Kada je nedavno nekadašnji šef srbijanske Službe državne bezbjednosti (SDB) Jovica Stanišić, kojeg je Međunarodni mehanizam za krivične sudove osudio na 15 godina zatvora zbog zločina u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, zatražio prijevremeno puštanje na slobodu, uz zahtjev je priložio i izjavu u kojoj se izvinio i prihvatio svoje zločine.
Stanišić je, između ostalog, naveo da iako su zločini počinjeni na svim stranama sukoba, oni koji su mu najteže padali bili su zločini koje su počinili pripadnici srpskog naroda, posebno oni koji su opravdavali kao “odmazdu za zločine počinjene nad mojim narodom u prošlosti“.
“Duboko žalim zbog toga i izvinjavam se za svoje zločine, posebno nakon presude koju je Mehanizam donio nakon 20 godina sudskog postupka, u vezi s mojim učešćem u udruženom zločinačkom poduhvatu“, stoji u njegovoj izjavi, te dodaje da presudu poštuje i prihvata.
Stanišić je jedan u nizu haških osuđenika koji su prihvatili svoje zločine bilo prilikom priznanja krivnje i tokom sudskog postupka ili nakon zahtjeva za puštanje na prijevremenu slobodu. Stručnjaci iz oblasti tranzicijske pravde smatraju da se ova prihvatanja i izvinjenja trebaju više koristiti u procesu suočavanja s prošlošću, ali ukazuju i da su postojeći narativi duboko ukorijenjeni u društvu. Stanišić i Franko Simatović su pravosnažno osuđeni na po 15 godina zatvora zbog zločina u više općina u BiH i jednoj lokaciji u Hrvatskoj.
Član tima Centra za nenasilnu akciju (CNA) Sarajevo Beograd Nedžad Novalić za Detektor kaže da postoji ogroman potencijal da se u smislu edukacija priznanja i izvinjenja koriste u borbi protiv negiranja tuđe patnje. On navodi slučajeve Stanišića i Radislava Krstića koji su tražili prijevremeno puštanje na slobodu, pa daju iskaze koji se mogu razumjeti kao priznanje, ali i slučajeve kada su optuženi sklopili sporazume sa Tužilaštvom.
“Bez obzira kakva bila sudska odluka o ovim zahtjevima, same izjave koji osuđeni podnose Mehanizmu nesumnjivo postaju historijski izvori. U jednom trenutku, za 100 godina će biti vrlo malo bitno da li je Krstić ili Stanišić – da li su oni to iskreno pisali ili podnosili, ali su oni u jednom trenutku svojom rukom napisali da prihvataju odgovornost, ne negiraju ono što se desilo. To na neki način pojačava samu presudu koja je njima izrečena“, kaže on.
Bivši komandant Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS) Radislav Krstić, koji je osuđen na 35 godina zatvora zbog pomaganja genocida u Srebrenici je 2024. godine zatražio od Mehanizma prijevremeno puštanje na slobodu, a u zahtjevu je navedeno da prihvata i uvažava težinu zločina za koje je osuđen, zbog kojih je izrazio izvinjenje žrtvama. Ovaj zahtjev, kao i njegove ranije Mehanizam je odbio, a Krstića je u međuvremenu Tužilaštvo BiH optužilo za zločine u Novoseocima kod Sokoca.
Radislav Krstić u sudnici Tribunala u Haagu. Foto: EPA/PAUL VREEKER
Jovana Kolarić, istraživačica Fonda za humanitarno pravo kaže da se čini kako je u Srbiji i regionu institut priznanja dovoljno prepoznat.
“To priznanje ne može da bude jedino o čemu mi razgovaramo, ali ono spada u korpus utvrđenih činjenica sa kojima mi treba da baratamo i da pokrenemo razgovor o onome što se dogodilo. Kao i sve druge sudske činjenice i ova se naprosto zanemaruje i gura na margine ili se cijeli razgovor svede na to da li je neko bio iskren ili ne“, kaže ona.
Osvrćući se na Stanišićevu izjavu, Kolarić ukazuje da se na osnovu tog priznanja može stvoriti prostor za razgovor o onome šta se dogodilo, ali se postavlja pitanje i kako je moguće da niko od pripadnika jedinica koje su počinile zločine u BiH, a za koje je on osuđen, nije procesuiran. Ona pojašnjava da misli prvenstveno na Srpsku dobrovoljačku gardu, jedinicu Željka Ražnatovića Arkana.
“Nama ovo treba da bude još jedan korak pored svih dokaza koji su dostupni, još jedan korak u tome da zahtijevamo odgovornost i kažnjivost za direktne počinioce“, dodaje Kolarić.
Direktorica srbijanske Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR) Sofija Todorović smatra da su mnoga priznanja krivice u postupcima u Hagu, osim elementa kajanja, sadržala i težnju da se tim činom spriječi prebacivanje odgovornosti na čitave etničke skupine kojima počinioci pripadaju, jer to jeste tendencija koja uvijek postoji u svim postkonfliktnim društvima.
“A to je veoma važno, jer krivica je uvijek individualna. Ali ukoliko se dičite zločinima koji su počinji u ime ‘vašeg naroda’ ko god taj narod bio, slavite osuđene i branite neophodnost činjenja zločina dok ujedno raspirujete neprijateljstva, vi idalje ne možete biti proglašeni krivim za zločine koje niste počinili ali na taj način vi odlučujete da dijelite odgovornost sa počiniocima, što je pogrešno sa svakog mogućeg stanovišta i veoma štetno za budućnost”, kaže Todorović.
Stručnjakinja za tranzicijsku pravdu Adrijana Hanušić Bećirović za Detektor kaže da su izvinjenja i priznanja veoma bitna, kako za proces suočavanja s prošlošću u BiH, tako i u Srbiji, posebno u kontekstu vladajućih negatorskih i revizionističkih narativa u ovim društvima. Naglašava da njihov značaj postaje još bitniji ukoliko dolaze od sadašnjih ili bivših rukovodećih predstavnika državne vlasti.
Izvinjenja, kako ona navodi, s jedne strane doprinose legitimiziranju i jačanju povjerenja u samu pravosudnu instancu koja je utvrdila zločine, presude koje je usvojila, i činjenice koje su u tim presudama utvrđene.
“Izvinjenja mogu dati impuls okretanju novog lista i distanciranju od kulture nasilja iz prošlosti. S druge strane, na ovaj način se potencijalno validiraju iskustva i rehumaniziraju žrtve, nasuprot dehumanizaciji i racionalizaciji nanošenja patnje drugima koje obično prethodi počinjenju zločina“, smatra Hanušić Bećirović.
Pitanje iskrenosti priznanja i izvinjenja
Jovica Stanišić i Franko Simatović. Foto: EPA/Martijn Beekman POOL
Novalić je mišljenja da bi se upravo ti iskazi i priznanja mogli koristiti u smjeru da odluke sudova nisu upitne, da sami optuženi priznaju ono što im se stavlja na teret i da je sa te strane negiranje samih sudskih presuda besmisleno.
CNA je prošle godine objavio knjigu “Dogovorena pravda“ sa fokusom na sporazume o priznanju krivice, koji se mogu koristiti kao alat u borbi protiv negiranja sudski utvrđenih činjenica, ali i patnje porodica žrtava i manipulacija da su sudovi protiv jedne etničke grupe.
Novalić navodi da je jako važno da žrtve i njihove porodice, kao i lokalne zajednice gdje su se ti zločini desili znaju da je neko od počinilaca priznao da se zločin desio i svoje učešće u njemu. Dalje pojašnjava da su priznanja u mnogim slučajevima snažna, uprkos primjeru Biljane Plavšić koja je kompromitovala svoje priznanje i povukla ga, te da postoje mnogi koji su sklopili sporazume, a ni na koji način u svom kasnijem životu i djelovanju nisu kompromitovali to priznanje.
Nekadašnja predsjednica Republike Srpske Plavšić je nakon nagodbe sa Haškim tribunalom osuđena na 11 godina zatvora zbog ratnih zločina, a puštena je nakon što je odslužila dvije trećine kazne. Uprkos tome što se Plavšićeva izjasnila krivom, nakon što je odslužila kaznu i vratila se u Beograd, dala je nekoliko javnih izjava rekavši da je nevina i da je svrha njenog priznanja krivice bilo izricanje blaže kazne.
Iva Vukušić, historičarka s holandskog Univerziteta u Utrechtu koja je pratila dugogodišnji postupak bivšim čelnicima srbijanske Službe državne bezbjednosti, ukazuje da je Stanišićeva izjava vrlo kratka, a prema njenom sjećanju sa suđenja on je bio “čovjek od malo riječi“. Izvinjenje samo po sebi, kako je rekla, nije revolucionarni čin u ovom obliku niti će “silno promijeniti išta u regiji“.
“S jedne strane, on ‘duboko žali’ i ‘ispričava se’ za ‘moje zločine’ ali isto tako istovremeno ne navodi nikakve detalje, i još kaže, inzistira, da je uvijek radio za mir, što je bio argument tijekom suđenja cijelo vrijeme. Teško je pomirit te dvije stvari – ili si činio zločine ili si radio za mir, nisam sigurna kako točno bi to moglo zajedno“, govori ona.
Pitanje iskrenosti je uvijek tema, smatra Vukušić, te navodi da se ne može znati je li neko iskren ili nije, niti šta nekome leži na duši.
“Možda bi ovakve izjave žaljenja bile korisne ako bi bili sigurni da su iskrene, i možda bi veći efekt bio da nisu povezane s upitima za ranije puštanje na slobodu, kad osuđenici pokušavaju uvjeriti sud da su se promijenili i požalili jer to može pozitivno utjecati na ishod njihovog upita. Ovako, bez da znamo, zaista, pod kojim su uvjetima napisane, njihova korisnost je umanjena“, kaže ona za Detektor.
Hanušić Bećirović kaže kako je važno napomenuti da relevantni međunarodni standardi ukazuju kako je prilikom izvinjenja potrebno zauzeti pristup koji u centar stavlja žrtve, što između ostalog znači da se ona ne mogu koristiti kako bi se zaobišla ili na drugi način ometala prava žrtava na pravdu, istinu ili reparacije.
“U tom smislu, smatram da samo izvinjenje pravosnažno osuđenog ratnog zločinca ne treba uticati na njegovo prijevremeno puštanje na slobodu, obzirom na to da se visina izrečenih kazni odmjerava proporcionalno težini počinjenih zločina na osnovu temeljito analiziranih činjenica, i kao takva ima svoju svrhu“, kaže ona.
Kolarić naglašava da se ne radi o intimnom osjećanju onoga ko priznaje, nego o tome kako društvo postupa sa priznanjem – šta iz njega može da nauči ili na koji način da se koristi u razgovoru o prošlosti.
Nakon pravosudnih presuda njihovo priznanje i kajanje zbog zločina uputili su, između ostalog, i Milivoj Petković, bivši čelnik takozvane Herceg-Bosne, kojeg je Haški tribunal osudio na 20 godina zatvora i koji je pušten na prijevremenu slobodu, kao i nekadašnji ministar odbrane takozvane Herceg-Bosne Bruno Stojić koji je također pušten na prijevremenu slobodu.
Donekle zanemaren aspekt tranzicijske pravde
Sama priznanja bez obzira kada su data, prema Kolarić, nisu dovoljno poznata javnosti u Srbiji, ali ni regionu.
“Ona vrlo često ostanu samo neka bilješka u podnescima ili budu vijest od jedan ili dva dana. Ali to je samo na nivou vijesti bez da se nekako problematizuje i razgovara o tome šta su ti ljudi zaista priznali“, kaže Kolarić.
Prema dostupnim podacima, kako je rekla Hanušić Bećirović, trećina od 90-ak osuđenih ratnih zločinaca je pred Haškim tribunalom u toku postupka pružilo izvinjenje, dok Todorović kaže da bi iz perspektive budućnosti priznanja trebalo da predstavljaju i branu za političke manipulacije i kampanje negiranja zločina.
Novalić smatra da ključni otpor na neki način dolazi sa obje strane – iz zajednice samog počinioca gdje se on često vidi kao izdajnik, kao i zajednice iz koje dolaze žrtve što je u potpunosti razumljivo.
“Ljudi koji su izgubili nekoga, koji su izgubili članove porodice, njima ništa ne može nadoknaditi taj gubitak, ali na jednom društvenom nivou ova priznanja su izrazito značajna jer upravo pokazuju da sudovi nisu nikakva zavjera protiv ‘nas’ i ‘našeg naroda’, da su vrlo utemeljeni, kao i optužnice“, kaže on.
Esada Landžu je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osudio na 15 godina zatvora zbog ratnih zločina počinjenih 1992. u logoru Čelebići kod Konjica. Po odsluženju kazne, bio je dio dokumentarnog filma “Neoprostivo” danskog režisera Larsa Feldballea Petersena u kojem se izvinjavao žrtvama za svoje zločine.
Vukušić smatra da su se narativi u regiji toliko duboko ukorijenili nakon 30 godina da je sad teško protiv toga ići jednom ili dvije izjave.
“To nam pokazuje i reakcija na Krstića, i optužbe da je izdajica. Za tu situaciju su se dobrano pobrinule vlade u zemljama regije i protiv toga je sad teško. Akademija, puno medija, obrazovanje, javni prostor, spomenici, imena ulica, sve nam je obojano tim nacionalističkim filmom, uz povremene pohvalne iznimke, i teško je sad protiv toga se boriti jednom ili dvjema izjavama“, smatra ona.
Datum i vrijeme objave: 11.05.2026 – 08:00 sati
