Odrastao u selu Dabhadi u okrugu Yavatmal u zapadnoindijskoj državi Maharaštra, 42-godišnjak je bio toliko inspirisan učiteljima oko sebe da je i sam poželio da to postane.
Borio se sa siromaštvom, očevom preranom smrću i rastućim gubicima na farmi i pretvorio tu težnju u stvarnost.
Sada je među najobrazovanijima u svom selu: Sawale je stekao zvanje magistra nauka i diplomu obrazovanja, diplomu koja je namijenjena nastavnicima u osnovnim školama.
Ipak, često je predmet šale među svojim prijateljima. Razlog? Zarađuje manje novca od radnika bez zemlje u selu. Nakon 13 godina rada u privatnoj školi, Sawale zarađuje 7.500 rupija (90 dolara) mjesečno, ili 250 rupija (2,4 dolara) dnevno.
U selu, dnevna plata za radnike na farmi je negde između 300 i 400 rupija (3,7-4,7 dolara).
„Prijatelji mi se stalno rugaju, govoreći (da) čak i neobrazovani radnici u prodavnicama na uglu zarađuju više od mene“, kaže Sawale.
Jedina utjeha za Sawalea je to što nije sam.
Kako Indija bira novu vladu, radna mjesta su se pojavila kao ključno pitanje. A anketa prije ankete Lokniti-centar za proučavanje društava u razvoju (CSDS) sa sjedištem u New Delhiju otkrio je da je rastuća nezaposlenost najvažnija za sve birače.
Tu su i mnogi milioni Indijanaca poput Sawalea koji su nedovoljno zaposleni i na jadno slabo plaćenim poslovima za koje su prekvalifikovani. Njihovo obrazovanje često se malo računa.
Umjesto toga, poput Sawalea, suočavaju se sa neugodnim pitanjima prijatelja i porodice, pitanjima koja ne slute dobro za zemlju s najvećom svjetskom populacijom mladih: ako je to ono što obrazovanje pruža, da li je mladima bolje bez njega?
Prema Centru za praćenje indijske ekonomije sa sjedištem u New Delhiju, stopa nezaposlenosti u Indiji iznosila je 7,6 posto u martu 2024. A izvještaj, koji su u martu ove godine objavili Međunarodna organizacija rada (ILO) i Institut za ljudski razvoj (IHD) otkrili su da je velika većina nezaposlenih mladih obrazovana, sa najmanje srednjom stručnom spremom. U 2000. godini, samo 35,2 posto nezaposlene omladine bilo je obrazovano; do 2022. ta brojka se udvostručila na 66 posto, navodi se u izvještaju.
Dok Sawale razmišlja o jazu između svog obrazovanja i prihoda, ulazi njegov prijatelj Ganesh Rathod.
Rathod, također iz Dabhadija, napustio je školu. Poljoprivrednik, on postaje poljoprivredni trgovac, a danas su mu finansije „stabilne“. Nedavno je renovirao svoju kuću – blistavu novu atrakciju odmah pored autoputa koji vodi do sela.
„U selu je bolje onima koji se nisu obrazovali jer su uspeli da drže pod kontrolom svoje ambicije i budu zadovoljni onim što su dobili“, kaže Rathod.
"Sada ih pogledaj", kaže on pokazujući na Sawalea. “Oni su obrazovani, ali moraju da se trude baš kao i mi.”
Diploma uzalud
Skoro 100 km (60 milja) dalje, u gradu Ralegaon, ova realnost definiše život 27-godišnjeg Sidhanta Mendea.
Mende je inženjer po obrazovanju, ali to nije njegov posao.
Radi na gradilištu, nadgleda gradnju nove kuće, posao koji ne zahtijeva nikakvu inžinjersku stručnost, kaže. Za ovo dobija 12.000 rupija (145 dolara) mjesečno, što je 400 rupija (4,7 dolara) dnevno, otprilike onoliko koliko radnici na farmi bez zemlje zarađuju u selima izvan grada.
Prihvatio je posao nakon što je tražio posao u Ralegaonu koji je odgovarao njegovim kvalifikacijama. Čak je tražio poslove stotinama kilometara dalje u velikim gradovima poput Pune i Nagpura. Ali ništa mu nije nudilo više od oko 13.000 (156 dolara) mjesečno.
To je ono što je zaradio dok je radio u salonu automobila prije nego što je diplomirao inženjer.
„Osećao sam se kao da moja diploma uopšte nije bitna“, kaže on. „Nije imalo smisla da se bavim tako nisko plaćenim poslovima, jer bih potrošio sav novac koji zaradim na svoje troškove živeći u velikom gradu poput Pune ili Nagpura“, kaže on.
Odbio je te ponude za posao, uvjeren da će mu doći nešto bolje. Na kraju krajeva, četiri godine se trudio da dobije tu željenu diplomu. Sada, dvije godine nakon što je diplomirao, shvaća koliko je pogriješio.
Na izborima 2014. podržao je premijera Narendru Modija i njegovu Bharatiya Janata stranku (BJP), privučene primamljivim obećanjem da će otvoriti 250 miliona radnih mjesta u zemlji tokom jedne decenije. Ali od 2019. podržava opozicionu Kongresnu stranku i kaže da će to nastaviti činiti.
Mende je sada na ivici da odustane od traženja posla. Uradio je sve što je mislio da je mogao: prijavio se u privatne kompanije i na nekoliko državnih konkursa u Regionalnom transportnom uredu (RTO), od kojeg se nikada nije javio. Ogorčen je i kaže da sada želi, možda, pokrenuti vlastiti posao.
Kakav biznis? On nema odgovore.
Privilegija sanjati
Nedaleko od Mendea, takođe u Ralegaonu, 21-godišnji Aarti Kunkunwar je takođe nedovoljno zaposlen. I za razliku od Mende, ona ne može sebi priuštiti da traži posao u drugim gradovima.
Kunkunwar je očajan za pravim radom. Njen otac, zlatar koji je jedini zarađivao u porodici, umro je prošle godine, primoravši njenog brata da napusti školovanje i počne da radi. Bio je na sredini svoje diplome i morao je da se pridruži salonu automobila kao administrativni radnik, zarađujući 10.000 rupija (120 dolara) mjesečno.
Kunkunwar, koji je diplomirao nauku, iako nije imao sreće u pronalaženju stabilnog zaposlenja. „Imala sam samo jedno ograničenje, a to je da neću moći da se preselim u drugi grad jer nisam mogla da napustim majku“, kaže ona. U svom gradu, uprkos više prijava, nije uspjela pronaći nijedan posao.
Lokalni advokat i društveni aktivista Vaibhav Pandit, koji često radi kao savjetnik mladim poljoprivrednicima, nije iznenađen.
U gradu, kaže, jedva da ima posla za ljude poput Kunkunwara. “Da je ovo veći grad sa više mogućnosti za zapošljavanje, onda bismo možda mogli pokrenuti male poslove. Ali problem je što ovdje nema takvih malih biznisa koji bi mogli zaposliti ljude poput nje”, kaže on.
Kunkunwar je sada svedena na podučavanje studenata u svom susjedstvu. Ona zarađuje 200 rupija (2,4$) svakog mjeseca za svakog studenta kojem predaje.
Kao i Sawale, učiteljica, njena utjeha je što ima društvo u svojoj bijedi. „Većina mojih prijateljica koje su diplomirale ili žele da steknu još jednu diplomu ili se udaju i ostanu kod kuće“, rekao je Kunkunvar. “Svima nam je jasno da ovdje nema posla.”
Mito za poslove
Kao i Kunkunwar, stanovnik Dabhadija Chandrakant Khobragade smatrao je da put do uspješnog, prosperitetnog života leži u sticanju obrazovanja, bez obzira na izazove na tom putu.
Khobragade ima postdiplomsku diplomu iz nauke, sa specijalizacijom iz botanike. Takođe ima diplomu obrazovanja koja ga kvalifikuje da predaje u privatnim školama. Ali kada je počeo da traži posao u Yavatmalu, naišao je na prepreku sa kojom nikada nije zamišljao da se mora suočiti: U svakoj privatnoj školi u koju je išao, uprava i rukovodstvo su ga tražili da iskašljava „donacije“ da bi dobio posao u školi. .
Rečeno mu je da su te "donacije" bile u rasponu od 3-4 miliona rupija (3.500-4.800 dolara).
„Nisam imao toliki novac da dam“, kaže on. Godinama je išao iz jedne škole u drugu. “Svi su bili isti.”
Zahtjevi za mito od strane privatnih škola i fakulteta nisu neuobičajeni, kažu mještani. Nedostatak radnih mjesta znači da privatne institucije osjećaju priliku da prodaju bilo koje radno mjesto koje stvore.
Državno zapošljavanje za nastavničke pozicije bilo je malo i rijetko – šest godina regionalna vlada u Maharaštri nije regrutovala nastavnike. u februaru, novine izvijestio je da se više od 136.000 kandidata prijavilo za 21.678 upražnjenih mjesta nastavnika u Maharaštri, od kojih je samo 11.000 bilo navodno ispunjen. Khobragade još nije čuo od njih o svojoj prijavi. Ali vrijeme ističe.
Khobragade sada ima 40 godina i pomirio se s činjenicom da ga obrazovanje nikuda neće dovesti. Sada uzgaja pamuk i soju na svom porodičnom imanju.
Inzistira da zna bolje nego da očekuje da će naći posao, a ipak, i dalje gaji neku nadu svaki put kada vidi obavještenje da vlada regrutuje nastavnike za državne škole.
I tješi se: „Stalno govorim sebi, u najmanju ruku, ja sam najobrazovaniji farmer u selu“, smije se.
