Recenziju druge sezone Zmajeve kuće završio sam riječima: “Zato se nadamo kako će treća (ujedno i predzadnja) sezona ipak nadograditi sve ono dobro (i da će otvoreni rat napokon početi)”. I moje želje doista su se ostvarile. Nakon što nas je prva sezona ostavila u iščekivanju rata, a zatim i druga, napokon smo dobili kulminaciju svih političkih i osobnih igrica. Iako, moram priznati da imam dojam kako nije napravljen dobar prijelaz s kraja druge na početak treće sezone. Jer na kraju prošle sezone rat nije doista počeo, ne u otvorenom smislu. Ali na početku treće on je već tu i bitke se događaju.
Cijela treća sezona zapravo je pokazala zašto je autor knjige po kojoj je snimana, George R.R. Martin, tako javno istupio protiv nje i njenog kreatora. Zmajeva kuća praktički od samog početka radi odmak od one priče koju je Martin napisao. No veći je problem što su ti odmaci postali sve besmisleniji, a likovi sve gluplji. Treća sezona Zmajeve kuće polako je počela dosezati razinu posljednje sezone Igre prijestolja.
Rijetke svijetle točke u sezoni

Zbog toga mi je bilo jako teško odgledati ovu sezonu. Likovi poput kraljice Rhaenyre, Lady Rhaene ili princa Aemonda postali su nesnosno iritantni. Napravili su potpuni odmak od onoga što su do sada bili i predstavljali i njihova pojava na ekranu sa svakom sekundom je smanjivala kvalitetu ove sezone. No nisu krivi glumci, nego scenaristi.
Matt Smith kao Daemon Targaryen jedna je od rijetkih svijetlih točaka ove sezone. Ne toliko zbog kvalitetno napisanog lika, iako je on donekle ostao konzistentan, nego jer je Smith uspio izvući apsolutni maksimum iz svog lika. S razlogom je George R.R. Martin rekao da mu je upravo Daemon Targaryen najdraži Targaryen.
Nažalost, za Zmajevu kuću više ne mogu dati preporuku. Da, odgledat ću i tu posljednju, četvrtu sezonu. Ali samo zato jer sam odgledao prve tri. Ali ako seriju niste još počeli gledati, slobodno je zaobiđite. Nećete mnogo propustiti.
Za još recenzija serija, klikni ovdje!





