Pariz, Texas iz 1984. film je Wima Wendersa koji na prvu nije najlakše smjestiti u jednu ladicu. To je psihološka obiteljska drama, “road movie”, film s elementima misterije… Ali i priča o čovjeku koji se nakon četiri godine izbivanja pokušava vratiti u društvo, obitelj i civilizaciju. Ipak, prije svega, to je film o ljudskim odnosima i osjećajima. O krivnji, nesavršenosti, pogreškama i pokušaju da se nakon svega ipak nekako suočiš sa sobom.
Film počinje donekle kultnom scenom u kojoj Travis (Harry Dean Stanton) hoda pustinjom u Teksasu, u prljavom odjelu i s crvenom kapom. Ne znamo tko je, ne znamo odakle dolazi i ne znamo što mu se dogodilo. Samo se pojavi. Nakon toga ga pronalazi brat, Walt (Dean Stockwell) i polako saznajemo da je Travis nestao na četiri godine i da nitko nije znao gdje je bio. Od tog trenutka pratimo njegov povratak, ali i postupno otkrivanje svega onoga što se dogodilo prije nestanka.
To je možda i najveća snaga filma. Paris, Texas ne žuri. Ide sloj po sloj. Ne daje sve odmah, nego nas pušta da polako razumijemo Travisa, njegov odnos s bratom, sinom i ženom. Početak je jako zanimljiv, posebno taj prvi prizor u pustinji, ali sredina je sporija i u jednom trenutku više imate osjećaj da samo želite doći do toga da napokon saznate što se dogodilo. Ipak, baš ta sredina na kraju ima smisla, jer bez nje ne bi osjetili koliko se Travis promijenio.
Harry Dean Stanton ovdje je fenomenalan. Cijeli život bio je karakterni i sporedni glumac, često u ulogama grubih, običnih ljudi, mehaničara i likova s ruba, a ovo mu je jedna od rijetkih glavnih uloga. I stvarno je šteta da za nju nije bio nominiran za Oscara. On praktički glumi dvije uloge. Travisa s početka filma, čovjeka koji gotovo da više ne pripada svijetu, i Travisa s kraja filma, čovjeka koji dolazi k sebi i napokon uspijeva izgovoriti ono što mora izgovoriti. Kontrast između ta dva stanja je ogroman, ali nikad ne djeluje naglo ili neprirodno.
Nula nominacija u godini u kojoj je Amadeus vladao
Film nije bio nominiran ni za jedan Oscar, što je zanimljivo, pogotovo kad se vidi koliko je snažan. Spominjalo se da se Wenders pred kraj filma posvađao sa studijem, pa film nije imao distribuciju u Americi kakvu je možda trebao imati. A i to je bila godina u kojoj je Amadeus pokupio osam Oscara, pa je konkurencija ionako bila ozbiljna.
Ipak, ono po čemu Pariz, Texas najviše ostaje urezan su emocije. Nije stvar u tome da se dogodilo nešto veliko, ludo ili šokantno. Dogodile su se ljudske stvari. Teške ljudske stvari za koje su likovi sami odgovorni kao osobe.Da je ovo snimljeno kao klasični hollywoodski film, lako je zamisliti da bi bilo više svađa, ultimatuma, velikih scena i naglašene patetike. Ovdje je sve nekako tiše, sporije i realnije.
Sredina filma možda jest sporija, ali zato je završnica stvarno vrhunac. Zadnjih pola sata su nešto posebno. Glazba je također jako važan dio filma. Ry Cooder napravio je minimalistički score, uglavnom s gitarom, i to savršeno paše uz cijeli vibe Teksasa i pustinje. Nema tu previše objašnjavanja glazbom, nema velikih melodramatskih trenutaka, nego samo taj zvuk koji stalno prati osjećaj usamljenosti i lutanja.
Sve u svemu, Pariz, Texas je jako dobar film. Poseban, tih, spor, emocionalan i vizualno lijep. Nije film koji udara na prvu kroz velike scene i velike riječi, nego film koji polako slaže čovjeka, njegovu prošlost i njegovu krivnju. A onda vas na kraju baš jako pogodi.
Za još filmskih recenzija, klikni ovdje!
Filmofil i ljubitelj stripova od malih nogu. Novinar s višegodišnjim iskustvom, voditelj emisije A sada film na Radiju Delta Metković te autor znanstvenih radova o pop kulturi, Hollywoodu i X-men filmovima.
Magistar ekonomije. Ljubitelj rock glazbe i veliki filmofil s preko 3000 pogledanih filmova. Koje filmove gledam i kada ih gledam možete pratiti na mojem Letterboxd profilu.
Magistar politologije. Zaljubljenik u filmove od kada sam prvi puta upoznao Donnieja Darka i Keysera Sozea. Obožavatelj psiholoških trilera i opusa Denisa Villeneuevea.
