Historiju bosanskohercegovačke kinematografije, osim reditelja i glumaca, ispisivali su i oni čiji se doprinos rjeđe spominje. Svi ti mađioničari iza kamere ostavili su neizbrisiv trag u filmovima koji su postali dio naše kolektivne memorije. Gost Art kvart razgovora bio je snimatelj Mustafa Mustafić.
„Bilo je to zlatno doba kinematografije“
Iza Mustafe Mustafića decenije su rada s različitim rediteljima, filmskim ekipama i formatima. Kada se osvrne na svoju karijeru, najprije se sjeća vremena u kojem su film i kinematografija imali značajno mjesto u kulturnom životu društva.
„Iz ove pozicije najviše se sjećam vremena koje je, u odnosu na danas, bilo zlatno doba kinematografije. Ne zato što sam tada bio mlad pa mi je sve izgledalo privlačnije, nego objektivno govoreći, kinematografija je bila značajan dio kulturnog života zemlje i pridavao joj se veliki značaj.“
Danas je, kaže, situacija znatno drugačija. Filmski autori često dobijaju tek dio potrebnog budžeta, dok ostatak moraju osigurati sami ili uz pomoć producenata.
„Danas dobijete između 18 i 20 posto budžeta, a reditelj i producent moraju pronaći preostalih 80 posto. Šta se onda događa? Više vremena troši se na pronalaženje novca nego na kreativni rad. Reditelj se pretvara u trgovačkog putnika, dvije godine traži sredstva i sponzore, iscrpi se i onda potpuno umoran ulazi u film.“
„Danas se traži brzina, a ne savršenstvo kadra“
Mustafić kaže da je sve teže prepoznati i okupiti profesionalce koji se isključivo bave filmom.
„Zahvaljujući savremenoj digitalnoj tehnologiji, mnogo ljudi danas se bavi našim poslom. Tehnologija je takva da za neke stvari više nije potrebno znanje kakvo je nekada bilo neophodno. Kada birate ekipu, danas je vrlo malo pravih filmskih radnika koji žive samo od filma.“
Mustafić posebno ukazuje na odnos prema kameri i kadru. Smatra da tehničke mogućnosti savremene opreme ne mogu zamijeniti poznavanje filmskog jezika i iskustvo koje se stiče obrazovanjem i dugogodišnjim radom.
„Danas mnogi snimaju kamerama koje su zapravo fotoaparati. Međutim, to je naša realnost. Ono što me zabrinjava jeste što se više ne traže preciznost, briga o svjetlu i umjetnost kadra kao nekada. Kao da je sve to stavljeno u drugi plan.“
„Oslanjanje na postprodukciju ne može zamijeniti znanje“
Jedan od problema savremene produkcije, smatra Mustafić, jeste uvjerenje da se greške mogu ispraviti naknadno, u montaži i postprodukciji.
„Gledao sam kako se danas radi i vidio situacije u kojima ljudi ne prepoznaju ni osnovne stvari. Pokazuju mi kadar, a ja vidim da nešto nije u redu. U jednom trenutku neko kaže da postoji neizoštren kadar, kao da to nije važno. Njima je sve dobro.“
„Vjerujem u školu i obrazovanog snimatelja“
Mustafić je i sam prošao put od volontiranja na filmskim projektima do profesionalnog snimatelja i direktora fotografije. Iako je na početku karijere radio bez formalnog filmskog obrazovanja, kasnije je upisao akademiju i, kako kaže, tek tada u potpunosti shvatio značaj škole.
„Ja sam samouk. Postao sam snimatelj volontirajući na filmovima, a kasnije sam postao i direktor fotografije. Nisam imao odgovarajuću školu, osim iskustva koje sam stekao volontiranjem. Kasnije sam upisao akademiju i tada sam shvatio šta znači škola.“
Problem, dodaje, nije samo u tome što neki mladi autori nemaju formalno obrazovanje, nego i u tome što se ono u pojedinim produkcijama više ne smatra važnim kriterijem pri izboru saradnika.
„Ako je reditelj neškolovan ili je znanje stekao bez odgovarajuće pripreme, moguće je da će birati saradnike koji razmišljaju na isti način. Ne traži se obrazovan snimatelj koji će ukazati na probleme, jer se to ponekad doživljava kao smetnja.“
„Ne može se pobjeći od sebe – uvijek obraćam pažnju na kameru“
I nakon decenija rada, Mustafić filmove ne gleda samo kao obični gledalac. Kamera je, kaže, sastavni dio njegovog načina posmatranja filmskog djela, pa i kada gleda film koji ga potpuno zaokupi pričom, ponovo mu se vraća kako bi posebnu pažnju posvetio fotografiji.
„Ne može se pobjeći od sebe. Kada gledam film, uvijek obraćam pažnju na kameru. Ako je film toliko dobar da me potpuno zaokupi, pogledam ga prvi put, a onda ga kasnije gledam drugi put, posebno prateći kameru.“
„Miris filmske trake“ – sjećanje na ljude iza kamere
O ljudima koji su stvarali bosanskohercegovačku i nekadašnju jugoslavensku kinematografiju Mustafić je pisao i u knjizi Miris filmske trake. Želio je sačuvati sjećanje na filmske radnike čija se imena nalaze na špicama, ali ih publika rijetko pamti.
„Došao sam na ideju da napravim knjigu misleći da će to biti nešto mnogo manje obimno. Prije svega, želio sam spomenuti snimatelje za koje, kada ja odem, možda niko neće znati.
Moja ideja bila je da kroz svoju snimateljsku autobiografiju, kroz priču o tome kako sam se razvijao i šta sam postigao, zabilježim i njih. Drago mi je što sam u tome uspio. U knjizi ima mnogo priča i anegdota.“
Knjiga je tako postala i zapis o kolektivnom radu koji stoji iza svakog filmskog ostvarenja. Mustafić smatra da se doprinos ljudi iza kamere ne smije svesti samo na njihovo ime u odjavnoj špici.
Televizija Sarajevo – vrijeme velikih produkcija
Mustafić je deset godina radio na Televiziji Sarajevo, iskustvu koje smatra važnim dijelom svog profesionalnog razvoja. Radio je različite žanrove, od reportaža i muzičkih emisija do televizijskih filmova i serija. Mladim snimateljima i rediteljima preporučio bi da dio karijere provedu upravo na televiziji, jer se tako mogu upoznati s različitim oblicima rada i usavršiti zanat.
„Proveo sam deset godina na televiziji i mislim da mi je to pomoglo. Svakom mladom snimatelju i reditelju preporučio bih da desetak godina radi na televiziji, jer se tu može ispeći zanat.“
Radio sam sve moguće žanrove – od reportaža i muzičkih emisija do televizijskih filmova i serija. Tada su se prikazivali televizijski filmovi koji su trajali oko sat vremena, ali su se radili potpuno kao igrani filmovi.
„Remake“ – najteži film u karijeri
Među brojnim ostvarenjima na kojima je radio, Mustafić posebno izdvaja film Remake, koji je snimao sa sinom Dinom Mustafićem. Profesionalni odnos na setu zahtijevao je da porodičnu vezu ostave po strani i poštuju podjelu odgovornosti.
„Remake je bio moj najteži film u karijeri upravo zato što sam radio s Dinom, koji je moj sin. Najveći problem bio mi je kako sačuvati njegov autoritet, kako mu omogućiti da bude reditelj i da se njegov autoritet poštuje.“
Njegova je, naravno, bila posljednja. Kao snimatelj morate slušati reditelja. Mogu se buniti, predlagati različita rješenja i biti uporan do određene granice, ali na kraju morate prihvatiti da reditelj donosi odluku.
„Ono što mi je najvažnije kada se sjetim Remakea jeste to što je to uspješan i dobar film.“
„Dokumentarni film je prava stvar za mene“
Dokumentarni film zauzima posebno mjesto u Mustafićevoj karijeri. U tom žanru ostvario je značajne rezultate i dobio priznanja, a smatra da upravo dokumentarni film snimatelju pruža veću kreativnu slobodu.
„Moja prava ljubav je dokumentarni film. Tu sam imao najviše uspjeha i dobio neke nagrade. Dokumentarni film je za snimatelja zanimljiviji zato što je u njemu mnogo važniji nego u igranom filmu.“
Aco Jevđević – saradnik kojeg pamti s posebnom radošću
Govoreći o rediteljima s kojima je radio, Mustafić posebno izdvaja Acu Jevđevića, kojeg pamti kao odgovornog, pripremljenog i tolerantnog profesionalca.
„Aco Jevđević bio je fantastično odgovoran čovjek. Nikada nije dolazio na snimanje a da ne zna šta će raditi. Uvijek je bio pripremljen. Dolazio je s papirićem na kojem je zapisao šta je predviđeno za taj dan i kako će se raditi.“
„Mladi snimatelji moraju znati da tehnologija nije sve“
Mustafić se nakon rata zalagao za bolji položaj snimatelja i nastojao vratiti dostojanstvo profesiji. Smatra da mladi snimatelji, bez obzira na to jesu li školovani ili samouki, prirodno žele napraviti što bolji kadar, ali da za daljnji napredak moraju nastaviti učiti.
„Svaki mladi snimatelj želi biti najbolji. Kada uzme kameru, trudi se, traži ugao, penje se negdje, legne na pod i pokušava pronaći najbolje rješenje. Problem je što kao samouk možete doći do određenog nivoa, ali dalje ne možete bez obrazovanja.“
„Vrijeme me je pregazilo, ali kameru bih ponovo izabrao“
Mustafić je radio i na filmu Paviljon Dine Mustafića, što mu je omogućilo da izbliza vidi kako danas izgleda filmska produkcija. Ipak, neke savremene prakse teško prihvata. Posebno mu smeta snimanje proba, koje su, prema njegovom mišljenju, namijenjene pripremi scene, a ne snimanju materijala koji će se kasnije koristiti u filmu.
„Paviljon je bio posljednji film koji sam radio. Nakon Remakea Dino mi je rekao da sa mnom neće raditi svoj drugi film, pa sam mu odgovorio da ću mu pronaći snimatelja. Bio sam prisutan na setu, ali se nisam mnogo miješao. Pokušavao sam ponešto sugerisati, ali češće me nisu poslušali nego što jesu. Trudio sam se da ne smetam i ne unosim zabunu.“
Snimanje na filmsku traku zahtijevalo je precizno planiranje, jer je svaki metar imao svoju cijenu. Mustafić se prisjeća rada na seriji Kože i situacije u kojoj je njegova evidencija potrošnje filmske trake bila gotovo potpuno precizna.
„Metar trake koštao je dolar. To su bile velike pare i devize koje se nisu mogle trošiti neograničeno. Sve je bilo vrlo strogo i sve se pratilo.“
„Bosanskohercegovačka kinematografija danas stagnira“
Govoreći o stanju bosanskohercegovačke kinematografije nakon rata, Mustafić priznaje da su u protekle tri decenije nastala brojna kvalitetna ostvarenja i da su se pojavili značajni autori. Ipak, smatra da je domaća filmska scena posljednjih godina zastala.
„Urađeno je mnogo dobrih filmova i pojavili su se mladi autori. Ali, nažalost, kao što ste i sami rekli, sada je sve nekako stalo. O tome sam govorio još ranije, između ostalog i u filmu Slike života BH filma. U njemu su i drugi autori govorili o stanju kinematografije i već tada se osjećalo da je situacija loša. Danas, faktički, kinematografije nema u onom obliku u kojem smo je poznavali. Film kakav smo mi znali polako nestaje. Mislim da su serije budućnost.“
„Film nije samo rediteljev“
Iako je svjestan promjena koje je donijelo vrijeme, Mustafić kaže da bi, kada bi ponovo počinjao karijeru, izabrao isti poziv. Kamera je za njega ostala najkreativniji dio filmskog procesa.
„Uvijek sam govorio da snimatelj nije najvažniji, ali da je njegov posao najljepši. Pogotovo u vrijeme kada je snimatelj bio sam i kada nije bilo monitora na kojima svi gledaju i komentarišu kadar. Bez obzira na sve, ponovo bih izabrao kameru. To mi je najkreativniji dio posla.“
Posebno mu je važno da se doprinos snimatelja i drugih članova filmske ekipe ne zanemaruje. Film jeste djelo reditelja, ali u njegovom nastanku učestvuje mnogo ljudi čiji je rad presudan za konačni rezultat.
„Film nije samo rediteljev. Jasno je da je reditelj autor i da ima svoju odgovornost, ali to je i moj film, i film scenografa, rekvizitera i svih ljudi koji su učestvovali u njegovom nastanku. Svako ima svoj dio posla i daje svoj doprinos.
„Snimatelj prvi vidi ono što će gledalac vidjeti“
Prisjećajući se početaka karijere, Mustafić govori o vremenu kada je kroz kinoklub i volontiranje upoznavao filmski svijet. Privukla ga je pozicija snimatelja, čovjeka koji prvi vidi sliku koju će kasnije vidjeti publika.
„Kada sam došao na film iz kinokluba i počeo volontirati, snimatelj mi je privukao pažnju. Svi ostali bili su negdje iza kamere, neko je komandovao, neko je puštao kameru, ali snimatelj je bio taj koji je prvi vidio ono što će vidjeti gledalac. To mi je bilo jako primamljivo. Snimatelj prije svega mora savladati zanat. Tehnika je važna, mora znati odrediti blendu, oštrinu, objektive i dubinsku oštrinu. Ali kada sve to savlada i kada mu postane rutina, onda dolazi drugi dio posla – kreativnost.“
