Zavist se obično doživljava kao nešto čega bismo se trebali stidjeti. Kada je primijetite kod sebe, ljudi obično pokušavaju da je potiskuju ili sebi kažu da se ne bi trebali tako osjećati. Lako je pretpostaviti da su ljudi kojima dobro ide u životu jednostavno prevazišli taj osjećaj.
Međutim, ta pretpostavka nema mnogo osnova. Zavist je uobičajena i potpuno ljudska emocija i nema dobrog razloga vjerovati da je uspješni ljudi osjećaju rjeđe.
Ono što ih, čini se, izdvaja je navika da zavist posmatraju kao informaciju. Kada je osjete, pitaju se šta im ona govori o tome šta zaista žele, a zatim rade na tome da to ostvare, umjesto da zamjeraju osobi koja to već ima.
Nedavna studija objavljena u časopisu “Ličnost i individualne razlike” pomaže u objašnjavanju zašto neki ljudi reaguju na zavist na ovaj način, a drugi ne. Ona je pokazala da ljudi koji bolje regulišu svoje emocije imaju veću vjerovatnoću da iskuse vrstu zavisti koja podstiče samousavršavanje.
Zašto je zavist važna za ovu naviku
Autor studije, Christophe Haag, profesor organizacijskog ponašanja na Emlyon Business School u Francuskoj, proučava neugodne emocije.
On smatra da je tačnije opisati emociju kao ugodnu ili neugodnu nego kao dobru ili lošu. Da li će na kraju biti dobra ili loša zavisi od toga kakvom ponašanju vodi osobu.
Zavist se dobro uklapa u tu ideju. Psiholozi već dugo razlikuju njena dva oblika:
Benigna zavist je neugodna, ali podstiče osobu da se usavršava kako bi postigla ono što neko drugi ima.
Zlonamjerna zavist je također neugodna, ali vodi do ogorčenosti i želje da druga osoba izgubi prednost koju ima.
Ta dva osjećaja mogu biti vrlo slična u ovom trenutku, ali vode do potpuno različitog ponašanja. Zašto su neki ljudi skloniji jednom, a drugi drugom obliku zavisti, dugo je bilo otvoreno pitanje.
Hague se pitao da li emocionalna inteligencija može djelimično objasniti razliku. Fokusirao se na regulaciju emocija, odnosno na sposobnost osobe da odabere efikasan način suočavanja s osjećajem nakon što se pojavi.
Problem je u tome što većina istraživanja traži od ljudi da sami procijene vlastite emocionalne sposobnosti, a takve procjene često odražavaju opće samopouzdanje, a ne stvarne vještine.
Zato je Hague direktno mjerio ovu sposobnost.
Dao je grupi od 442 odrasle osobe koje govore francuski jezik niz emocionalno zahtjevnih situacija i zamolio ih da odaberu najefikasniji način za suočavanje sa svakom od njih.
Učesnici su također opisali kako obično doživljavaju zavist. Hague je također uzeo u obzir i druge faktore za koje se zna da utiču na reakciju ljudi na društvene prijetnje, uključujući samopoštovanje i nesigurnost u vezi.
Ljudi koji su bili bolji u regulaciji emocija nisu prijavili manje zavisti u cjelini. Umjesto toga, prijavili su više benigne zavisti.
Njihova sposobnost regulisanja emocija nije bila značajno povezana sa zlonamjernom zavišću. Čini se, dakle, da ova vještina utiče na smjer u kojem će se zavist razvijati, a ne na to hoće li se uopšte pojaviti.
Navika da se pitate na šta ukazuje vaša zavist
Zamislite osobu koja sazna da je kolegica dobila unapređenje kojem se nadala.
Za većinu ljudi, prva reakcija će biti mješavina razočaranja i nelagode. Razlike nastaju u onome što se događa nakon toga.
Neki počinju tražiti razloge zašto kolega nije zaslužio unapređenje.
Drugi puste da početni osjećaj nelagode prođe, a zatim razmisle o tome šta je kolega uradio drugačije i na čemu bi i sami trebali poraditi.
Druga reakcija je navika koju uspješni ljudi često dijele.
Oni zavist tretiraju kao informaciju, a ne kao sud o vlastitoj vrijednosti.
Funkcioniše jer je zavist prilično precizna emocija. Ljudi rijetko zavide stvarima koje im nisu važne. Uglavnom se pojavljuje u vezi s ciljevima koje već imaju, čak i s onima koje možda sebi još nisu priznali.
Obraćanje pažnje na zavist stoga može pomoći osobi da jasnije shvati šta zaista želi.
Hague opisuje ovu promjenu kroz pitanje koje čovjek postavlja sebi.
Umjesto da se pita kako prestati osjećati zavist, on predlaže da se zapitate: “Na šta će me ova emocija navesti?”
Kako zavist može postati motivacija
Tu dolazi do izražaja veza sa uspjehom.
Istraživanja benigne zavisti povezala su je s postavljanjem ambicioznijih ciljeva i ulaganjem većeg truda.
Osoba koja redovno pretvara zavist u plan vjerovatno će se nastaviti poboljšavati tokom vremena, a motivacija dolazi iz osjećaja koji većina ljudi radije ne bi priznala.
Važno je naglasiti da ovo nije isto što i potiskivanje zavisti.
Potiskivanje emocije ne znači da ona nestaje, a nepriznata zavist ima veće šanse da se pretvori u ogorčenost.
Vještina koju je Hague mjerio podrazumijeva da osoba primjećuje osjećaj i uči raditi s njim.
Šta ova navika ne može da uradi
Studija ima ograničenja koja treba uzeti u obzir.
Ispitanici su posmatrani samo u jednom vremenskom trenutku, tako da istraživanje ne može dokazati da sposobnost regulisanja emocija uzrokuje konstruktivniji oblik zavisti.
Također je moguće da veza funkcionira u suprotnom smjeru – da ljudi koji godinama rade na ostvarenju svojih ciljeva razvijaju bolje sposobnosti reguliranja emocija usput.
Većina učesnika su bile žene, test regulacije emocija je bio kratak, a utvrđeni efekat relativno skroman.
Studija također pruža zanimljiv uvid u ljude sklone zlonamjernoj zavisti.
Anksioznost zbog mogućeg odbacivanja bila je snažno povezana s tim.
Ovo ukazuje na to da potreba za “omalovažavanjem” druge osobe često može proizaći iz osjećaja ranjivosti, a ne nužno iz lošeg karaktera.
Za mnoge ljude, takav impuls bi mogao oslabiti kako postaju samopouzdaniji.
Na šta se ova navika zapravo svodi
Zavist vjerovatno neće nestati, a pokušaj da se ona potpuno eliminiše možda nije pravi cilj.
To čovjeku govori nešto stvarno o tome šta mu je važno.
Ljudi koji se dobro nose sa zavišću nisu oni koji je nikada ne osjećaju.
To su oni koji to primjećuju, zastanu da shvate šta im to govori, a zatim nešto urade povodom toga.
Mark Travers, Forbes
[post_publish_update_datetime]
