Godinama je Elon Musk bio najprisutnije lice i najeksponiraniji glasnogovornik BCI, brain-computer interface tehnologije, spoja neurokirurgije, fiziologije, inženjerstva i računalnih znanosti kojem je cilj spajanje ljudskog mozga s računalom i njihova uzajamna augmentacija, pojačavanje i poboljšavanje učinka. No, dok je svijet pratio što radi Muskov Neuralink, u Kini se – podalje od medijske pozornosti i atraktivnih, tabloidno intoniranih naslova – zadnjih godina razvijao cijeli ekosustav dizajniranja i produkcije moždanih implantata, kliničkih ispitivanja i kompanija koje više ne žele sustizati Zapad, nego se s njim izjednačeno utrkivati.
Idete do mozga? Skrenite desno kod jugularne vene
Kad je Elon Musk 2020. svijetu pokazao svinju Gertrude s Neuralinkovim implantatom u glavi, cijela je stvar bila prezentirana točno onako kako Musk voli da se njegove inovacije prezentiraju: pola znanstvena demonstracija, pola motivacijski keynote Stevea Jobsa, a pola scena iz nastavka Black Mirrora. Da, tri polovice, jer je matematika marketinga kod Muska oduvijek imala vlastita pravila.
U javnosti je jedno vrijeme bilo lako steći dojam da se cijela zapadna utrka u spajanju mozga s računalom odvijala samo u Neuralinkovu laboratoriju. No, nije baš tako: Neuralink je samo najglasniji i medijski daleko najvidljiviji član skupine kompanija, sveučilišnih laboratorija i kliničkih konzorcija koji su posljednjih dvadesetak godina napravili vrlo ozbiljne korake prema praktičnom moždano-računalnom sučelju.
Veteran među njima je američki Blackrock Neurotech, čiji se Utah Array – majušna pločica s gusto posloženim mikroelektrodama koje ulaze u moždanu koru – u ljudima koristi još od 2004. godine. Upravo su takvi arrayi u istraživanjima BrainGatea omogućili osobama s tetraplegijom da neuralnom aktivnošću pomiču pokazivač, upravljaju robotskom rukom, a posljednjih godina i pretvaraju pokušaj govora u tekst i sintetizirani glas, o čemu smo već pisali za Bug. Drugim riječima, ono što je prije dvadesetak godina izgledalo kao zgodan laboratorijski trik danas je postalo eksperimentalni komunikacijski kanal između nekoliko stotina neurona i računala.
Doc
Tu je i Paradromics, teksaška kompanija koja je izabrala sličan, izrazito „high-bandwidth“ pristup: njihov Connexus koristi gustu mrežu mikroelektroda koje prodiru u moždanu koru i pokušavaju uhvatiti dovoljno detaljan neuralni promet da se iz njega može rekonstruirati namjeravani govor. Nakon prve kratkotrajne implantacije u čovjeka 2025., u lipnju 2026. prvi Connexus trajno je ugrađen pacijentici s motoričkom neuronskom bolešću u sklopu ispitivanja odobrenog od Agencije za hranu i lijekove. Sustav bi u konačnici trebao moždane obrasce pokušaja govora pretvarati u tekst, sintetizirani glas ili naredbe računalu.
Na nešto drukčijem kraju istoga spektra nalazi se Precision Neuroscience. Njihov Layer 7 umjesto iglica koje duboko ulaze u moždano tkivo koristi vrlo tanku i fleksibilnu mrežu elektroda položenu na površinu moždane kore. Kompanija navodi već više od 95 pacijenata uključenih u kliničke studije, a njihov je kortikalni array dobio i američko regulatorno odobrenje za uporabu do 30 dana. Ideja je ista, ali kirurška filozofija drukčija: pokušati iz mozga izvući dovoljno kvalitetan signal uz što manje traumatiziranja samoga mozga.
A australsko-američka kompanija Synchron je otišla drugim putem: njen Stentrode ne ulazi u moždano tkivo nego do motoričkog korteksa stiže krvnom žilom – pristup koji će nam za koju minutu postati posebno zanimljiv.
Zapad ne spava, ali Kina se budi
Dakle, Zapad u ovoj priči nipošto ne spava. Ima Neuralink, Blackrock, Paradromics, Synchron, Precision Neuroscience i niz jakih akademskih grupa koje već pokazuju stvari što su još prije deset godina pripadale znanstvenoj fantastici. Razlika je samo u tome što o jednom od njih znamo svaki put kada njegov osnivač kihne na X-u, dok ostali uglavnom moraju prvo implantirati elektrode u nečiji mozak da bi dobili naslovnicu.
I tako se donedavno u krugovima koji profesionalno ili tek iz znatiželje prate razvoj sučelja između ljudskog mozga i računala govorilo uglavnom o zapadnjačkim uspjesima. No dok su se reflektori držali upereni prema Kaliforniji, Bostonu, Austinu i Melbourneu, s druge strane Pacifika polako se slagala paralelna priča koja je dobrim dijelom prolazila ispod radara. Kinezi nisu bili bez rezultata – samo su ih pokazivali manje glasno. Godinama su marljivo radili iza vrata svojih istraživačkih centara, a sada iz njih sve češće izlaze s rezultatima koji imaju dovoljno glave i repa da ih više nije moguće tretirati kao fusnotu zapadne BCI priče.
Jedan od boljih primjera dolazi iz Šangaja. Kompanija StairMed Technology razvija moždano-računalno sučelje koje se do ciljane regije mozga ne bi dovodilo kirurškim otvaranjem lubanje, nego endovaskularno – kateterom uvedenim kroz krvne žile vrata. Uređaj zatim putuje vaskularnim sustavom poput stenta i postavlja se uz moždano tkivo. Prema riječima kineskih neurointervencijskih stručnjaka, iskusan operater mogao bi ga pozicionirati unutar moždanih krvnih žila za svega desetak minuta.
Samo deset minuta od „Dobar dan, lezite ovdje“ do ugrađenog moždanog sučelja zvuči toliko dobro da bi svaki marketinški odjel već naručio sanduk šampanjca i vatromet.
I zato na to odmah treba baciti oveću kantu hladne vode: StairMedov sustav zasad je iskušan samo na ovcama; ljudski pokusi još nisu započeli. Dakle, nitko trenutačno u Šangaju ne ulazi u bolnicu tijekom pauze za ručak, dobije svoj BCI i vrati se za stol prije nego što mu se ohladi čaj. Štoviše, niti sama tvrdnja o deset minuta uopće ne znači da cjelokupan postupak traje toliko kratko – riječ je samo o vremenu potrebnom za pozicioniranje uređaja pomoću vaskularnog katetera. Svemu tome prethode višednevne pripreme i još duže vrijeme potrebno za fina podešavanja i stavljanje cijelog sustava u funkcionalno stanje.
No vijest i nije zanimljiva zbog brzine kojom kineski neurointervencijski liječnici znaju ugurati stent u krvnu žilu mozga, već iz jednog drugog razloga: StairMed nije usamljeni kineski eksperiment. On je samo još jedan križić nacrtan na strateškoj BCI-mapi Dalekog Istoka, na karti koja posljednjih nekoliko godina postaje sve gušće okićena novim oznakama.
Ni Amerikanci nisu tek jučer otkrili krvne žile
Uostalom, ni sama zamisao da se do mozga dođe kroz krvnu žilu uopće nije kineski izum: već spomenuta australsko-američka tvrtka Synchron je prve ljudske pokuse sa svojim sustavom Stentrode (stent-elektrode) počela još 2019. godine. U studiji objavljenoj u JAMA Neurology četvero ljudi s teškom paralizom uspješno je pomoću sustava upravljalo računalom, bez kirurškog otvaranja lubanje (kraniotomije) i bez elektroda zabodenih izravno u moždano tkivo. Današnja Synchronova procedura ugradnje stent-elektrode traje oko dva sata, a pacijenti uglavnom odlaze kući sljedećeg dana.
Dakle, bilo bi pogrešan objaviti naslov „Kinezi otkrili BCI koji se ugrađuje kroz venu“, baš kao što bi naslov „Kinezi rade nešto što nitko drugi ne zna“ također bi bio pretjerivanje. Ali pogledamo li širu sliku, kineska priča nam pokazuje nešto daleko zanimljivije: u ožujku 2026. Kina je postala prva zemlja koja je regulatorno odobrila implantabilni BCI za komercijalnu medicinsku uporabu izvan kliničkih ispitivanja. Sustav šangajske tvrtke Borui Kang Medical Technology namijenjen je ljudima s tetraplegijom (trajnom paralizom sva četiri ekstremiteta) nakon ozljede vratne kralježnične moždine. Elektrode bilježe neuralnu aktivnost povezanu s namjerom pokreta, a dekodirani signal upravlja robotskom rukavicom koja pomaže bolesniku ponovno izvesti hvat.
To nije telepatija ni čitanje čovjekovih misli. Mozak jednostavno i dalje proizvodi naredbu „pomakni šaku“, premda je zbog oštećene kralježnične moždine ta poruka ostala zaglavljena negdje na putu prema mišićima: centrala funkcionira, no izvršni organi nisu spojeni. BCI preskače pokvareni dio instalacije: posluša i prepozna naredbu tamo gdje nastaje, pretvori je u digitalni signal i pošalje izvršnom uređaju. U načelu, BCI je svojevrsni živčani bypass.
Čovjek koji govori bez govora
U međuvremenu se na Zapadu događa nešto jednako fascinantno, možda čak i važnije od utrke čiji je implantat manji, dublji ili ima više elektroda: BCI-ji počinju ljudima vraćati nešto što je donedavno zvučalo gotovo poput znanstvene fantastike – mogućnost komunikacije kada je tijelo više ne može fizički proizvesti.
Važno je pritom razlikovati gubitak govora od afazije. Osoba s ALS-om (amiotrofičnom lateralnom sklerozom, bolešću u kojoj napredujuće propadanje perifernog dijela živčanog sustava oduzima pacijentu sposobnost kretanja, govora, gutanja, disanja…) može potpuno razumjeti jezik, može u mozgu oblikovati rečenice i točno znati što želi reći, ali zbog progresivne paralize više nema motoričku mogućnost tu rečenicu izgovoriti. Problem nije nužno u formiranju govora nego u izlaznom uređaju: jeziku, usnama, grkljanu i respiratornoj muskulaturi.
Rad objavljen ovog ljeta u Nature Medicine pokazuje koliko je tehnologija već odmaknula. Muškarac s ALS-om i teškom dizartrijom (oštećenjem govora) gotovo dvije godine je kod kuće koristio intrakortikalni BCI, bez stalne prisutnosti istraživača. Sustav je neuralnu aktivnost povezanu s pokušajem govora pretvarao u tekst, a istodobno mu omogućavao upravljanje pokazivačem računala.
U više od 3.800 sati uporabe proizveo je oko 183.000 rečenica, gotovo dva milijuna riječi, prosječnom brzinom od 56 riječi u minuti. U standardiziranim testovima sustav je pri pokušaju izgovaranja zadanih riječi prelazio 99 posto točnosti, uz rječnik od 125.000 riječi. Korisnik je slao poruke i e-mailove, pregledavao internet, sudjelovao u videopozivima i nastavio raditi puno radno vrijeme.
To vrlo jasno pokazuje da BCI više nije eksperimentalna laboratorijska igračka. Kad čovjek koji više ne može govoriti ipak može mislima napisati e-mail šefu, tehnologija je prešla onu nevidljivu granicu između „Gle što smo uspjeli napraviti!“ i „Ovo nekome stvarno poboljšava kvalitetu života“.
Tko pobjeđuje u BCI utrci?
Najkraći odgovor glasi: nitko. Ili, još preciznije – ovisi koju utrku gledamo.
Neuralink trenutačno ima tehnološku prednost u vrlo invazivnim sustavima velikog broja intracerebralnih elektroda i razvija robota koji ih vrlo precizno usađuje u moždano tkivo. Čak i kineski NeuCyber otvoreno priznaje da njegov najnapredniji potpuno implantabilni sustav Beinao-2 za Neuralinkom kasni otprilike tri godine. Beinao-2 još je u životinjskim pokusima, dok Neuralink već ima desetke ljudskih implantacija.
Synchron je ispred StairMeda u endovaskularnim implantatima jer ih je već iskušao u ljudima. Američke akademske skupine zasad demonstriraju neke od najimpresivnijih sustava za dekodiranje zamišljenog ili pokušanog govora. A Kina je prva uspjela BCI dovesti do regulatornog odobrenja za komercijalnu medicinsku primjenu.
Dakle, nema jednostavne ljestvice na kojoj možemo napisati „SAD je na pobjedničkom postolju, Kina je izvrsna druga, a Australiji pripada brončana medalja“. Mnogo je zanimljivije to što se pred nama oblikuju dva velika BCI ekosustava koji neke probleme rješavaju na vrlo sličan način, neke sasvim različito, a jedan drugome sve očitije gledaju preko ramena.
Ali postoji nešto drugo što bi trebalo privući veću pozornost: Peking je moždano-računalna sučelja službeno svrstao među ključne buduće strateške industrije, zajedno s kvantnom tehnologijom, utjelovljenom umjetnom inteligencijom i nuklearnom fuzijom. Cilj je u sljedećim godinama izgraditi domaću industriju, proširiti klinička istraživanja i dobiti nekoliko kompanija sposobnih za globalnu konkurenciju.
A to zvuči vrlo poznato.
Nije, naime, prvi put da Zapad gleda Kinu kao veliku i jeftinu radionicu, a tek nešto kasnije primijeti da su u toj radionici u međuvremenu počeli i projektirati. Desetljećima su zapadne kompanije ondje selile proizvodnju jer su kineske ruke bile jeftinije, tvornice se širile na površini gradova, a krajnji proizvodi imali dovoljno povoljan odnos cijene i kvalitete da se oznaka „Made in China“ mogla naći na svemu – od tenisica i dječjih igračaka do televizora, mobitela i računala.
Kina radiono što Kina radi
Međutim, s proizvodnim trakama nisu u Kinu stigle samo narudžbenice. Stigli su strojevi, proizvodni procesi, standardi kvalitete, organizacija dobavljačkih lanaca, tehnička dokumentacija i golema količina praktičnog inženjerskog znanja.
U početku je iz kineskih tvornica uglavnom izlazilo ono što je netko sa Zapada projektirao i naručio. Onda su se pojavile kopije. Zatim jeftinije varijacije. A nakon njih proizvodi koje je postajalo sve teže nazivati kopijama, jer su počeli dobivati vlastita tehnička rješenja, vlastiti razvoj i, u nekim područjima, osobine zbog kojih su zapadni originali odjednom počeli izgledati pomalo staromodno.
Automobili su možda danas najočitiji primjer, ali nisu jedini. Slična se priča može pratiti kroz baterije, solarne panele, dronove, telekomunikacijsku opremu, potrošačku elektroniku, robotiku i dijelove industrije umjetne inteligencije. Obrazac nije uvijek isti niti ga treba svesti na stereotipno razmišljanje kako „Kinezi samo kopiraju Zapad“, jer je daleko zanimljivije ono što slijedi nakon faze kopiranja: analiza, učenje, prilagodba, vlastito projektiranje i naposljetku masovna proizvodnja, industrijalizacija.
S BCI-jem se, naravno, ne događa doslovno ista stvar. Kina nije dvadeset godina za Neuralink proizvodila moždane implantate pa sada otvorila vlastitu tvornicu s one strane Pacifika. Ali razvojni put kojim se u Kini došlo do sadašnjeg trenutka razvoja BCI-ja je tipičan i prepoznatljiv: temeljne tehnologije na kojima današnji BCI-ji počivaju već su desetljećima javno prisutne u znanstvenoj literaturi, patentima, kliničkim pokusima i proizvodima zapadnih kompanija.
Intrakortikalne mikroelektrode nisu kineski izum. Kortikalni arrayi nisu kineski izum. Ni endovaskularni put do mozga nije kineski izum. Ali, kineski su istraživači sve to mogli pratiti, proučavati, iskušavati i kombinirati s vlastitim istraživanjem – baš kao što su generacije njihovih inženjera prije njih učile iz tehnologija koje su u zemlju stizale zajedno sa zapadnim tvornicama.
Razlika je u tome što sada više ne govorimo o zemlji koja samo pokušava napraviti dovoljno dobru kopiju. Kina ima vlastite sveučilišne laboratorije, biomedicinske kompanije, stručnjake, kapital, velik broj potencijalnih pacijenata i, možda najvažnije, državu koja je BCI službeno označila kao jednu od strateških tehnologija budućnosti. Cilj više nije samo pokazati da i oni mogu napraviti moždani implantat. Cilj je od toga napraviti domaći tehnološki ekosustav.
A tu Kina dolazi na teren na kojem se tijekom posljednjih tridesetak godina pokazala osobito opasnim konkurentom: optimizirati proizvodnju, pojednostavniti postupke, povezati dobavljački lanac, sniziti cijenu i povećati dostupnost.
Zasad bi bilo prerano tvrditi da je to već uspjela učiniti s implantabilnim BCI-jima: StairMedov uređaj još uvijek nije ugrađen čovjeku, kineski intrakortikalni sustavi u nekim područjima i dalje zaostaju za najnaprednijim zapadnim rješenjima, a moždani implantat ipak nije električni romobil koji se sutra može početi štancati u milijunima primjeraka.
Ali pravo pitanje možda više nije samo hoće li Kinezi napraviti BCI bolji od Neuralinka, Paradromicsa, Blackrocka ili Synchrona. Mnogo je zanimljivije hoće li napraviti dovoljno dobar BCI koji se može proizvesti jednostavnije, ugraditi brže i ponuditi većem broju pacijenata.
Jer upravo je do te točki već nekoliko puta došla priča u kojoj je prvo Zapad izmislio tehnologiju, a potom je Kina pronašla način kako od nje napraviti industriju.
Jedno oko na Kaliforniji, drugo na Kini
Bilo bi stoga prerano objaviti da je Kina „preuzela vodstvo“ u moždano-računalnim sučeljima. Jer ga nije preuzela. Za sada.
Najambiciozniji kineski intrakortikalni sustavi još zaostaju za Zapadom, a neke od najimpresivnijih demonstracija vraćanja komunikacije osobama s ALS-om i paralizom još uvijek dolaze samo iz američkih i europskih laboratorija.
Ali jednako bi pogrešno bilo kineski napredak tretirati kao samo jednu, već viđenu epizodu starog serijala „Kopirat ćemo ono što su Amerikanci već napravili“.
Prvi regulatorno odobreni implantabilni BCI nije došao iz Kalifornije nego iz Kine. Više kineskih kompanija paralelno razvija različite pristupe, od površinskih elektroda do dubokih implantata i sustava koji u mozak putuju krvnim žilama. A iza njih više ne stoje samo dva-tri znanstvena laboratorija nego jasno zacrtana industrijska politika zemlje koja je već pokazala da vrlo dobro zna što učiniti kada neku tehnologiju proglasi strateškom.
Zapad još uvijek proizvodi najnaprednije moždane implantate, ima najglasnije prezentacije i ljude koji na globalnoj pozornici nastupaju sa svinjom po imenu Gertrude. Kinezi su manje skloni takvom showu, ali svako malo iz laboratorija u Pekingu, Šangaju ili Shenzhenu izađe nešto zbog čega se isplati skrenuti pogled sa šarenih muskovskih prezentacija i provjeriti što se odvija izvan reflektora američkog BCI-teatra.
Možda je to i najkorisnija pouka cijele priče: kad god se govori o tehnologijama budućnosti, jedno oko vrijedi držati na Silicijskoj dolini, ali drugim okom uvijek treba pogledavati tamo daleko, na onu stranu Pacifika.
Literatura
1. South China Morning Post, „China races to develop brain-computer interfaces that can be inserted in 10 minutes“, 9. kolovoza 2026.
2. Reuters, „Beijing-backed brain chip firm says it is 3 years behind Musk’s Neuralink“, 20. ožujka 2026.
3. Mitchell P. et al., „Assessment of Safety of a Fully Implanted Endovascular Brain-Computer Interface for Severe Paralysis in 4 Patients“, JAMA Neurology, 2023.
4. Card NS et al., „Long-term independent use of an intracortical brain-computer interface for speech and cursor control“, Nature Medicine, 2026.
Igor „Doc“ Berecki je penzić iz Osijeka. Pobornik teorijske i praktične primjene znanosti temeljene na dokazima, nakon pedijatrijsko-intenzivističke karijere bavi se pisanjem znanstveno-popularnih tekstova, crtkanjem računalnih i old-school grafika i dizajna, zbrinjavanjem pasa i mačaka, fejsbučkim blogiranjem o životnim neistinama i medicinskim istinama, kuhanjem upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivim sviranjem bluesa.
[post_publish_update_datetime]
