„Ko će ako nećemo mi: Posljednji veliki obračun političke generacije koja dvije decenije dominira bošnjačkom scenom

Četiri godine nakon što je uvjerljivo izgubio od Denisa Bećirovića, predsjednik SDA Bakir Izetbegović ponovo ulazi u utrku za Predsjedništvo BiH.

„Ko će ako nećemo mi?!“ – pitao je samog sebe i građane Bakir Izetbegović u emisiji „Istraga sedmice“, govoreći o svojoj kandidaturi i mogućem povratku SDA u vlast nakon oktobarskih izbora (što je, uvjeren je šef SDA, sasvim izvjesno). Povratak Izetbegovića u utrku za Predsjedništvo pokazuje da SDA, uprkos tome što se često vole pohvaliti mnogobrojnim stručnim i iskusnim kadrom, i dalje nema političara s većim autoritetom od lidera te stranke kojeg bi mogli ponuditi kao kandidata za Predsjedništvo. Izetbegović ostaje najprepoznatljivije lice stranke (pa i u simboličkom smislu zbog prezimena koje nosi) i političar koji može homogenizirati glasačko tijelo. Ali istovremeno, činjenica da nijedan kantonalni odbor SDA nije predložio nijednog drugog kandidata osim Bakira Izetbegovića dovoljno govori o političkoj stagnaciji najveće bošnjačke stranke, posebno kada je riječ o stvaranju novih lidera spremnih da preuzmu odgovornost za ključne političke funkcije na državnom nivou. Takvu situaciju već uveliko koriste oponenti SDA koji posljednjih dana plasiraju tezu da su stranački odbori namjerno ponovo kandidovali Izetbegovića ne zato što vjeruju da može pobijediti Bećirovića, nego jer računaju da bi eventualni, drugi zaredom, izborni poraz mogao ubrzati njegov odlazak sa mjesta predsjednika SDA.

POVRATAK STARIH RIVALA

Iako je u politici valjda otkako zna za sebe, 2022. godine Denis Bećirović je predstavljen kao „svježe“ lice, „kandidat promjene“ i političkog okupljanja širokog probosanskog bloka protiv SDA. Četiri godine kasnije, Bećirović više nije nikakvo osvježenje, već dio političkog establišmenta koji je od prošlih Općih izbora do danas uveliko razočarao znatan broj svojih birača. Njegova ponovna kandidatura za Predsjedništvo ne predstavlja dolazak na scenu novog političkog koncepta, nego pokušaj očuvanja kontinuiteta politike stranaka Trojke i šireg saveza koji podržava Bećirovića.

Ako se u utrku uključi i predsjednik SBB-a Fahrudin Radončić, politička scena na nivou bošnjačkih kandidata za Predsjedništvo dobit će gotovo simbolični povratak u prethodnu deceniju, kada su odnosi između njega i Bakira Izetbegovića dominirali bošnjačkom politikom. Međutim, za razliku od perioda kada je SBB bio ozbiljan politički faktor sa snažnom infrastrukturom i izbornim rezultatima, Radončić danas ulazi u potencijalnu utrku iz znatno slabije pozicije. Nakon kraha SBB-a na prošlim Općim izborima, ostaje nejasno na čemu temelji uvjerenje da može ponovo postati ključni kandidat bošnjačkog političkog centra i “pobijediti Bakira”, kako posljednjih dana samouvjereno ističe. Radončićeva politička strategija godinama se razlikovala od klasičnog SDA modela prije svega u tonu i nastupu, a mnogo manje u suštinskim političkim ciljevima. Za razliku od SDA, koja svoju snagu dominantno gradi na forsiranju tradicije, zasluga i istorijske uloge Alije Izetbegovića u očuvanju i opstanku države, Radončić je pokušavao graditi imidž modernijeg, pragmatičnijeg i poslovno orijentiranog lidera, uz povremeno koketiranje sa građanskim centrom. Međutim, i njegova politika uglavnom je ostajala unutar istog nacionalno-probosanskog okvira koji već decenijama dominira bošnjačkom scenom.

Što se tiče Semira Efendića, koji za razliku od svojih protukandidata ove godine prvi put ulazi u utrku za Predsjedništvo BiH, on za sada ne pokušava igrati ulogu “novog lica” bošnjačke politike, nego prije političara koji želi preuzeti prostor između iscrpljene SDA infrastrukture i razočaranog biračkog tijela koje (više) ne vjeruje Trojci. Za razliku od Bakira Izetbegovića, Efendić nema simbolički kapital političke dinastije, ali slično kao Radončić pokušava graditi kredibilitet kroz imidž operativnog i “praktičnog” političara koji godinama uspješno vodi jednu od najvećih sarajevskih općina. Njegova kandidatura može biti važna i pridobiti značajan broj glasova kao pokazatelj zamora birača starim političkim figurama, ali za sada ne pokazuje kapacitet da preraste u neku ozbiljniju političku promjenu. Iako podjednako kritikuje i SDA i Trojku, Efendić još nije ponudio jasnu viziju po kojoj bi njegova politika predstavljala suštinski odmak od već viđenih modela i narativa.

GENERACIJA KOJA (NE) ODLAZI

Svi potencijalni kandidati obraćaju se uglavnom istom biračkom tijelu – prodržavno orijentiranim, nacionalno osviještenim bošnjačkim glasačima koji od budućeg člana Predsjedništva očekuju prije svega političku sigurnost i čvrst odgovor na krize koje dolaze primarno iz odnosa sa SNSD-om i HDZ-om, ali i iz destruktivnih politika Zagreba i Beograda prema Bosni i Hercegovini. Zato će i centralne teme kampanje bošnjačkih kandidata ponovo biti pitanje “odbrane države”, odnosa prema Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću, izmjena Izbornog zakona i međunarodne pozicije Bosne i Hercegovine.

Ključno pitanje više nije ko će se kandidovati, pa čak ni ko će pobijediti u utrci za Predsjedništvo, nego zašto se već godinama na političkoj sceni među Bošnjacima ne pojavljuje nijedno istinski novo lice? Umjesto svježih ideja, novih političkih koncepata i lidera koji bi mogli promijeniti ustaljeni obrazac, biračima se ponovo nude već poznata rivalstva i reciklirane političke priče. To možda najbolje govori o dubokoj idejnoj i kadrovskoj krizi unutar bošnjačke politike. Problem odavno nije samo nedostatak novih lica, nego gotovo potpuno odsustvo političke hrabrosti da se unutar postojećeg sistema izgradi nešto drugačije od već viđenog. Zbog toga će izbori za člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka 2026. godine biti mnogo manje sudar novih ideja, a mnogo više završni politički obračun generacije koja već više od dvije decenije drži monopol nad bošnjačkom političkom scenom.