Kao i mnoge druge posmatrače tržišta nafte, zbunjuje me relativno nizak nivo cijena nafte s obzirom na to da je došlo do jednog od najvećih poremećaja u snabdijevanju u historiji.
Prije rata, kroz Hormuški moreuz prolazilo je oko 20 miliona barela nafte dnevno. Danas je taj obim sveden na minimum.
Ipak, dio tog gubitka zasad je nadoknađen na nekoliko načina. Oko 7 do 8 miliona barela dnevno plasira se putem naftovoda, na tržište je u pojedinim trenucima stiglo više od 2 miliona barela dnevno ruske nafte pod sankcijama, Kina je smanjila kupovinu za oko 4 miliona barela dnevno, potražnja je pala za približno 3 do 4 miliona barela dnevno, dok su zemlje članice Međunarodne agencije za energiju (IEA) oslobodile oko 3 miliona barela dnevno iz strateških rezervi.
Zahvaljujući toj kombinaciji faktora, tržište je zasad ostalo relativno blizu ravnoteže. Ali problem je u tome što su mnogi od tih mehanizama privremeni.
Ruska nafta pod sankcijama neće moći beskonačno nadomještati izgubljeno snabdijevanje. Ni smanjena kineska kupovina nije trajno rješenje. Oslobađanje nafte iz strateških rezervi može potrajati još neko vrijeme, ali vjerovatno ne duže od nekoliko mjeseci. A sada se pojavljuje još jedan rizik.
Ako Huti ozbiljnije ugroze plovidbu kroz Bab el Mandeb, iako taj pomorski prolaz zasad nisu zatvorili, tržište bi moglo ostati bez još 5 do 6 miliona barela nafte dnevno.
Dio nafte mogao bi biti preusmjeren kroz Suecki kanal, a zatim iz Sredozemlja prema Aziji. Dio tereta iz Atlantskog bazena također bi mogao biti preusmjeren prema Aziji umjesto prema Evropi.
Nafta koja prolazi kroz Suecki kanal tako bi mogla nadoknaditi dio manjka, ali bi dodatni pritisak Hutija na pomorski saobraćaj ipak mogao ozbiljno zategnuti tržište.
Danas gotovo nestvarno zvuči vrijeme kada je takozvanih Sedam sestara, najvećih svjetskih naftnih kompanija, moglo praktično samo, ili zajedno, održavati ravnotežu na globalnom tržištu nafte.
Taj sistem raspao se tokom iranske naftne krize 1979. godine.
Kompanije koje su ostale bez iranske nafte tada su obustavile isporuke dijelu svojih kupaca, prisiljavajući ih da izađu na tržište i naftu kupuju po trenutnim, spot cijenama. Te zalihe ubrzo su presušile.
Pojedini kupci počeli su nuditi premije zemljama poput Libije. One su zatim smanjivale proizvodne kvote postojećih proizvođača, koji su zauzvrat krenuli u potragu za novim izvorima snabdijevanja. Iz te krize, međutim, može se izvući jedna važna pouka.
Globalna proizvodnja uglavnom je obnovljena do aprila 1979. godine, svega tri mjeseca nakon početka poremećaja. Do tog trenutka cijene su porasle za oko 50 posto.
Ali tada se nije dogodilo ono što bi se moglo očekivati.
Cijene nisu počele padati niti su se stabilizovale. Naprotiv, nastavile su postepeno rasti još narednih 21 mjesec. Na kraju su se utrostručile.
Razlog je bila panika na tržištu, podstaknuta strahom da će se iranska revolucija proširiti na druge zemlje, što se nije dogodilo, ali i strahom od rata između Irana i Iraka, koji se ipak ostvario.
Istovremeno se mijenjao i način trgovanja naftom.
Prije krize većinu nafte koju su proizvodile članice OPEC-a kupovale su velike naftne kompanije koje su ranije bile operateri na tim poljima. Kako je kriza eskalirala, zemlje izvoznice počele su same plasirati svoju naftu na tržište, prekidajući isporuke mnogim dotadašnjim kupcima.
Ti kupci morali su u žurbi pronaći nove izvore snabdijevanja.
Neizvjesnost je dovela do gomilanja zaliha i njihovog ogromnog povećanja. Upravo taj detalj je važan i za današnje tržište. Sličan obrazac viđen je i 2003. godine Sličan razvoj događaja zabilježen je početkom 2003. godine.
Štrajk u Venecueli prethodnog decembra smanjio je proizvodnju te zemlje za oko milion barela dnevno. Situaciju je dodatno pogoršao Drugi zaljevski rat krajem marta, koji je s tržišta uklonio još oko dva miliona barela dnevno.
Globalna proizvodnja oporavila se do oktobra. Cijene su do tada porasle za samo oko 25 posto. Ali ni tada oporavak proizvodnje nije označio kraj rasta cijena.
Naprotiv, cijene su nastavile rasti sve do sredine 2006. godine, kada su se gotovo udvostručile.
Može se tvrditi da je kasniji rast od dodatnih 100 posto bio posljedica kombinacije snažnog rasta kineske potražnje i trgovanja zasnovanog na tržišnom zamahu.
Ali čak i kada se to uzme u obzir, jedna stvar ostaje jasna, zategnutost na tržištu nakon završetka rata može održavati dugotrajan trend rasta cijena, umjesto da izazove samo nagli i kratkotrajni skok.
Najveća opasnost nije nagli skok, već dugotrajna nestašica
Predstava o tome da će cijene nafte „poletjeti poput rakete“ uglavnom proizlazi iz kratkoročnih pomjeranja. A „kratkoročno“ na tržištu nafte može značiti veoma mnogo.
Nedavni dnevni skokovi od šest ili osam dolara po barelu svakako su ogromni kada se posmatraju iz dana u dan.
Ali prava opasnost krije se negdje drugo, u mogućnosti da tržište dugo ostane zategnuto i da cijene nastave rasti.
Moguće je da cijena nafte u narednih nekoliko mjeseci neće značajno premašiti 100 dolara po barelu.
Ali to nam gotovo ništa ne govori o tome gdje bi mogao biti konačni vrhunac. Razlog je velika inercija karakteristična za tržište nafte.
Svaki nagli rast cijena može biti praćen padom zbog realizacije profita, tržišnih očekivanja ili političkih događaja. Trgovci zato s razlogom oklijevaju da računaju na ogroman i trajan rast cijena.
U periodu velike neizvjesnosti takva pozicija znači izlaganje ogromne količine novca riziku.
Sporazum između SAD-a i Irana možda neće biti postignut mjesecima. A možda bi mogao biti postignut već sutra.
Ako bi neko u prvom slučaju zauzeo dugu poziciju na tržištu, a zatim u drugom slučaju došlo do iznenadnog sporazuma, posljedice bi mogle biti pogubne. Što bi neizvjesnost duže trajala, rizik bi bio veći.
Zato, čak i ako se snažan uzlazni trend nastavi, mnogo je vjerovatnije da će cijene rasti postepeno nego da će preko noći eksplodirati.
Oprez je i dalje neophodan
To, međutim, nikako ne znači da je mogućnost ogromnog skoka cijena nestala. Naprotiv.
Ako se kineski kupci vrate na tržište, dok SAD i druge zemlje prestanu oslobađati strateške rezerve, a snabdijevanje iz zemalja Perzijskog zaljeva ostane ograničeno, mogao bi uslijediti talas panične kupovine.
U takvom scenariju cijene bi mogle krenuti vrtoglavo naviše. Tada bi se mogao vratiti i trgovinski momentum, odnosno ponašanje investitora koji kupuju naftu upravo zato što očekuju njen dalji rast. Takva dinamika dodatno bi pojačala pritisak na cijene.
Trocifrene cijene nafte tada bi mogle postati stvarnost mnogo brže nego što tržište danas očekuje.
Zato ne treba biti previše opušten zbog činjenice da su cijene nafte trenutno relativno umjerene.
Posebno ne u situaciji u kojoj se kraj ograničenjima u snabdijevanju još ne nazire.
Geopolitička situacija može se promijeniti nevjerovatno brzo. Jedan sporazum, jedan politički dogovor ili promjena vojne strategije mogu preko noći smanjiti rizik. Ali tržišne osnove mnogo je teže promijeniti. Prije svega, tu su zalihe.
Ako one ostanu niske, čak i nakon što se geopolitička situacija smiri, tržište će ostati osjetljivo na svaki novi poremećaj. Zato su vrijeme i nivo na kojem će biti dostignut konačni vrhunac cijene i dalje potpuno neizvjesni.
Jedno je, međutim, sve jasnije. Povratak na cijene kakve su bile prije rata trenutno izgleda veoma daleko.
Michael Lynch, saradnik Forbesa
