucija u tehnologiji stakla krajem 13. stoljeća pokrenula znanstvenu revoluciju, koja će – u 16. stoljeću – preobraziti alkemiju u kemiju.
Tajna toplinske postojanosti i netopljivosti stakla leži u kaliju i kalciju – staljivanem sode samo s kremenim pijeskom dobiva se vodeno staklo, staklo koje se otapa u vodi! I danas je na cijeni teškotaljivo kalijevo staklo (K2O⸱CaO⸱8SiO2), od kojeg se izrađuju brušene, „kristalne“ čaše, ali i cijevi za spaljivanje uzoraka (i druge kemijske reakcije pri visokoj temperaturi).
Takva je, eto, sudbina kalija: od pamtivijeka je povezan s natrijem, ali i s kalcijem. Otopimo li drveni pepeo u vodi, a potom ga profiltriramo (recimo kroz krpu), dobit ćemo lukšiju, otopinu koja se od davnina koristila, umjesto sapuna, za pranje odjeće. Po kemijskom sastavu lukšija je poglavito otopina kalijeva karbonata, K2CO3, koji se iz nje može iskristalizirati u obliku bijelog praha, potaše. (Lakše ju je međutim bilo prirediti žarenjem vinskog kamena, zato se također zvala sal tartari, sriješna sol.) Taj su bijeli prah alkemičari zvali i sal alcali (lužnata sol), no nisu ga mogli ni znali razlikovati od sličnog bijelog praha, koji se dobivao žarenjem natruna, Na3H(CO3)2⸱2H2O, minerala trone koji je dolazio iz presahlih slanih jezera u Egiptu. Taj drugi prah je bila soda, natrijev karbonat, Na2CO3.
Po čemu se ta dva bijela praha razlikuju i da li se uopće razlikuju nitko nije znao pravo reći. Je li razlika samo u njihovom biljnom ili mineralnom porijeklu? Ni to nije bilo sigurno jer, kako smo vidjeli u priči o staklu, pepeo može sadržavati i sodu ako biljka raste pokraj mora. Zbrka je bila tako velika da Lavoisier nije ni sodu ni potašu uvrstio 1789. godine u tablicu „jednostavnih tijela“, iako je u nju uz metale te novootkriveni vodik, kisik i dušik uvrstio još i spojeve neotkrivenih elemenata, naime okside kalcija, magnezija, barija, aluminija i silicija. Slutio je, istina, da se u sodi i potaši kriju još neotkriveni kemijski elementi – ali kako da ih razlikuje?

Što je na stvari objasnit će tek Humphrey Davy 1807. godine. On je elektrolizirao taline kalijeva i natrijeva hidroksida i od njih dobio dva nova kemijska elementa, koja su se jasno razlikovala po svojstvima. Razlika je mala, ali bitna: kalij je reaktivniji od natrija. Bacite li komadić natrija u vodu on će po njoj juriti guran mjehurićima vodika, no kalij će se zapaliti. Kalijeva lužina bolje apsorbira ugljikov dioksid od natrijeve, pa se stoga upotrebljava za vezanje ugljikova dioksida u analitičkoj kemiji. Sapun se može prirediti i kuhanjem masti s kalijevom umjesto natrijevom lužinom („živom sodom“). Kalijev je sapun mekan, pa se koristi za pranje zidova. Kalij i natrij imaju okside analognog sastava (K2O i Na2O), no oksidi s više kisika više ne slijede analogiju. Natrij gradi peroksid (Na2O2), a kalij superoksid (KO2). Oba se oksida, a posebice drugi, koriste na podmornicama i svemirskim stanicama za obnavljanje zraka (4 KO2 + 2 CO2 → 2 K2CO3 + 3 O2). Vidimo da KO2 (a i Na2O2) ne samo da vežu ugljikov dioksid nego i otpuštaju kisik.
Kalij je usto izuzetno reduktivno sredstvo. Zahvaljujući reakciji s kalija s aluminijevim kloridom otkriven je aluminij, sa silicijevim fluoridom silicij, a s borovim oksidom bor.
I kalij i natrij su biogeni elementi. Koja je razlika? Najjednostavnije rečeno: natrij zadržava vodu u tijelu, a kalij je izbacuje. Jedemo li previše soli, povećavat će se volumen krvi, a s njime i krvni tlak. Jedemo li pak biljnu hranu, hranu bogatu kalijem (sjetimo se potaše!) češće ćemo ići na zahod – jer kalij je diuretik. Ali nemojte raditi pokuse na sebi! Natrij, kalij i voda trebaju biti u ravnoteži: povrće treba soliti, a meso ne – jer u mesu ima dovoljno natrija. To je i razlog zašto slonovi prelaze stotine kilometra da bi došli do slanih izvora dok to ne čine ni lavovi ni tigrovi.
Odraslom čovjeku treba dnevno 2000 mg ili dva grama kalija, no samo 500 mg natrija. Za natrij se ne trebamo bojati, jer ga u soljenki imamo i više nego što trebamo, no što ćemo s kalijem?

Svoje dnevne potrebe za kalijem možemo namiriti sa 450 g kelja, 490 g krumpira ili 800 grama svježe rajčice (ili 230 g koncentrata). Nema namirnice koja bi bila naročito bogata kalijem (najbogatije su suhe grožđice i pistacija – njih bi trebalo dnevno pojesti 200 grama), no kalija ima u svakoj hrani, naročito biljnoj. Stoga treba jesti povrće. Jedete li svakodnevno pola kilograma povrća, jedete li ga uz svaki obrok i ne solite li previše hranu ne trebate se bojati hipokalemije, što je stručni izraz za nedostatak kalija u organizmu.

Nenad Raos je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, sada u mirovini. Autor je i koautor stotinjak znanstvenih i stručnih radova iz područja bioanorganske i teorijske kemije, molekulskog modeliranja te povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Sada piše za Čovjek i svemir, mrežne stranice Panopticum, te – naravno – Bug online. Sedam je godina bio glavni i tehnički urednik časopisa Priroda. Koautor je dva sveučilišna udžbenika i autor 16 znanstveno-popularnih knjiga. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.





