Holivudski glumac Colin Farrell i njegova dugogodišnja prijateljica Emma Fogarty, koja živi s rijetkom i izuzetno bolnom genetskom bolešću kože, zajedno su ostvarili podvig koji je privukao pažnju javnosti i pomogao u prikupljanju više od milion eura za humanitarne svrhe. Njihova priča sada je predstavljena u dokumentarnom filmu „The Slightest Touch“, koji otkriva ne samo izazove s kojima se Emma svakodnevno suočava nego i neobično prijateljstvo koje traje već 15 godina. Film je ujedno pružio rijedak uvid u Farrellov privatni život, njegovu borbu s ovisnošću i odnos sa sinom koji ima rijedak genetski poremećaj, piše The Guardian.
Kada je prošlog mjeseca kompanija HBO poslala privatni avion u Dublin kako bi jednu od glavnih zvijezda novog dokumentarca prevezla na londonsku premijeru, moglo se pretpostaviti da je riječ o Colinu Farrellu. Međutim, avion nije bio namijenjen poznatom irskom glumcu, nego njegovoj prijateljici Emmi Fogarty.
Za 42-godišnju Irkinju, koja od rođenja živi s rijetkom i neizlječivom bolešću epidermolysis bullosa (EB), putovanje redovnom komercijalnom avionskom linijom bilo bi fizički nemoguće. Njena koža toliko je osjetljiva da čak i najmanji dodir ili udarac može izazvati ozbiljne povrede.
Kako u opširnoj reportaži za britanski The Guardian piše novinarka Cath Clarke, upravo je Emma, a ne svjetski poznati glumac, osoba oko koje se vrti ova neobična filmska priča.
Ljekari su joj po rođenju davali manje od sedam dana života
Emma Fogarty rođena je prije 42 godine s epidermolysis bullosa, rijetkom nasljednom bolešću koja uzrokuje izuzetnu krhkost kože. Kod osoba s ovim oboljenjem proteini koji povezuju slojeve kože nedostaju ili ne funkcionišu pravilno, zbog čega se koža može odvajati, stvarati plikove i pucati čak i pri minimalnom trenju.
Zbog svoje osjetljivosti koža oboljelih često se poredi s krilima leptira. Kada je Emma rođena, ljekari su njenim roditeljima saopćili da vjerovatno neće preživjeti ni sedmicu. Jedan od ljekara čak je sugerisao da bi takav ishod možda bio najbolji, s obzirom na težinu bolesti i patnju koja je očekuje.
Četiri decenije kasnije Emma ne samo da je živa nego je postala jedna od najprepoznatljivijih zagovornica podizanja svijesti o ovoj bolesti u Irskoj.
Ipak, njena svakodnevica obilježena je bolovima koje je teško zamisliti.
Prema njenim riječima, približno 80 posto površine njenog tijela nema očuvanu kožu, zbog čega su rane prekrivene zavojima koji ih štite od dodatnih oštećenja. „To je najbolnije stanje za koje gotovo niko nije čuo“, objašnjava Emma.
„Svaka minuta svakog dana izuzetno je teška. Strašno boli kada nemate kožu.“
Svakodnevni bolovi i višesatno mijenjanje zavoja
Emma svakodnevno prima pomoć medicinske sestre, dok se potpuna zamjena zavoja obavlja svaki drugi dan. Taj postupak traje između dva i četiri sata. Zbog brojnih otvorenih rana propisane su joj velike količine lijekova protiv bolova, ali oni, kako objašnjava, uspijevaju samo djelimično ublažiti patnju.
Kada je novinarka Guardiana razgovarala s njom telefonom, bilo je oko 13 sati, a Emma je upravo završila jutarnje previjanje. „Doslovno smo tek završili“, rekla je.
Uprkos teškom zdravstvenom stanju, Emma nastoji zadržati optimizam. „Nije lako. Zaista nije. Ali morate nastaviti jer ili živite ili umirete. A ja želim živjeti“, poručuje. Bolest joj je, priznaje, uskratila mnoge životne mogućnosti koje drugi ljudi često uzimaju zdravo za gotovo.
Među njima su brak, mogućnost da je otac otprati do oltara, majčinstvo i profesionalna karijera kakvu je nekada zamišljala. Ipak, Emma odbija svoj život posmatrati isključivo kroz ono što joj je bolest oduzela.
„Ali pogledajte šta sam dobila. Negdje u životu koji mi je dat postoji i dar“, kaže.
Prijateljstvo s holivudskom zvijezdom počelo je prije 15 godina
Emma i Colin Farrell upoznali su se prije približno 15 godina na jednoj humanitarnoj večeri. Njihovo prijateljstvo, prisjeća se, počelo je gotovo trenutno. Povezao ih je smisao za humor. „Smijali smo se od trenutka kada smo se upoznali. Zadirkivali smo jedno drugo. Ja sam se šalila na njegov račun, a on na moj“, govori Emma.
U početku su se čuli tek povremeno, razmjenjujući nekoliko poruka godišnje. S vremenom je njihovo prijateljstvo postajalo sve čvršće. Danas, kada Farrell iz Los Angelesa doputuje u Irsku, često posjećuje Emmu i njenu porodicu.
Njihovi susreti daleko su od glamura koji se obično povezuje s holivudskim zvijezdama. Glumac dođe na čaj i sendvič, sjedne s porodicom i razgovara o svakodnevnim stvarima. Emmin otac veliki je ljubitelj filma pa s Farrellom najčešće razgovara o njegovim ulogama i filmskoj industriji.
Emma, međutim, ima drugačije teme. „Ja ga pitam kako su djeca“, kaže.
Dva potpuno različita života spojena neobičnim prijateljstvom
Emma živi s roditeljima u gradiću Abbeyleix, u irskom okrugu Laois. Tokom odrastanja nastojala je živjeti što je moguće samostalnije. Sa 18 godina napustila je roditeljski dom i otišla studirati u Limerick. Nakon završetka studija preselila se u Dublin, gdje je radila u banci i živjela sama u vlastitom stanu.
Međutim, kada je imala 23 godine, slomila je nogu, zbog čega se morala vratiti roditeljima. Svoje prijateljstvo s Farrellom i danas opisuje kao nešto gotovo nevjerovatno.
„Ja sam djevojka iz malog grada koja ima strašan invaliditet, a on je ogromna holivudska zvijezda. Dva potpuno različita života koja niko ne bi spojio ni za milion godina. Ali nekako smo pronašli ovo divno prijateljstvo“, objašnjava.
Nakon amputacije noge Farrell joj je postavio pitanje koje drugi nisu
Njihov odnos dodatno je ojačao 2019. godine, kada je Emmi amputirana lijeva noga nakon dijagnoze raka. Teški oblik epidermolysis bullosa s kojim živi povezan je s visokim rizikom od razvoja agresivnog raka kože. Emmi je rak dijagnosticiran dva puta.
Nakon amputacije suočila se ne samo s fizičkim posljedicama nego i s velikim emocionalnim izazovima. U tom periodu Farrell je bio među rijetkim ljudima koji su je otvoreno pitali kako se psihički osjeća. „Nakon što sam izgubila nogu, Colin je bio jedan od rijetkih koji su me pitali: ‘Kako ti je u glavi? Kako je tvoje mentalno zdravlje?’ Mislim da su se ljudi previše plašili pitati ili jednostavno nisu željeli. On je bio jedan od rijetkih koji jesu“, prisjeća se.
Nakon 15 godina poznanstva Emma kaže da su danas bliskiji nego ikada.
„On je pravi prijatelj. Znam da će biti uz mene do kraja mojih dana.“
Maraton kojim su prikupili više od milion eura
Jedan od najvažnijih trenutaka njihovog prijateljstva dogodio se 2024. godine. Emma je tada proslavljala 40. rođendan, a zajedno s Farrellom odlučila je učestvovati u Dublinskom maratonu kako bi prikupili novac za humanitarnu organizaciju Debra, koja pruža podršku osobama s epidermolysis bullosom.
Farrell je istrčao maraton, a posljednja četiri kilometra gurao je Emmina invalidska kolica. Svaki od ta četiri kilometra simbolizovao je jednu deceniju njenog života. Pripreme za ovaj poduhvat trajale su mjesecima, a njihov zajednički cilj bio je skrenuti pažnju javnosti na bolest o kojoj se vrlo malo zna. Akcija je na kraju rezultirala prikupljanjem više od milion eura.
Cijeli proces, od priprema do emotivnog završetka maratona, zabilježen je u dokumentarnom filmu „The Slightest Touch“, koji je režirala Rachel Fleit.
Jedna rana nakon maratona zarastala je godinu dana
Učešće u maratonu za Emmu je predstavljalo ogroman fizički rizik. Zbog izrazito krhke kože, čak i manji udarac ili trenje mogli su izazvati ozbiljne povrede. Srećom, tokom samog maratona nije bilo većih udaraca ili nezgoda. Ipak, nakon završetka primijetila je ranu na koljenu, za koju vjeruje da ju je izazvalo trenje farmerki koje je nosila.
Bila je potrebna cijela godina da ta rana zaraste. Emma priznaje da ju je maraton fizički iscrpio. Ipak, tokom samog događaja gotovo nije osjećala bol.
Za svaki slučaj imala je lijekove protiv bolova spremljene u rukavu, ali ih je kroz najteže trenutke nosila energija okupljenih ljudi. „Na kraju me adrenalin održao. Bilo je nevjerovatno, čista električna energija. Mogli ste osjetiti energiju ljudi u publici. Bilo je fantastično, to nas je nosilo i nisam osjećala nikakav bol“, prisjeća se.
Insistirala je da film prikaže njene otvorene rane
Jedna od najvažnijih Emminih odluka tokom snimanja dokumentarca bila je da kamere zabilježe proces mijenjanja zavoja. Riječ je o izuzetno intimnim i bolnim trenucima koje većina ljudi nikada nema priliku vidjeti. Emma je, međutim, smatrala da je upravo to neophodno kako bi publika zaista razumjela težinu bolesti.
„Kada uđem u prostoriju, ljudi vide moje zavijene šake i ruke. To je upečatljivo, ali ono što vide jesu zavoji“, objašnjava.
O epidermolysis bullosa može govoriti satima, ali smatra da ljudi teško mogu razumjeti bolest dok ne vide kako rane zapravo izgledaju. Ljekari povrede kože povezane s ovim oboljenjem porede s opekotinama trećeg stepena.
„Koliko god je taj trenutak bio ranjiv, znala sam da želim pokazati svoje rane“, kaže. Čak je i tokom snimanja uspjela zadržati karakterističan smisao za humor. „Nećemo snimati stražnjicu! Nije ovo takva vrsta filma“, našalila se.
Farrell se plašio da će film izgledati kao promocija njegove dobrote
Kada je novinarka Guardiana razgovarala s Colinom Farrellom u jednom londonskom hotelu, glumac je otvoreno govorio o svojim početnim sumnjama u dokumentarni projekat. Iako danas ne žali zbog učešća, priznaje da je u početku imao mnogo nedoumica. Najviše ga je brinulo kako će publika protumačiti njegovu ulogu u filmu.
„Hoće li izgledati kao promotivni film? Kao da pokušavam pokazati da sam dobar čovjek?“, pitao se.
Nije želio da dokumentarac ostavi utisak priče o velikoj holivudskoj zvijezdi koja pokazuje svoju humanost družeći se s osobom s invaliditetom. Takvo predstavljanje njihovog odnosa smatrao je potpuno pogrešnim. „Prijatelji smo uprkos tome što Emma ima EB i uprkos tome što sam ja poznat. Mi smo prijatelji“, naglasio je.
Farrell je insistirao da film prije svega prikaže Emmin život, njenu snagu i njihovo stvarno prijateljstvo.
Zbog Emmine priče prvi put je otvorio vrata svog privatnog života
Poznati glumac godinama je nastojao držati privatni život podalje od javnosti. Nakon ranijih godina obilježenih burnim načinom života i medijskim skandalima, postao je znatno zatvoreniji kada je riječ o porodici i ličnim iskustvima.
U dokumentarcu čak priznaje da nema želju da javnost zna detalje njegovog života. Ipak, zbog Emme je odlučio napraviti izuzetak. „Znao sam da ću morati malo otvoriti vlastiti život kako bih pomogao da se njena priča čuje“, objašnjava.
Zato je pristao da filmska ekipa snima u njegovom domu u Los Angelesu. U dokumentarcu se pojavljuju i njegova dva sina, James, koji ima 23 godine, i Henry, koji ima 17 godina.
Tokom razgovora s rediteljicom Rachel Fleit Farrell je govorio o temama o kojima inače rijetko javno govori, uključujući porodicu, ovisnost i vlastito odrastanje.
Ovisnost o alkoholu i drogama počela je još u tinejdžerskim godinama
Farrell je ispričao da je alkohol počeo konzumirati sa samo 13 ili 14 godina. Odrastao je u Castleknocku, u Dublinu, a kao dječak bio je prilično stidljiv. Alkohol mu je, kako je objasnio, pomagao da se opusti i oslobodi nesigurnosti.
Počeo je piti pivo u lokalnom pubu nedaleko od porodične kuće. Kasnije je njegova ovisnost postajala sve ozbiljnija.
U dokumentarcu priznaje da je tokom godina koristio gotovo sve vrste droga koje se mogu zamisliti. Prekretnica je nastupila u decembru 2005. godine.
Nakon snimanja filma „Miami Vice“ završio je na rehabilitaciji i odlučio prestati koristiti alkohol i droge.
Sin James bio je presudan za njegovu odluku da ostane trijezan
Farrell posebno ističe da je njegov stariji sin James imao ključnu ulogu u tome što je uspio održati apstinenciju. James je tada imao dvije i po godine. Dječak ima Angelmanov sindrom, rijedak genetski poremećaj koji uzrokuje razvojne teškoće, a često je povezan i s epileptičkim napadima.
Farrell je shvatio da njegov sin treba oca koji će biti prisutan i sposoban brinuti se o njemu. „Shvatio sam da mu treba otac. I to više nego drugoj djeci, jer se nikada neće moći sam brinuti o sebi“, govori u filmu. Ta spoznaja postala je jedan od najvažnijih razloga zbog kojih je odlučio promijeniti život.
Jedan od najemotivnijih trenutaka dokumentarca dogodio se sasvim spontano. Dok je Farrell u dnevnoj sobi razgovarao s rediteljicom, njegov sin James, koji ne govori, ušao je u prostoriju jedući čips.
Prekinuo je intervju, prebacio se preko naslona sofe i zagrlio oca. Farrell ga je privukao u snažan zagrljaj, a zatim počeo skidati mrvice čipsa s njegovog džempera i jesti ih jednu po jednu. Novinarka Guardiana primijetila je da takvu scenu ne bi bilo moguće bolje osmisliti ni za igrani film.
Farrell se nasmijao.
„Da, kao da sam mu dao 20 dolara i rekao: ‘Uđi ovamo i učini da izgledam dobro.’ Odlično je odigrao“, našalio se. Potom je zastao i postao ozbiljniji. „Taj trenutak, više nego bilo koji drugi… bio je… da…“, pokušao je objasniti.
Nakon duže pauze dodao je: „Bio je predivan.“
Na pitanje znači li mu mnogo što je taj trenutak ostao zabilježen kamerom, Farrell je odgovorio da ga nosi i u vlastitom sjećanju. Pritom je rukom dodirnuo grudi.
Trčanje je postalo važan dio Farrellovog života
Farrell je do sada istrčao dva maratona. Prvi je završio 2021. godine u Brisbaneu, s vremenom od tri sata i 53 minute. Trčanjem se počeo ozbiljnije baviti tokom snimanja filma „Thirteen Lives“, u kojem je tumačio Johna Volanthena, britanskog ronioca koji je učestvovao u spašavanju dječaka zarobljenih u poplavljenoj pećini na Tajlandu.
Volanthen je i sam strastveni maratonac, što je inspirisalo Farrella da se posveti trčanju. Dokumentarac „The Slightest Touch“ uključuje brojne scene njegovih treninga i priprema za maraton. Međutim, Dublinski maraton 2024. godine za njega nije bio takmičenje u kojem je pokušavao ostvariti najbolje lično vrijeme.
Njegov cilj bio je pomoći Emmi i prikupiti sredstva za organizaciju Debra.
„Bio sam prestravljen dok sam gurao njena kolica“
Farrell priznaje da je posljednji dio maratona, tokom kojeg je gurao Emmina invalidska kolica, za njega bio izuzetno stresan. Znao je da bi čak i najmanja neravnina na cesti mogla izazvati ozbiljnu povredu njene kože. „Bio sam prestravljen. Bila je to ogromna odgovornost. Bio sam svjestan svake neravnine i svake rupe na cesti“, prisjeća se.
Iako je iza njega već nekoliko zahtjevnih trkačkih iskustava, ne planira postati osoba koja će istrčati desetine maratona. „Ne mislim da ću biti čovjek koji je istrčao 20 maratona, ali možda ih skupim šest ili sedam ako dobijem još 20 ili 30 godina“, rekao je.
Farrell priznaje da dokumentarac više ne želi gledati
Glumac je film već pogledao zajedno s Emmom.Iako je bio sretan što je vidio njenu reakciju, priznaje da mu je gledanje vlastitog života na ekranu bilo veoma teško. „Ne želim ga više nikada pogledati dok sam živ“, rekao je.
Na pitanje zašto, objasnio je da mu je dovoljno teško proživljavati vlastita iskustva, a da mu njihovo ponovno gledanje predstavlja dodatno emocionalno opterećenje. Ipak, bez oklijevanja bi ponovo učestvovao u projektu.
„Učinio bih to ponovo, i ponovo, i ponovo, samo da se Emmina priča čuje, jer je njen duh toliko inspirativan. U mojih 50 godina života ona me i danas ostavlja bez riječi“, poručio je.
Rediteljica i sama živi s rijetkim zdravstvenim stanjem
Dokumentarac je režirala Rachel Fleit, koja je prije početka snimanja prošla razgovore s Farrellom i Emmom. Glumac je učestvovao u izboru rediteljice, dok je Emma imala važnu riječ u konačnoj odluci. Filmska ekipa, kroz šalu, naziva je „velikom šeficom“.
Fleit je kao dijete izgubila svu kosu zbog alopecije, a živi s alopecia universalis, stanjem koje uzrokuje potpuni gubitak dlaka na tijelu. Iako naglašava da se njeno stanje ne može porediti s težinom Emmine bolesti, smatra da među njima postoji određeno razumijevanje.
„Kada sam razgovarala s Emmom preko Zooma, odmah sam osjetila povezanost. Živim s alopecia universalis. To ni na koji način nije isto što i EB, ali postoji nešto zajedničko u iskustvu odrastanja s nečim što vas na određeni način izdvaja od drugih“, objašnjava.
Rediteljica je željela da dokumentarac bude intiman, neposredan i iskren. Zbog toga nije unaprijed otkrivala pitanja koja će postavljati Emmi i Farrellu. Također nije željela da razgovori izgledaju kao strogo pripremljeni intervjui.
„Nikada Colinu nisam rekla koja ću mu pitanja postaviti. Nikada ni Emmi nisam rekla koja ću pitanja postaviti“, navodi Fleit.
Objašnjava da tokom rada ne provodi opsežna istraživanja kao dio svog kreativnog procesa, nego nastoji stvoriti atmosferu u kojoj se sagovornici osjećaju dovoljno opušteno da sami ispričaju svoju priču. „Jednostavno dođem i kažem: ‘Pričajte mi o sebi, ispričajte mi sve od početka i nemojte ništa izostaviti.’ Tako razgovor postaje poput razgovora među prijateljima“, kaže.
Upravo zato film, uprkos učešću jedne od najvećih holivudskih zvijezda, nema karakter klasičnog glamuroznog dokumentarca.
U središtu svega je prijateljstvo
Iako „The Slightest Touch“ govori o teškoj bolesti, svakodnevnim bolovima, invaliditetu, ovisnosti i porodičnim izazovima, njegova najvažnija tema ipak je prijateljstvo. Emma Fogarty i Colin Farrell dolaze iz potpuno različitih svjetova, ali ih povezuju humor, povjerenje i iskrena bliskost.
Njihovi razgovori često su ispunjeni šalama i međusobnim zadirkivanjem.
Rediteljica Rachel Fleit priznaje da je tokom snimanja ponekad imala osjećaj da umjesto ozbiljnog dokumentarca snima komediju o dvojici prijatelja. „Oni su jednostavno prijatelji. Njihovo međusobno zadirkivanje toliko je smiješno da sam se ponekad pitala: ‘Snimam li ja komediju o prijateljstvu?’“, kaže.
Za Emmu je to prijateljstvo jedan od najvećih darova koje joj je život donio.
A za Farrella, koji je zbog nje pristao javnosti pokazati dijelove privatnog života koje je godinama čuvao za sebe, dokumentarac predstavlja priliku da svijet upozna ženu čijoj se snazi i upornosti ne prestaje diviti.
Njihov zajednički maraton tako nije bio samo sportski ili humanitarni događaj, nego i simbol dugogodišnjeg prijateljstva koje je nadvladalo razlike između života holivudske zvijezde i žene koja se svakodnevno bori s jednom od najbolnijih rijetkih bolesti.





