Mevludin Orić ispričao je kako je pad Srebrenice dočekao na liniji nedaleko od grada, kada su se povukli, te je prema Šušnjarima krenuo od svoje kuće.
“U Šušnjarima sam vidio 15.000 ljudi, među kojima su bili i civili i vojnici koji su bili bez pušaka”, kazao je Orić, navodeći da ni on nije bio naoružan kada je kolona ljudi krenula prema Tuzli u zoru 12. jula 1995. godine.
Na zahtjev tužitelja Olega Čavke da opiše napade na kolonu, Orić se prisjetio da je odmah pala jedna granata i ubila sedam ljudi. Rekao je da je kolona granatirana i da je pucano rafalima, te da je, u trenutku kada je tražio svoga oca, počeo veliki napad na kolonu sa udaljenosti od 30 metara.
“Pucali su na nas sa drveća”, kazao je svjedok, opisujući potom kako je tokom kretanja kolone nailazio na mrtva tijela.
Orić je, kako je posvjedočio, zarobljen s još 12 osoba u Konjević-Polju, nakon čega su s mnoštvom zarobljenika u tri autobusa odvezeni u Osnovnu školu “Vuk Karadžić” u Bratunac, gdje je, kako je svjedok opisao, došlo još autobusa.
“Bio je jedan Ilija, on je izvodio cijelu noć, po imenu i one koje je znao. Niko se od njih nije vratio. Vidio sam kako ih uvode, čula se pomagnjavija”, kazao je Orić, dodajući da je tada vidio i kamione s ceradama.
Orić je izjavio da je bilo priče kako će biti razmijenjeni u Kladnju te da su u jednom trenutku došli srpski vojnici obučeni kao pripadnici UNPROFOR-a. Ali umjesto prema Kladnju, tvrdi svjedok, put su nastavili prema Zvorniku, nakon čega su autobusi zaustavljeni pred školom u Orahovcu. Tokom boravka u školi, opisao je svjedok, kamion je otišao i vratio se prazan, suviše brzo, dok su u daljini čuli rafale.
“Stavili su na sto kantu vode i poveze za oči. Popiješ vodu, stave ti povez i uvedu te u kamion”, kazao je Orić objašnjavajući da je ispod poveza mogao da vidi da su odvezeni na livadu, gdje im je rečeno da iskaču iz vozila.
Kada su iskočili iz vozila, Orić je svog rođaka Harisa Hasanovića uzeo za ruku. Rođak je rekao da će ih pobiti, a u trenutku kada je svjedok odgovorio “neće”, počela je paljba, prilikom čega je Hasanović odmah pogođen i pao je preko Orića.
“Ležao sam i pravio se mrtav. Njegova krv je bila po meni. Oni dovlače i strijeljaju. Sve vrijeme se čuju mašine”, ispričao je svjedok, dodavši da su vojnici potom pucali u glave zarobljenika.
Među onima koji su pucali, tvrdi svjedok, bili su i oni koji su upravljali mašinama – žutim rovokopačem i utovarivačem.
Na pitanje Tužilaštva da li se može sjetiti perioda kada su se strijeljanja dešavala, svjedok je kazao da je bio dan, da je bilo jako vruće te da je ubijanje trajalo i nakon što je pao mrak – “pod svjetlima”. Potvrdio je da su vojnici pričali međusobno i da su se dogovarali da “sutra rano ujutro počnu zakopavati”.
“Kada su pogasili svjetla, otišli su, a ja sam pronašao Hurema Suljića i zajedno smo pobjegli”, rekao je Orić.
Prisjetio se velike grobnice koja je bila iskopana na mjestu strijeljanja te da je, bježeći s livade, morao hodati po tijelima ubijenih.
Dragan Jevtić, Slavko Bogićević i Damjan Lazarević se terete da su pomagali u ubijanju bošnjačkih muškaraca učestvovanjem u pripremi i organizovanju kopanja masovnih grobnica na više lokacija na području Zvornika. Jevtić je optužen u svojstvu vršioca dužnosti komandira Inžinjerijske čete Zvorničke brigade, Bogićević kao njegov zamjenik i pomoćnik za moral, a Lazarević u svojstvu komandira jednog od vodova ove čete.
Na konstataciju Jevtićevog branioca Miodraga Stojanovića da Srebrenica nije bila demilitarizovana zona, Orić je kazao: “Nije tačno.” Na pitanje da li je među 15.000 osoba u Šušnjarima bilo 6.000 boraca, svjedok je odgovorio: “Borci bez pušaka.”
Nastavak suđenja planiran je za 8. oktobar.
[post_publish_update_datetime]
