Koliko je nevjerojatno, toliko je i bitno da ovaj film postoji, ako već ne zbog pretjerane kvalitete, onda barem da služi kao dokaz da se može imati velike snove o epskim gabaritima u domaćem filmu.
Neb Chupin je hrvatski poduzetnik najpoznatiji javnosti s reklama svog brenda tradicionalnih hrvatskih džemova Dida Boža, a plakati i displeji s njegovim likom, pogotovo onaj koji već godinama krasi zagrebačku zračnu luku, stvorili su jednu veselu internetsku zajednicu putnika koji s njim prije svakog leta opale selfie. Nebov posao s džemovima i namazima očito ide sasvim dobro, jer su mu privrijedili dovoljno novca da u američko-hrvatskoj koprodukciji napravi film.
I to ne bilo kakav film, već jedan od najambicioznijih domaćih naslova u recentnom pamćenju, pravi pravcati znanstveno-fantastični postapokaliptični ep s pozamašnom gradnjom svijeta i količinom ideja koje daleko nadmašuju okvire u koje su u konačnici ugurane, tj. format od stotinjak minuta koliko “Gospodar Oluje: Legenda o Hammerheadu” traje.
Naime, postoje valjani razlozi zašto se ovako velike ideje u Hollywoodu pakira u cijele serije, ili barem trilogije čiji svaki nastavak obično traje dvostruko duže od Chupinovog filma, a koji potpisuje srpsko-hrvatski redateljski par što ga čine Zoran Lisinac (prethodno poznat kao jedan od scenarista popularnog biopiica “Toma”) i Domagoj Mažuran. Potrebno je izrazito puno vremena da se gledatelja uvuče u jedan izmaštani svijet sa svom njegovom prošlosti, a kako ga ekipa “Storm Ridera” nema na raspolaganju, primorani su se koristiti naracijom, vremenskim skokovima, komentarima i ponavljanjima kako bi gledatelju mogli predočiti što upravo gleda, ali ni tako ne uspijevaju u potpunosti.
Dakle, radnju je prilično teško zbiti u najkraće crte, ali zamislite svijet uništen poplavom u kojemu se život sveo na nekoliko otoka i jedan glavni koji upravlja sudbinom sviju ostalih. Kako bi sačuvali svoje domove na drugim otocima od očito zlih i nezasitnih vladara Osnivača, njihovi stanovnici sudjeluju u utrkama čamaca, tzv. Jahanjima Oluje. Moglo bi se reći da je po pitanju settinga “Storm Rider” najbliži “Waterworldu” Kevina Costnera, i čovjek se mora odmah upitati koliko je pametna premisa oslanjati se na film koji je prije trideset godina ušao u povijest kao jedno od najvećih financijskih razočaranja u povijesti Hollywooda.
Ali “Gospodar Oluje” ima sličnosti i s drugim distopijskim j postapokaliptičnim serijalima kao što su “Hunger Games” i “Mad Max”, a s obzirom na lokacije snimanja u Hrvatskoj, domaćem će gledatelju biti blizak i poznat, a stranome vjerojatno atraktivan i nov. Riječ je o raznim otocima uključujući i Kornate, gradovima i mjestima poput Splita i Vodica, ali ponajviše zbog Dubrovnika budit će i asocijacije na “Igru prijestolja”.
Dodatna poveznica s potonjim serijalom dolazi i u istaknutoj ulozi poznatog škotskog karakternog glumca Jamesa Cosma čija su uža specijalnost upravo ovakve epske priče. On je, naime, u HBO-ovoj ekranizaciji fantasy romana Georgea R. R. Martina glumio Starog Medvjeda, zapovjednika noćne straže Jeora Mormonta, dok će ga stariji filmoljupci pamtiti i iz drugih srodnih naslova kao što su, primjerice “Highlander” i “Troy”. I, naravno, po njegovoj najboljoj ulozi karijere, onoj Hamishevog starog oca Campbella u “Braveheartu”.
Dakle Cosmo je i prije trideset godina glumio starce, a sad je došlo na red i to da glumi Didu. Didu Božu? Pa zapravo da, jer “Gospodar Oluje” temelji se na autobiografskim elementima iz života njegovog tvorca Chupina, pa tako i ovdje Dida pravi džem od smokve. I njegov unuk se zove Neb. A ako to nije dovoljno, tu je i stvarni Neb Chupin koji glumi oca fiktivnoga Neba. Vanity project much? Možda, ali Chupinova gluma nije posebno slabija od one nekih drugih poznatih imena s liste regionalnih glumaca koji se u filmu pojavljuju, a na kojoj se nalaze, primjerice Goran Bogdan i Sergej Trifunović.
Od ostalih stranaca, glavnu ulogu igra Marco Ilsø (“Vikings”), a kvalitetom se posebno ističe još jedna zvijezda holivudske top produkcije devedesetih, Caroline Goodall. Isto tako, Gilles Geary je upečatljiv u ulozi glavnog negativca iako je primoran mučiti se s klišejiziranim scenarijem koji ga sputava. Film općenito vrvi klišejima, a ima čak i grešaka u montaži (za jedan obrat saznajemo nekoliko scena prije nego što ga se službeno otkrije glavnom liku), ali to je nešto što gledatelj može prihvatiti i zanemariti ako se odluči usredotočiti na čudo nad čudima, a to je da “Storm Rider” uopće postoji. Da je netko odlučio uložiti pozamašnu količinu novca kako bi ovu epsku fantaziju s mirisom Dalmacije stavio na platno (ili mnogo realnije, izvan Hrvatske izravno na streaming) i udahnuo joj život.
Hrvatska kinematografija godišnje izbacuje desetke komornih drama štancanih na parama HAVC-a, i premda se svako toliko pojavi kakav hvalevrijedan naslov među njima, proizvodnja takvog materijala u nas prolazi pod filmotvorstvo. Vjerujem da je izrazito bitno da postoji film poput “Storm Ridera” koji pokazuje da se može imati velike snove o epskim gabaritima u domaćem filmu i da se može ostvariti nezavisna koprodukcija koja takve snove na koncu i prenese na platno. Neka je film na rubu campa, neka je u nekom svom koherentnom obliku stao nedosanjan, neka obiluje ispraznicama i ima jedan happy end previše, ali bitno je da postoji. Da se netko usudio, pa makar i propao, jer i ovakav je dovoljan da pošalje poruku da se može htjeti.
Da nije riječ o plodu lokalnoga entuzijazma, u ocjeni bismo bili stroži, ali zbog titanske ambicije kao nečega što nasušno nedostaje domaćem filmu, guramo ga u kategoriju 3,6 rendgena. Not great, not terrible.
