„Njegova osobita zasluga jest u tome, što je otkrio nove elemente u uzduhu – zovu se: Helij, Neon, Argon, Krypton i Xenon – u vrijeme (od 1894. god. dalje), kad nije, kao nekad, trebalo samo lopatom zagrabiti na površini naučne njive, a da je čovjek odmah došao do novog otkrića“, piše 1917. godine u knjizi Slike iz kemije naš veliki popularizator znanosti Fran Bubanović. O kome to piše? Odgovor nalazimo već u sljedećoj rečenici: „Aparati i pomagala, kojima se Ramsay služio tragajući za tim elementima i proučavajući svojstva vanredno malih količina tih plinova, napunjaju čovjeka udivljenjem poradi toga, što moramo imati na umu da je Ramsay morao profiniti svoja osjetila s najosjetljivijim aparatićima, da uoči kemijske elemente, koji uopće ne prokazuju nikakvih kemijskih promjena“.
I doista, profesor Bubanović ima pravo: da bi se otkrio kemijski element nije ga nužno odmah dobiti u elementarnom stanju, dovoljno je dobiti njegov oksid, sulfid, sulfat ili neki drugi kemijski spoj koji se po topljivosti, talištu ili boji razlikuje od analognog spoja nekog drugog elementa – da ne govorimo o kloru, bromu, jodu, natriju i kaliju, o halogenim elementima i alkalijskim metalima koji su toliko osebujni da se ne mogu zamijeniti s drugim elementarnim tvarima. No sastojci zraka o kojima piše Bubanović odajući hvalu britanskom kemičaru Williamu Ramsayu jesu plemeniti plinovi (koje je hrvatski kemičar poredao, kako treba, po rastućoj relativnoj atomskoj masi), a ti plinovi ne samo da nemaju kemijska svojstva (ne spajaju se naime ni s čime – osim pri posebnim uvjetima) nego nemaju ni okusa, ni boje, ni mirisa. Pa kako ih je onda bilo moguće izdvojiti iz zraka i još ih prepoznati kao nove kemijske elemente?
Sve je počelo u posljednjem desetljeću 19. stoljeća kada je Ramsay 1894. godine otkrio u zraku novi plin, pošto je iz njega uklonio ugljikov dioksid, kisik i dušik – ovaj posljednji prevođenjem preko užarenog magnezija (pri čemu je nastao magnezijev nitrid). Mjereći gustoću zaostalog plina, kojeg je u zraku bilo jedva jedan posto, mogao mu je odrediti relativnu atomsku masu. No sastoji li se zrak samo od dušika, kisika, ugljikova dioksida i argona, kako je nazvao novi plin?
Danas znamo da se iza Ramsayeva „argona“ krila smjesa plinova ili – mogli bismo i tako reći – britanski je kemičar dobio argon čistoće 99,74 % – u onih preostalih 0,26 postotaka krili su se nabrojeni plemeniti plinovi, pa i jedan kojeg Bubanović nije spomenuo. Riječ je o radioaktivnom plinu radonu (Rn) kojeg u zraku ima 6 dijelova na milijardu milijardi (6 ⸱10-18), no radon je druga (i duga) priča.
Ramsay je otkrio argon u pravi čas. To kažem zato što je samo godinu dana nakon toga Carl von Linde, profesor strojarstva na Tehničkoj visokoj školi u Münchenu, pronašao metodu da prevede zrak u tekuće stanje. Godine 1896. Lindeov se uređaj pojavio u Engleskoj, pa se Ramsayu pružila prilika da „modrikastu vodu“, kako „tekući uzduh“ opisuje profesor Bubanović, frakcijski destilira i tako odvoji njegove sastojke, baš kao što se alkohol odvaja od njegove smjese s vodom u postupku koji se zove pečenje rakije.
No ispeći rakiju od zraka nije isto kao ispeći rakiju od šljiva. Vrelište alkohola je 78,4 oC, a vode 100 oC. Nasuprot tome, vrelište kisika je -183, a dušika -196 oC. Vrelišta plemenitih plinova slijede njihovu relativnu atomsku masu: najniže vrelište ima helij (-269 oC), potom neon (-246 oC), pa argon (-186 oC) i kripton (-153 oC), a na kraju ksenon (-108 oC). Vrelišta svih pet plemenitih plinva nalaze se u rasponu od 161 oC ili, možemo i tako reći, od 5 (He) do 166 kelvina (Xe). Tri nova plemenita plina Ramsay je sa svojim suradnicima odvojio i spektroskopski okarakterizirao 1898. godine.
Helij i argon su već dobili imena, no kako nazvati tri nova plemenita plina? Neon je bio nov (grč. neos), kripton je bio skriven (grč. kryptos), a ksenon stran (grč. xenos). Doista ne treba imati bujnu maštu da bi se nadjenula imena kemijskim elemenatima – pa ni da bi im se imena prevela na hrvatski jezik. Za to se pobrinuo naš stari znanac, hrvatski jezikoslovac Bulcsú László koji im je dao imena novik, kritik i stranik – a čitatelju ostavljam na volju da bude kritik takve nomenklature.
„O, čudesne svjetlosti grada, plavi neon i blistavi skver“ – nije potrebno biti milijunaš da bi se uživalo u neonskoj rasvjeti ili, kako se to nekoć govorilo, u neonskim reklamama. Takva je rasvjeta bila simbol bogatstva i napretka, mondenog života i noćnog provoda, a za djecu čarolija uličnog crtića. Fizičar će reći da neon svijetli zato što ga električna struja ionizira, prevodi u stanje plazme, no taj nas odgovor ne može sasvim zadovoljiti. Spektar neona pokazuje da on isijava crvenonarančastu svjetlost, pa „neonke“ o kojima pjeva Zvonko Špišić nisu bile punjene neonom, nego njegovom smjesom s drugim plemenitim plinovima.
Nenad Raos, rođen u Zagrebu 1951., je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, sada u mirovini. Bio je pročelnik Sekcije za izobrazbu Hrvatskog kemijskog društva, glavni urednik časopisa Priroda i urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Piše za časopis Čovjek i svemir, te mrežne stranice Panopticum i, naravno, Bug-online. Autor je 16 znanstveno-popularnih knjiga, od kojih treba izdvojiti „Kemijski leksikon u stripu“, „Metali života – metali smrti“ te „Kemičar u kući – kemija svakodnevnog života“.
