Nakon prošlogodišnjeg premijernog akustičnog solo zagrebačkog koncerta, Sivert Høyem, frontmen grupe Madrugada, ovog puta se vraća 14. rujna s bendom u klub Boogaloo. Sasvim dovoljno razloga da popričamo preko Zooma.
Možda je najbolje započeti pitanjem o klimi. Mislim, ove godine imali ste požare u Norveškoj. Prilično je neuobičajeno. Nikad prije nismo imali takve vijesti. Kako vi gledate na ovaj trenutak? Jeste li zabrinuti, uplašeni?
Sivert Høyem: Da, zabrinut sam zbog mnogo toga. Klima je jedna od tih stvari. Pretpostavljam da nitko neće učinkovito poduzeti ništa po tom pitanju dok, barem, ne dobijemo odraslog predsjednika u Sjedinjenim Američkim Državama, jer je ovo što se događa vrlo, vrlo štetno. Vrlo je destruktivno za naše živote. Ovo je ključan trenutak. Dakle, bolje da počnemo nešto poduzimati. Sve je to pomalo čudno. A s ovim ratom na Bliskom istoku nafta se odjednom vratila kao nešto pozitivno, znate. Stoga ne znam. Vrlo je teško nešto postići kada od ljudi tražite da možda podnesu određene žrtve, sve dok gospodarstvo nije stabilno. Jednostavno je vrlo, vrlo loše vrijeme za imati djecu.
Mislim da nas sada ta svojevrsna beznadnost stvarno uništava. Kao, zapravo nije važno što radiš jer svejedno ide u pogrešnom smjeru. I to je vrlo destruktivno.
Kako u ovom trenutku doživljavate bavljenje glazbom s takvim opterećenjem za misli? Je li to dobro ili loše kada na svoje obožavatelje, svoje slušatelje, prenosite mnogo briga?
Sivert Høyem: Trudim se da to ne radim previše. Ali mislim da bi bilo neiskreno kada dio toga ne bi pronašalo put do moje glazbe. I to također radim. Da. Ali glazba bi također trebala biti prilika da se ljudi jednostavno okupe i nakratko pobjegnu od svega ovoga. Dakle, to je teško pitanje. Nisam eksplicitno politički autor. Nikad nisam bio. Više me zanima svojevrsni emocionalni svijet glazbe. I što je nešto bezvremensko, to više težim tomu. Ali da, vidim da mnogi ljudi daju svojevrsne političke izjave kroz glazbu, no to nije ono što je u središtu mog rada. Definitivno nije. Ali nedostaju mi vremena kada je bilo malo više optimizma i nekakve nade u budućnost, realne nade u budućnost. Jer mislim da nas sada ta svojevrsna beznadnost stvarno uništava. Kao, zapravo nije važno što radiš jer svejedno ide u pogrešnom smjeru. I to je vrlo destruktivno. To je vrlo destruktivan način razmišljanja. Pokušavam se boriti protiv toga, ali nisam siguran kako. Zato i sebe politički sve više uhvatim u ciničnom stavu, jer kad to gledam, znaš… Ne znam. Zbunjujuće je vrijeme za život. I sve se dogodilo tako brzo.
Nekako sam i vaš album “On an Island” doživio na neki način kao album koji govori o okolišu, tj. promjeni na gore. Naravno ne izravno, ali na neki drugi način. Kao da ne mogu negirati prisutnost nečeg što je tu, ali nije direktno imenovano kroz liriku.
Sivert Høyem: Moglo bi biti. Moglo bi. Nisam zapravo siguran da mi je to bilo toliko na umu. Meni je taj album gotovo svojevrsni bijeg od stvarnosti. I zapravo je to bio prvi put da sam se počeo malo osvrtati unatrag. Pretpostavljam da to ima veze s godinama. I tražio sam… želio sam se vratiti svojoj rodnoj regiji, pokušati se ponovno povezati s dijelom svoje prošlosti, pretpostavljam, i to je ono što sam napravio s tim albumom. To je također vrlo lijep i, na neki način, ekološki osjetljiv dio svijeta. Zbog toga čovjek valjda počne razmišljati o tome.
Moje pjesme uglavnom nastaju poput folk pjesama na gitari. Pokušavam ih svaki put dobro strukturirati, napraviti dobro konstruiranu pjesmu. Nešto što se može izvesti ogoljeno.
Koliko se promijenilo vaše pisanje pjesama ako se usporedi rana Madrugada?
Sivert Høyem: Za mene se promijenio kada sam uspio sam od početka napraviti pjesmu. Prva dva albuma Madrugade u potpunosti smo pisali zajedno u prostoriji i svatko je radio ono što je znao. Gitarist je radio gitarske dionice, basist bas-dionice, a ja vokalne melodije i tekstove. Sve je jednostavno moralo nastati na taj način jer nitko od nas nije znao sam od početka napisati pjesmu. A onda sam to naučio. Gitaru sviram od svoje 13. ili 14. godine. Počeo sam dovoljno dobro svirati i dovoljno razumijevati gitaru da sam mogao početi eksperimentirati i sam pisati pjesme. Tako su neke od tih pjesama kasnije završile u Madrugadi. A kada sam postao solo izvođač, tako sam nastavio raditi. Bilo je nekoliko puta kada sam pjesme stvarao sa svojim bendom ili s jednom ili dvojicom članova benda, kao svojevrsnu suradnju. Ali uglavnom nastaju poput folk pjesama na gitari. Pokušavam ih svaki put dobro strukturirati, napraviti dobro konstruiranu pjesmu. Nešto što se može izvesti ogoljeno.
Kad smo zadnji put razgovarali o Madrugadi, pitao sam vas je li bilo teško ponovno okupiti bend i snimiti album “Chimes at Midnight”. Odgovor je bio da je na neki način bilo prilično lako. Što se sada događa s bendom? Jeste li još uvijek na pauzi?
Sivert Høyem: Da, još uvijek ne sviramo. Vidjet ćemo što će se dogoditi u budućnosti, ali trenutačno nema nikakvih planova da u dogledno vrijeme nešto radimo. Ali ne želim skrivati iskustvo da je i ponovno okupljanje bilo iznimno lijepo iskustvo, a posebno turneja 2019. na kojoj smo izvodili “Industrial Silence”, jer nas je to podsjetilo na svu energiju tog razdoblja naših života. I samo to što smo vidjeli koliko je novih ljudi počelo uživati u toj glazbi podsjetilo nas je da možemo biti malo ponosni i naposljetku uživati u svemu tome. U ono vrijeme bilo je puno teškog rada, a nismo imali mnogo vremena uživati u onome što se događalo. Nikad si to nismo dopuštali, pa je to što smo to učinili 2019. ponekad bilo doista predivno.
Da, moram priznati da sam često na YouTubeu gledao vaš koncert, posvetu Robertu Buråsu iz Osla. To mi je uvijek jedan od najemotivnijih trenutaka u rock’n’rollu. Nedostaje mi gledati Madrugadu uživo. No, po drugi put dolazite u Zagreb. Prvi put ste nastupili akustično, ovog puta s bendom.
Sivert Høyem: Da, to je bend s kojim radim posljednjih 15 godina. S njim nastupam na ovaj način. Zapravo je solo stvar bila nešto novo kad sam prvi put nastupio u Zagrebu. Nastupati s bendom nešto je što radim cijelo vrijeme. I pomislio sam da je to prirodan korak nakon što sam radio solo. Oduvijek sam želio ponovno dovesti cijeli bend. Dakle, sada u osnovi sviramo svojevrsni „greatest hits“, odnosno set najboljih pjesama, jer je ove godine objavljen best of album. A sviramo i podosta pjesama Madrugade. Tako da ćete čuti i nešto od toga.
Kakve uspomene nosite s prvog nastupa? tada je to bilo u klubu Močvara.
Sivert Høyem: Kako se zove klub?
Močvara. Na engleskom je to Swamp.
Sivert Høyem: U redu, dakle, pretpostavljam da nije baš najljepši dio grada.
Ne, u redu je. To je zato jer je blizu rijeke. U Zagrebu je uvijek problem s klubovima zato što susjedi ne vole buku. Mislim da znate kako to već funkcionira.
Sivert Høyem: Znam kako to funkcionira. Ne, bio sam jako, jako sretan te večeri. Volim povezanost s publikom. Činilo se da ljudi stvarno slušaju i da jako dobro poznaju glazbu. Zato mi je bilo jako važno biti ondje. I zato sam odmah odlučio da se želim vratiti i odsvirati veliki rock koncert za ljude. Prema tome, vidimo se opet u Zagrebu.
