Postoji ona stara doskočica u kojoj pesimist uzdahne: „Od ovoga ne može biti gore“, a optimist mu vedro odgovori: „O, može, može!“ Upravo tu malu školu optimizma posljednjih godina pohađa svatko tko, dobrovoljno ili protiv svoje volje, prati američku politiku pod Donaldom Trumpom i poteze njegovih brižno raspoređenih pobočnika.
Dakle, kad smo već po koji put pomislili da ne može biti gore, Pete Hegseth, šef američkog Ministarstva rata, potpisao je sredinom srpnja memorandum kojim se svim pripadnicima aktivnog i pričuvnog sastava starijima od 30 godina nalaže obvezni godišnji probir na manjak testosterona.[1]
Pa će tako američki vojnici stariji od trideset godina uskoro uz tlak, vid, sluh i ostale pokazatelje borbene uporabljivosti rutinski provjeravati i koliko u sebi imaju muškosti – mjereno razinom testosteron u krvi. Ta nadasve lucidna (ma, zašto ne reći – „genijalna“?) odluka predstavljena je kao povratak biologiji, snazi i ratničkoj spremnosti.
Visoki T za dom(ovinu)!
Vojnici mlađi od 30 godina mogu testiranje zatražiti dobrovoljno (inače se, valjda, pretpostavlja da zbog svoje dobi automatski puni hormonalne muškosti?). Za 30-plus-godišnjake testiranje će biti obvezno, dok bi eventualna nadomjesna terapija testosteronom, barem prema dosadašnjim najavama, trebala ostati stvar osobnog pristanka i liječničke procjene. Tko hoće u rat, bockanjem u stražnjicu će morati popraviti svoj manjkavi testosteronski status.
Hegseth je program predstavio videom naslovljenim „The High-T Department of War”. Jer ništa ne govori „znanstveno utemeljena zdravstvena politika” tako uvjerljivo kao naziv koji zvuči poput reklame za proteinski prašak na kojem je nacrtan vuk s naočalama za noćno gledanje.
U popratnom memorandumu tvrdi se da će prošireni probir omogućiti optimizaciju ljudskih performansi, pomoći u suzbijanju takozvanog operator sindroma te „izravno optimizirati borbenu spremnost” ciljanim liječenjem testosteronom. Nova pravila trebala bi se ugraditi u redovite vojne zdravstvene preglede, uz dodatne kliničke smjernice i formiranje savjetodavnog vijeća vanjskih stručnjaka.
Prije nego sami sebi opalite sočan facepalm uz popratni „What-the-actual-fuck…?“, želim vam naglasiti da zdravlje vojnika svakako nije trivijalna tema i da dugotrajni manjak sna, česte ozljede, izlaganje eksplozijama, kronična bol, stres i metabolički poremećaji mogu poremetiti endokrini sustav. Vojnike s takvim tegobama zaista treba pregledavati, liječiti i pratiti.
Ali (sad ću opravdati vaš poriv zafacepalmom), iz toga ne slijedi automatski da je rutinsko mjerenje testosterona svakom tridesetogodišnjaku medicinski opravdano, niti da će se borbena spremnost popraviti čim se broj na laboratorijskom nalazu pomakne prema gornjoj polovici referentnog raspona. Hormonalni status (i kompletna endokrinologija) nije motivacijski podcast s laboratorijem: nizak testosteron može biti bolest, posljedica bolesti, normalna oscilacija, odraz načina života ili samo loše tempiran uzorak krvi.
Uostalom, vodeća endokrinološka društva uopće ne preporučuju populacijski probir asimptomatskih muškaraca. Dijagnoza hipogonadizma (preslabog izlučivanja testosterona iz gonada, što će reći: muških spolnih žlijezda, što će reći: testisa; što će reći: cojones) postavlja se tek kada postoje odgovarajući simptomi i najmanje dva nedvosmisleno niska jutarnja nalaza testosterona, uz obradu mogućeg uzroka.[4] Pentagon, dakle, nije prihvatio postojeću medicinsku praksu, nego ju je samovoljno proširio na nekoliko milijuna ljudi i usput joj dodao kacigu, pancirku i herojski borbeni poklič.
Osobito je sočna politička ironija ove odluke: ista administracija koja hormonsku terapiju transrodnih osoba opisuje kao opasno zadiranje u biologiju, sada promovira testosteron kao sredstvo kojim će se muškarci osjećati, izgledati i funkcionirati više u skladu s idealom muževnosti. Hormoni očito nisu problem dok potvrđuju unaprijed odobrenu sliku toga kako bi njihov korisnik trebao izgledati. U jednom slučaju to je „rodna ideologija”, u drugom „optimizacija ratnika”. Molekula pritom ostaje ista i, prema političkim potrebama, nosi stranačku iskaznicu.
Pada li starijimmuškarcima (testosteron)?
A ako se nastavimo pitati zašto i kako je ovakva nebuloza uopće pala na pamet ljudima u američkom Ministarstvu obrane (nedavno preimenovanom u krvoločnije „Ministarstvo rata“), zagrebemo li ispod političke predstave uvidjet ćemo da se u pozadini te priče ipak nalazi stvarna znanstvena zagonetka: sve više istraživanja upućuje na to da su prosječne razine testosterona kod američkih muškaraca u posljednjih nekoliko desetljeća pale, i to više nego što bi se moglo objasniti samim prosječnim starenjem stanovništva.
Jedna često citirana analiza obuhvatila je 4.045 američkih muškaraca u dobi od 15 do 39 godina iz istraživanja NHANES provedenih između 1999. i 2016. godine. Prosječna koncentracija ukupnog testosterona smanjila se s približno 605 ng/dL u ciklusu 1999. do 2000. na oko 451 ng/dL u razdoblju 2015. do 2016. Trend je ostao statistički značajan i nakon uzimanja u obzir dobi, rase, tjelesne mase, tjelesne aktivnosti, pušenja, alkohola i nekih bolesti.[2]
Takva brojka vrlo je pogodna za medijsko potenciranje i internetsko mrežno umnažanje. Nakon nekoliko prepričavanja pretvara se u tvrdnju da današnji tinejdžeri imaju manje testosterona od umirovljenika iz vremena kada su Pravi Muškarci™ golim rukama davili grizlije, brijali se sjekirama, doručkovali čavle i nikada nisu govorili o osjećajima.
Ali to nije pokazano rezultatima navedenog istraživanja. Kao prvo, uspoređene su prosječne vrijednosti različitih uzoraka stanovništva u različitim godinama, a ne isti ljudi praćeni tijekom života. Osim toga, ispitivana skupina obuhvaćala je sve od adolescenata do muškaraca pred četrdesetom godinom života. Povrh svega, ni istraživački protokol nije bilo dosljedan: tijekom promatranog razdoblja mijenjale su se laboratorijske metode, osjetljivost testova i sastav uzorka. Dakle, pad vrijednosti testosterona jest stvaran kao statistički nalaz, ali iz njega se ne može zaključiti da je prosječni današnji osamnaestogodišnjak hormonalno ravan nekadašnjem šezdesetogodišnjaku.
Ipak, tu priču više nije bilo lako odbaciti samo kao laboratorijski privid, pa su istraživanja nastavljena. Sustavni pregled objavljen 2025. obuhvatio je podatke za više od milijun zdravih muškaraca prikupljene tijekom približno 55 godina. Autori su pronašli dugoročni pad ukupnog testosterona neovisno o dobi, indeksu tjelesne mase i vrsti laboratorijske metode. Istodobno je zabilježen i pad luteinizirajućeg hormona, LH-a, što govori da se ne mijenja samo rad testisa nego i regulacija cijele centralne hormonalne (hipotalamo-hipofizno-gonadalne) osi.[3]
Taj nalaz jest konkretniji, ali još nije odgovor na pitanje zašto se promjena događa. Popis osumnjičenika dovoljno je velik za jednu sezonu solidne krimi-serije: pretilost, inzulinska rezistencija, kronične bolesti, nedostatak sna, sjedilački način života, lijekovi, opioidi, alkohol, psihološki stres, zagađivači okoliša, endokrini disruptori, promjene prehrane i manje tjelesne aktivnosti. Vjerojatno nije kriv jedan veliki zlikovac nego čitava skupina sitnih lupeža koji zajednički odvlače po nekoliko nanograma testosterona.
Nizak testosteron nije isto što i hipogonadizam
Hajdemo malo rastumačiti tu priču o hormonalnim osovinama, muškim hormonima, gonadama i cojonesima! Kao prvo, testosteron se proizvodi u Leydigovim stanicama smještenim u tkivu testisa, ali naredbe za proizvodnju stižu iz mozga: hipotalamus izlučuje gonadotropin-releasing hormon, GnRH, koji potiče hipofizu na izlučivanje gonadotropina (LH i FSH). LH stimulira stvaranje testosterona, dok su FSH i vrlo visoke lokalne koncentracije testosterona unutar testisa potrebni za normalnu spermatogenezu, produkciju spermija. Za one kojima treba nacrtati priložena je i infografika (koju sam samome sebi izradio jer i sâm spadam u one kojima treba crtati da bi shvatili).
Kad zataje testisi, govori se o primarnom hipogonadizmu: testosteron je nizak, a hipofiza ga pokušava podići pojačanim izlučivanjem LH-a i FSH-a. Kad je problem u hipotalamusu ili hipofizi, riječ je o sekundarnom hipogonadizmu: testosteron je nizak, ali su gonadotropini niski ili neprimjereno normalni. Uzrok može biti tumor, ozljeda, genetski poremećaj, povišeni prolaktin, određeni lijekovi ili oštećenje mozga.
Postoji i neurednija kategorija funkcionalnog hipogonadizma, u kojoj nema trajnog strukturnog oštećenja, nego je os privremeno prigušena pretilošću, teškom bolešću, manjkom energije, pretreniranošću, nespavanjem, stresom ili lijekovima. U takvim okolnostima niski testosteron je najčešće znak da organizam ima neki važniji problem od manjka testosterona.
To je razlog zbog kojeg se hipogonadizam ne dijagnosticira jednim usamljenim brojem, razinom testosterona u krvi. Testosteron ima dnevni ritam i obično je najviši ujutro. Može se privremeno smanjiti nakon neprospavane noći, akutne bolesti, dugotrajnog fizičkog napora ili naglog kalorijskog deficita. Uzorak uzet poslije noćne smjene, vojne vježbe, tri energetska napitka i četiri sata sna govori više o protekla 24 sata nego o trajnom radu testisa.
Endocrine Society (američka udruga endokrinologa) zato traži simptome, najmanje dva jutarnja nalaza natašte, pouzdanu laboratorijsku metodu i dodatnu obradu uzroka. Mjerenjem LH-a i FSH-a razlikuju se primarni i sekundarni poremećaj, a po potrebi se provjeravaju prolaktin, željezo, funkcija hipofize, lijekovi, plodnost i druge bolesti.
Starenje nije kvar koji se popravlja iglom u stražnjicu
Koncentracija testosterona u mnogih muškaraca postupno se smanjuje s godinama. Često se navodi prosječan pad od približno jedan posto godišnje nakon tridesete, ali taj proces nije ni linearan ni jednak kod svih. Zdrav, tjelesno aktivan sedamdesetogodišnjak normalne tjelesne mase može imati viši testosteron od četrdesetogodišnjaka s pretilošću, apnejom u snu, dijabetesom i kroničnim manjkom sna.
U tome se krije problem loše formuliranih izraza poput „dobno uvjetovani manjak testosterona”. Granica između bolesti i očekivane biološke promjene postaje mutna, osobito kada su simptomi umor, pad energije, slabiji libido, manja mišićna masa i lošije raspoloženje. Sve su to moguće posljedice hipogonadizma, ali i starenja, depresije, lošeg sna, prekomjernog rada, neaktivnosti, bolesti štitnjače, anemije, lijekova ili činjenice da život nakon četrdesete jednostavno više ne funkcionira na tvorničkim postavkama.
Kod muškaraca s pretilošću prvi korak najčešće nije uvođenje testosteronske terapije nego smanjenje tjelesne mase, liječenje apneje u snu, više kretanja, bolja prehrana i korekcija lijekova koji mogu potisnuti os. To zvuči manje uzbudljivo od hormonske optimizacije jer se ne može zapakirati u bočicu, poslati poštom i naplaćivati svakog mjeseca. Medicina ima neugodan običaj da su najrazumnija rješenja često marketinški najdosadnija.
Kada testosteron jest lijek
S druge stran, nadomjesna terapija testosteronom nije nadriliječništvo. Kod muškaraca s jasno potvrđenim hipogonadizmom ona može biti vrlo korisna. Može poboljšati libido i seksualnu funkciju, povećati mišićnu i koštanu masu, smanjiti masno tkivo, pomoći kod neobjašnjene anemije i održavati sekundarna spolna obilježja. Kod bolesnika s oštećenjem testisa, hipofize ili hipotalamusa liječenje nadomješta ono što organizam doista ne može proizvesti.
Problem nastaje kada se terapija iz liječenja deficita pretvori u „optimizaciju” osobe koja nema deficit.
Veliko istraživanje TRAVERSE obuhvatilo je 5.246 muškaraca u dobi od 45 do 80 godina koji su imali simptome hipogonadizma, dva jutarnja testosterona niža od 300 ng/dL te postojeću kardiovaskularnu bolest ili visok kardiovaskularni rizik. Tijekom prosječnog praćenja od približno 33 mjeseca, primjena testosteronskog gela nije povećala ukupnu učestalost kardiovaskularne smrti, infarkta i moždanog udara u odnosu na placebo. [6]
To je važna i umirujuća vijest, ali nije isto što i dokaz da je testosteron dugoročno bezopasan za svakoga. U testosteronskoj skupini zabilježeno je više atrijske fibrilacije, akutnog oštećenja bubrega i plućne embolije. Praćenje od nekoliko godina ne može pouzdano odgovoriti na pitanje što se događa nakon desetljeća terapije, osobito s prostatom. Rezultati se također ne mogu automatski preslikati na zdrave tridesetogodišnjake, bodybuildere ili korisnike koji ciljaju vrijednosti iznad fiziološkog raspona.
Testosteron može povećati viskoznost (gustoću) krvi, izazvati akne, zadržavanje tekućine i povećanje prostate te zahtijeva redovitu kontrolu krvne slike, PSA (prostatičnog tumorskog markera), simptoma i koncentracije hormona. Zato se ne propisuje muškarcima s hormonski aktivnim karcinomima, povišenim hematokritom, zatajenjem srca, nedavnim infarktom ili moždanim udarom, neliječenom apnejom ili planom za skoro očinstvo.
Ovo posljednje osobito je važno jer djeluje paradoksalno: isti hormon koji se prodaje kao esencija muškosti može ozbiljno smanjiti mušku plodnost.
Savršena bolest za mjesečnu pretplatu
Nizak testosteron („Low T”) tržišno je gotovo idealna dijagnoza. Simptomi uključuju umor, slabiji libido, manjak energije, loš san, smanjenu koncentraciju, debljanje, gubitak mišića i lošije raspoloženje. Drugim riječima, obuhvaćaju gotovo sve što se svakom manje-više normalnom čovjeku događa u stresnom prostoru između porezne prijave, roditeljskog sastanka i prve neugodne spoznaje da ustajanje iz naslonjača zahtijeva pomno planiranje redoslijeda pokreta.
U takvom okruženju procvjetale su privatne klinike, telemedicinske platforme i programi „muške optimizacije”. U Sjedinjenim Državama broj ljudi koji su podizali recepte za testosteron porastao je između 2018. i 2022. za približno 27 posto, a najveći relativni rast zabilježen je kod muškaraca u dobi od 35 do 44 godine.[7]
Posebno poučan bio je pokus s tajnim kupcem proveden na sedam internetskih platformi. Istraživač se predstavio kao 34-godišnji muškarac s manjkom energije i libida koji želi imati djecu. Njegov ukupni testosteron iznosio je urednih 675 ng/dL, a slobodni testosteron također je bio unutar referentnog raspona.
Šest od sedam platformi ipak mu je ponudilo testosteron.
Samo na jednoj prodajnoj platformi su ga pitali želi li zaista u budućnosti djecu. Polovica platformi koje su nudile terapiju ciljala je ukupni testosteron od 1.000 ng/dL ili više, dakle vrijednosti pri vrhu ili iznad uobičajenog fiziološkog raspona. Pet od šest nije razgovaralo o riziku policitemije (povećanog broja krvnih stanica, tj. stanja „guste krvi“), a polovica nije spomenula učinak na plodnost. Uz testosteron su ponuđeni klomifen, hCG, anastrozol, hormoni štitnjače, DHEA, pregnenolon, peptidi, oksitocin, lijekovi za erekciju i razni suplementi.[8] A to više nije bio medicinski uvid u stanje i liječenje endokrinog sustava. Više je nalikovalo na degustacijski meni na otvorenom švedskom stolu nakrcanom lijekovima.
Internetska manosfera dodatno je pretvorila testosteron u moralnu kategoriju. Visok testosteron povezuje se s disciplinom, dominacijom, političkom neovisnošću, seksualnom privlačnošću, poduzetništvom, vođenjem čopora i pravilnim pečenjem steakova. Nizak testosteron, obratno, postaje biokemijski dokaz slabosti, pasivnosti i civilizacijskog propadanja.
Stvarna biologija je ipak daleko manje idealizirano filmska. Ponašanje, osobnost i društveni položaj ne mogu se očitati iz jedne koncentracije hormona. Testosteron djeluje u interakciji s receptorima, drugim hormonima, iskustvom, zdravljem, dobi i okolinom. Može utjecati na libido, mišiće i eritropoezu (stvaranje krvnih zrnaca), ali nije testosteron tekuća hrabrost niti kemijski serum za stvaranje izvršnog direktora.
Biohacking kultura ipak voli jednostavne smjernice: koraci, kalorije, san, glukoza, testosteron. Ako se nešto može mjeriti, mora se optimizirati. Ako se može optimizirati, poželjno je dovesti ga do gornje granice. A ako gornja granica postoji, sigurno je ondje samo zato da kukavice ostanu u sredini.
Organizam, nažalost, nije gejmersko računalo koje se može overklokirati. Viša brojka u laboratorijskom nalazu nije nužno bolja, a referentni raspon nije ljestvica muške vrijednosti.
Sindrom operatora: stvarna patnja u službi lošeg slogana
U Hegsethovu memorandumu posebno se spominje operator syndrome, izraz uveden 2020. za skup međusobno povezanih zdravstvenih problema kod pripadnika specijalnih vojnih postrojbi.
Specijalci tijekom karijere prolaze kroz ponavljane cikluse ekstremnog treninga i borbenih razmještaja. Izloženi su eksplozijama, blagim traumatskim ozljedama mozga, kroničnom stresu, manjku sna, ortopedskim ozljedama, boli i dugotrajnoj hipervigilnosti (budnost + aktivnost). Kod dijela njih razvija se složena kombinacija poremećaja spavanja, apneje, glavobolja, kognitivnih teškoća, depresije, anksioznosti, razdražljivosti, problema s pamćenjem, zlouporabe tvari, seksualnih smetnji, endokrinih poremećaja i problema u obiteljskim odnosima.
Autori izvornog rada takav su obrazac opisali na temelju višegodišnjih konzultacija s nešto više od pedeset operativaca i njihovih partnerica. Operator syndrome zato je u početku bio klinički opis skupine simptoma, koristan način povezivanja tegoba koje su se dotad liječile odvojeno, ali ne i službeno priznata dijagnoza s preciznim kriterijima i dokazanim jedinstvenim mehanizmom nastanka.[9]
Novije istraživanje na 222 aktivna pripadnika specijalnih snaga koji su tražili liječenje pokazalo je visok teret poremećaja sna, boli, glavobolja, kognitivnih, psihičkih, senzornih i metaboličkih tegoba. Endokrine abnormalnosti pronađene su kod 39 posto ispitanika. Autori naglašavaju da nalazi podupiru postojanje kumulativnog, višesustavnog problema, ali sami po sebi još ne dokazuju potpuno nov, jedinstven medicinski sindrom. Uzorak se, osim toga, sastojao od ljudi koji su već tražili liječenje pa se postoci ne mogu preslikati na sve pripadnike specijalnih postrojbi, a kamoli na cijelu vojsku.
Na tom mjestu je Hegsethova politika izvela impresivan troskok preko dokaza. Prvo se ozbiljan skup problema kod teško opterećenih specijalaca sveo na priču o testosteronu. Zatim se iskustvo specijalaca preslikalo na sve vojnike starije od trideset. Na kraju se zaključilo da će „ciljana testosteronska terapija izravno optimizirati borbenu spremnost” cijele američke vojske.
Nekim će specijalcima s dokazanim hipogonadizmom testosteron doista pomoći. Drugima će važniji biti liječenje ozljede mozga, apneje, boli, PTSP-a, depresije, metaboličkog sindroma ili ovisnosti. Čovjek s trideset eksplozija iza sebe, kroničnom nesanicom, oštećenjem sluha, glavoboljama i raspadnutim obiteljskim životom nije motor kojem nedostaje još jedna litra hormonskog ulja.
Operator sindrom upravo pokazuje koliko su ti problemi složeni. Pretvaranje testosterona u glavni odgovor posve poništava smisao samog koncepta.
Hormon nije politički program
Pad prosječnog testosterona u muškoj populaciji vjerojatno je stvaran i zaslužuje ozbiljno istraživanje. Porast pretilosti, kroničnih bolesti, nespavanja i metaboličkih poremećaja nije bezazlen, a mogući utjecaji okolišnih kemikalija i promjena životnog stila još nisu dovoljno razjašnjeni.
Muškarce sa simptomima treba pregledati. Hipogonadizam treba dijagnosticirati, a dokazani hormonalni manjak treba liječiti. Vojnike izložene ekstremnim naporima, ozljedama i kroničnom stresu treba sustavno pratiti i pružiti im zdravstvenu skrb koja ne završava nakon što skinu uniformu.
Ali između toga i ideje da se borbena spremnost može očitati iz testosterona postoji poprilično širok rov ispunjen zabludama, političkim interesima, rodnim predrasudama i mnogočime drugim, a sve odreda s negativnim predznakom. Testosteron je lijek samo onda kada nadoknađuje dokazani manjak. Može postati problem kada liječi jedan slučajan nalaz, normalno starenje, nezadovoljstvo vlastitim tijelom ili strah da netko nije dovoljno muškarac prema standardima jednominutnog internetskog videa Ministarstva rata.
Najveća privlačnost TRT-a nije u tome što je besmislen, nego upravo u tome što ima smisla: kod pravilno odabranih bolesnika doista djeluje. Oko te stvarne medicinske jezgre zatim se bez poteškoća izgradi čitava industrija obećanja: više energije, više mišića, više seksa, više samopouzdanja, više fokusa, više uspjeha i, prema novoj pentagonskoj verziji, više borbene spremnosti.
Na kraju jedino pitanje glasi liječi li se čovjek ili njegova predodžba o sebi. Ili rodna predrasuda o muškarčinama kao jedinim dobrim vojničinama.
Krv može pokazati nedostaje li testosterona, ali ne može pokazati nedostaje li muževnosti, patriotizma, karaktera ili volje za pobjedom. Za te analize još nije uveden pouzdan laboratorijski test, premda se čini da se (ne samo) u Washingtonu intenzivno radi na određivanju referentnih vrijednosti ratništva, mačizma i domoljublja.
Literatura
[1] U.S. Department of War. Health and Human Performance Optimization to Enhance Military Readiness. Memorandum, 15. srpnja 2026.
[2] Lokeshwar SD, et al. Decline in Serum Testosterone Levels Among Adolescent and Young Adult Men in the USA. European Urology Focus. 2021.
[3] Santi D, et al. Temporal trends in serum testosterone and luteinizing hormone levels indicate an ongoing resetting of hypothalamic-pituitary-gonadal function in healthy men: a systematic review. Journal of Endocrinological Investigation. 2025.
[4] Endocrine Society. Statement on Testosterone Replacement Therapy. 16. srpnja 2026.; Testosterone Therapy for Hypogonadism Guideline Resources, 2026.
[5] U.S. Department of Health and Human Services. HHS Announces Requested Updates to Testosterone Therapy Product Labels. 18. lipnja 2026.
[6] Lincoff AM, et al. Cardiovascular Safety of Testosterone-Replacement Therapy. New England Journal of Medicine. 2023.
[7] Cross-sectional analysis of national testosterone prescribing through prescription drug monitoring programs, 2018-2022.
[8] Dubin JM, et al. Guideline-Discordant Care Among Direct-to-Consumer Testosterone Therapy Platforms. JAMA Internal Medicine. 2022.
[9] Frueh BC, et al. “Operator syndrome”: A unique constellation of medical and behavioral health-care needs of military special operation forces. International Journal of Psychiatry in Medicine. 2020.
[10] Kramer K, et al. Altered Sex Ratios in Offspring of U.S. Submariners: Urban Legend or Fact? Military Medicine. 2019.;Offspring sex ratio of male active duty U.S. Navy submariners, 2001-2015.
Igor „Doc“ Berecki je penzić iz Osijeka. Pobornik teorijske i praktične primjene znanosti temeljene na dokazima, nakon pedijatrijsko-intenzivističke karijere bavi se pisanjem znanstveno-popularnih tekstova, crtkanjem računalnih i old-school grafika i dizajna, zbrinjavanjem pasa i mačaka, fejsbučkim blogiranjem o životnim neistinama i medicinskim istinama, kuhanjem upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivim sviranjem bluesa.
Datum i vrijeme objave: 01.08.2026 – 13:42 sati
