Solange Alexandre, jedna od posljednjih preživjelih pripadnica francuskog Pokreta otpora iz Drugog svjetskog rata, preminula je u 104. godini. Bila je jedna od rijetkih žena koje su tokom nacističke okupacije Francuske osnovale vlastitu jedinicu boraca protiv njemačkih snaga i učestvovale u njenom komandovanju. Njena ratna priča obuhvata tajne misije, sabotaže, spašavanje savezničkih pilota i neposrednu borbu za oslobođenje zemlje. Iako je zbog svojih zasluga postala jedna od istaknutih ličnosti francuskog otpora, decenijama je odbijala državna odlikovanja, tvrdeći da nije učinila ništa više od svoje dužnosti, piše danas BBC.
Vijest o smrti Solange Alexandre objavljena je nakon što je preminula u domu za starije osobe u francuskom gradu Le Mansu. Njen odlazak izazvao je brojne reakcije i izraze poštovanja, uključujući i poruku francuskog predsjednika Emmanuela Macrona.
Odajući počast ženi koja je mladost provela u borbi protiv njemačke okupacije, Macron je podsjetio na njenu skromnost i uvjerenje da je tokom rata samo ispunjavala svoju obavezu prema domovini.
„Govorila je da je samo izvršavala svoju dužnost. Ali njena dužnost bila je naša sloboda. Francuska nikada neće zaboraviti. Hvala vam“, napisao je Macron na društvenim mrežama.
Odrastala u porodici u kojoj su domovina i čast bile najvažnije vrijednosti
Solange Alexandre, rođena Dubuisson, došla je na svijet 1922. godine u departmanu Sarthe, na zapadu Francuske. Odrastala je u patriotskoj porodici koja je duboko osjetila posljedice Prvog svjetskog rata. Ratna stradanja obilježila su život njenih roditelja, a priče o žrtvovanju i odanosti domovini bile su sastavni dio njenog odrastanja.
U svojim memoarima kasnije je opisala koliko su porodična iskustva utjecala na njene vrijednosti i odluke.
„Moja majka izgubila je prvog muža u ratu, a moj otac je ranjen 1917. godine. Riječi domovina i čast bile su nam veoma važne. Imała sam ih u krvi“, prisjetila se. Upravo će je takav odgoj, prema njenim riječima, pripremiti za odluku da se kao veoma mlada žena uključi u borbu protiv nacističke Njemačke.
Kada su njemačke snage 1940. godine okupirale veliki dio Francuske, Solange je imala samo 18 godina.
De Gaulleov govor promijenio joj je život
Jedan od presudnih trenutaka u njenom životu dogodio se u junu 1940. godine, kada je putem radija čula poziv generala Charlesa de Gaullea, koji se iz Londona obratio Francuzima i pozvao ih da ne odustanu od borbe protiv Njemačke. De Gaulle je tada pokušavao okupiti francuske snage koje nisu prihvatale poraz i kapitulaciju pred nacističkom vojskom.
Solange u tom trenutku nije znala ko je general čiji je glas čula na radiju.
Međutim, njegov poziv bio je dovoljan da donese odluku koja će odrediti naredne godine njenog života. „Od tog trenutka znala sam da se moram pridružiti“, napisala je kasnije u svojim memoarima. Nekoliko mjeseci nakon tog govora dobila je priliku da svoju odluku provede u djelo.
U Pokret otpora uveo ju je Saïd Belhaffaf, prijatelj njenog oca, francuski vojni veteran rođen u Tunisu, koji se već priključio tajnoj borbi protiv okupatora.
Biciklom prenosila tajne poruke i prikupljala obavještajne podatke
Od 1941. godine Solange je djelovala kao kurirka Pokreta otpora, koristeći tajno ime Corlay. Njeni zadaci podrazumijevali su prikupljanje informacija, prenošenje poruka i održavanje veze između različitih pripadnika ilegalne mreže.
Kretala se područjem oko Le Mansa, često prelazeći velike udaljenosti biciklom. U okupiranoj Francuskoj takve aktivnosti bile su izuzetno opasne. Svaka provjera dokumenata, susret s njemačkom patrolom ili otkrivanje tajne poruke mogli su dovesti do hapšenja.
U intervjuu koji je dala dvije godine prije smrti prisjetila se koliko su tadašnji uslovi bili drugačiji od današnjih. „Tada nije bilo mobilnih telefona, a nije bilo ni privatnih automobila zbog nestašice benzina. Bicikl je bio kralj“, ispričala je.
Bicikl je tako postao jedno od njenih najvažnijih sredstava u borbi protiv okupacije.
Omogućavao joj je da se kreće između naselja, prenosi informacije i održava komunikaciju među članovima Pokreta otpora bez oslanjanja na sredstva koja su bila nedostupna ili pod kontrolom okupacijskih vlasti.
Upoznala budućeg supruga koji je odbio hapsiti Jevreje
Tokom 1943. godine Solange je upoznala Guya Déliota, koji će kasnije postati njen prvi suprug. Déliot je prethodno služio u francuskoj žandarmeriji, ali je dezertirao nakon što je odbio izvršiti naređenje o hapšenju Jevreja.
Njihov susret dogodio se u vrijeme kada je Pokret otpora postajao sve aktivniji, a pripreme za savezničko iskrcavanje u zapadnoj Evropi dobijale na značaju. U aprilu 1944. godine, dok se približavala očekivana saveznička invazija, Solange i Guy odlučili su preći na otvoreniji oblik ilegalne borbe.
Povukli su se u šumovita brdska područja, gdje su počeli živjeti kao pripadnici takozvanog maquisa. Tim nazivom označavane su ilegalne grupe francuskih boraca otpora koje su djelovale iz teško pristupačnih ruralnih i šumskih područja.
Takve jedinice često su se oslanjale na pomoć lokalnog stanovništva, posebno poljoprivrednika koji su ih opskrbljivali hranom i drugim potrepštinama.
Osnovala vlastitu jedinicu i komandovala tridesetoricom muškaraca
U aprilu 1944. godine Solange Alexandre i Guy Déliot osnovali su mrežu Pokreta otpora nazvanu Pas-de-Boeuf, u blizini mjesta Ruillé-sur-Loir. Riječ je bila o jedinici koja je okupljala približno 30 muškaraca, a Solange je imala komandnu ulogu, što je u tadašnjim okolnostima bilo izuzetno rijetko za žene.
Njihova grupa bila je sastavljena od ljudi različitih ratnih iskustava. Među borcima su bili dezerteri koji su izbjegli njemačke programe prisilnog rada, kao i preživjeli pripadnici druge jedinice Pokreta otpora koju su njemačke snage prethodno uništile.
U grupi su se nalazila i dvojica savezničkih avijatičara, jedan Amerikanac i jedan Kanađanin. Solange je organizirala sabotažne akcije protiv okupacijskih snaga, pomagala u skrivanju savezničkih pilota i učestvovala u pripremama za oružani otpor.
Takve aktivnosti bile su posebno značajne u mjesecima koji su prethodili savezničkom iskrcavanju u Normandiji. Nakon Dana D, 6. juna 1944. godine, kada su savezničke snage započele veliku operaciju oslobađanja zapadne Evrope, pripadnici njene jedinice uključili su se u borbe protiv njemačkih okupacijskih snaga.
Gestapo je dva puta pokušao uhvatiti, oba puta je uspjela pobjeći
Djelovanje u Pokretu otpora nosilo je stalnu opasnost od otkrivanja. Njemačka tajna državna policija Gestapo intenzivno je tragala za pripadnicima ilegalnih organizacija, a njihovo hapšenje moglo je značiti zatvaranje, mučenje ili smrt.
Solange Alexandre bila je svjesna opasnosti, ali je nastavila izvršavati zadatke. U svojim kasnijim svjedočenjima prisjetila se da je Gestapo dva puta pokušao doći do nje.
„Gestapo je dva puta dolazio po mene i oba puta sam im izmakla“, ispričala je. Uprkos takvim iskustvima, ostala je aktivna u Pokretu otpora sve do oslobođenja.
Njena jedinica učestvovala je u borbenim operacijama tokom posljednjih mjeseci njemačke okupacije Francuske.
Učestvovala u oslobađanju Toursa i rat završila kao oficirka
U septembru 1944. godine Solange je učestvovala u oslobađanju grada Toursa. Bilo je to razdoblje u kojem su savezničke snage, zajedno s francuskim borcima otpora, postupno potiskivale njemačku vojsku i oslobađale okupirana područja.
Do završetka rata Solange Alexandre stekla je čin potporučnice u Francuskim unutrašnjim snagama, poznatim pod skraćenicom FFI (Forces françaises de l’intérieur).
FFI je okupljao različite organizacije i jedinice francuskog Pokreta otpora koje su učestvovale u oslobađanju zemlje. Za mladu ženu koja je rat započela kao kurirka na biciklu, završetak sukoba u oficirskom činu predstavljao je potvrdu značajne uloge koju je imala u borbi protiv okupacije.
Ipak, Solange nikada nije smatrala da su njeni postupci bili nešto izuzetno. Naprotiv, tokom ostatka života insistirala je na tome da je samo učinila ono što je smatrala ispravnim i neophodnim.
Nakon rata postala učiteljica, a supruga izgubila 1960. godine
Po završetku Drugog svjetskog rata Solange Alexandre vratila se civilnom životu. Radila je kao učiteljica, a zbog službe svog supruga Guya Déliota, koji je nastavio karijeru kao oficir žandarmerije, živjela je na različitim mjestima.
Pratila ga je tokom brojnih službenih raspoređivanja na francuskim prekomorskim teritorijama. Međutim, njen porodični život obilježila je tragedija.
Guy Déliot poginuo je 1960. godine na Martiniqueu, francuskom karipskom otoku. Solange je nakon njegove smrti nastavila život, a 1981. godine ponovo se udala.
Iako je iza sebe ostavila ratne godine ispunjene opasnostima, njen odnos prema vlastitim zaslugama nije se promijenio. Decenijama je izbjegavala javno isticanje svoje uloge u Pokretu otpora i odbijala priznanja za koja je smatrala da ih drugi zaslužuju više od nje.
Dva puta odbila Legiju časti: Smatrala je da postoje zaslužniji od nje
Jedan od najupečatljivijih detalja iz života Solange Alexandre jeste njen odnos prema najvišem francuskom državnom odlikovanju, Legiji časti (Légion d’honneur). To prestižno priznanje dodjeljuje se osobama koje su ostvarile izuzetne vojne ili civilne zasluge za Francusku.
Solange je odlikovanje odbila čak dva puta.
Objašnjavala je da je tokom rata samo izvršavala svoju dužnost i da postoje ljudi čije su zasluge bile veće.Njena odluka odražavala je skromnost koju je zadržala tokom čitavog života, uprkos činjenici da je bila među rijetkim ženama koje su komandovale vlastitom jedinicom Pokreta otpora.
Tek 2024. godine, kada je imala 102 godine, pristala je primiti Legiju časti. Tom prilikom nije skrivala zadovoljstvo i ponos, ali je istovremeno pokazala da je potpuno svjesna svoje duboke starosti.
„To je veliko zadovoljstvo i velika čast. Veoma sam ponosna, čak i ako je to samo nekoliko sedmica ili nekoliko mjeseci prije nego što umrem“, rekla je prilikom primanja odlikovanja.
Francuska se oprašta od žene koja je mladost posvetila slobodi
Smrt Solange Alexandre u 104. godini predstavlja odlazak još jedne od posljednjih živih svjedokinja francuskog otpora nacističkoj okupaciji. Njena biografija obuhvata gotovo čitavo jedno stoljeće francuske historije, od posljedica Prvog svjetskog rata koje su obilježile njenu porodicu, preko njemačke okupacije i oslobođenja Francuske, do savremenog doba.
Kao mlada žena odlučila je odgovoriti na poziv Charlesa de Gaullea, pridružiti se ilegalnom pokretu i preuzeti rizike koji su mogli završiti njenim hapšenjem ili smrću.
Od kurirskih zadataka koje je obavljala biciklom, preko osnivanja mreže Pas-de-Boeuf i komandovanja borcima, do učešća u oslobađanju francuskih gradova, njen ratni put ostao je primjer doprinosa žena francuskom Pokretu otpora.
Predsjednik Emmanuel Macron, odajući joj počast, naglasio je upravo ono što je Solange tokom života uporno ponavljala: da se nije smatrala heroinom, nego osobom koja je ispunila svoju dužnost.
Za Francusku je, međutim, ta dužnost imala mnogo veće značenje.
„Njena dužnost bila je naša sloboda“, poručio je Macron, zahvalivši Solange Alexandre za ono što je učinila tokom jednog od najmračnijih razdoblja francuske historije.
