Većina kometa kretala se prevelikom brzinom i pod previše strmim kutom u odnosu na Zemlju, zbog čega prebiotički spojevi vjerojatno ne bi preživjeli udar u planet, naveli su istraživači u članku objavljenom u časopisu Scientific Reports. Iako studija u potpunosti ne isključuje mogućnost kako su kometi donijeli te molekule na Zemlju, ona dovodi u pitanje dugogodišnju pretpostavku kako su upravo kometi na Zemlju prenijeli kemikalije nužne za nastanak života.
Kometi nose molekule koje sadrže ugljik i dušik, koje su preostale su iz ranih faza formiranja Sunčevog sustava. Te molekule mogu stupati u reakcije i stvarati biološki važne spojeve, poput šećera i DNK.Znanstvenici su dugo smatrali kako su kometi mogli donijeti te gradivne elemente na Zemlju tijekom sudara s planetom u prvih milijardu godina njegova postojanja.
U novoj studiji istraživači su koristili računalne simulacije kako bi procijenili vjerojatnost hoće li kemijski spoj vodikov cijanid preživjeti prolazak kometa kroz Zemljinu atmosferu kakva je danas te sam udar u površinu planeta. Atmosfera rane Zemlje vjerojatno je bila znatno gušća, što znači kako bi bila još destruktivnija.
Snažna kemijska veza između atoma ugljika i dušika u vodikovom cijanidu može osloboditi energiju koja potiče naknadne kemijske reakcije nužne za život. Ta veza također čini tu molekulu posebno stabilnom u usporedbi s drugim kemijskim spojevima na bazi ugljika.
Simulacije su pokazale kako je iznimno malo vjerojatan udar kometa pri kojem bi vodikov cijanid ostao očuvan. U prosjeku su pokazale kako bi se u razdoblju duljem od milijardu godina dogodio tek jedan udar pri kojem bi na površinu planeta dospjela značajna količina vodikova cijanida. Kako bi vodikov cijanid preživio sudar, komet bi morao imati promjer veći od 100 metara, kretati se sporo i udariti u Zemlju pod kosim kutom.
Kako bi bili pokrenuti procesi kemije korisni za biologiju, komet koji zadovoljava te stroge kriterije morao bi udariti u kopno, a ne u ocean. Ako bi komet pao u ocean, preostali vodikov cijanid razrijedio bi se prebrzo kako bi mogao potaknuti te reakcije.
Iako je i to malo vjerojatno, veća je vjerojatnost da kometi dopreme molekule na bazi ugljika na Mars nego na Zemlju. Zbog rjeđe atmosfere i manjih dimenzija Marsa, kometi bi na njegovu površinu udarali manjim brzinama. To bi moglo značiti kako bi veći broj spojeva mogao preživjeti sudar.
Ako kemijski spojevi na bazi ugljika na Zemlji nisu potekli od kometa, možda su stigli s asteroida bogatih ugljikom, poznatih kao ugljični hondriti. Drugi mogući izvori uključuju vulkane i hidrotermalne izvore.
