Razlog za intervju s Goranom Lisicom Foxom, prvim čovjekom Dallas Recordsa svakako je objavljeni nastavak slavne kompilacije ‘Rijeka-Paris-Texas’, no pored toga otišli smo malo i u širinu u kojoj je Fox objasnio brojne specifičnosti Rijeke, time i osebujnost i originalnost njene scene na ovim prostorima.
S kompilacijom „Rijeka-Paris-Texas” je sve i počelo, zar ne?
Goran Lisica Fox: Mogli bi i tako gledati, ako ovu današnju kompilaciju broj 2 gledamo kao nastavak prvoga izdanja “Rijeka-Paris-Texas”. Također i ako govorimo o nastanku nezavisnoga glazbenoga izdavaštva na području nekadašnje Jugoslavije. Međutim, “RPT 2” je i nastavak priče o riječkom autorskom rock izrazu, točnije onom dijelu te vrste djelatnosti koja se nekada zvala alter scena a danas bi tome približno odgovarao termin indie glazba. A ta je u Rijeci zaživjela desetak godina prije objavljivanja kompilacije “Rijeka-Paris-Texas”, već krajem sedamdesetih godina kada je snažan pečat udario riječki punk.
Možemo reći da je i te 1987. u Jugoslaviji nezavisno izdavaštvo počelo poprimati svoje obrise i to ponajviše iz nužnosti prema novoj sceni koju nekoliko republičkih diskografa niti je pratilo, niti ih je previše zanimalo. Moj osobni dojam je da je s “Rijeka-Paris-Texas” uspostavljen sinonim „riječka scena” koji je u godinama koje su uslijedile definirao pristup, tematiku i način izvedbe koji je u samom narativu tu scenu izdvajao spram ostalih. E sad, je li to bila i neka vizionarska dugoročna nakana tada, ili je jednostavno bilo de facto sedam bendova za koje si osjećao poriv da moraju biti objavljeni pa se nakon toga sve razvijalo samo od sebe?
Goran Lisica Fox: Da, tadašnja kompilacija “RPT 1” je plod nastojanja da se obiđu ograničenja oficijelnih diskografa u Jugoslaviji. Potreba za time pojavila se s pojavom punka i kasnije novoga vala jer je šest relevantnih izdavača onoga vremena, baziranih u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu, bilježilo samo dio iznimno nabujale glazbene scene. Izdavačka infrastruktura bila je usko grlo već i zato što je trzala samo na ono što je odmah iskazivalo nešto komercijalnije izglede na tržištu, a ujedno je bila i cenzorska barijera. Potreba za nezavisnim malim izdavaštvom pogotovo se osjećala u Rijeci. Rijeka je tada bila vjerojatno izdavački najzanemarenija budući je u gradu tada eksplodirala rock produkcija. U okolnostima birokratizirane i trome oficijelne diskografije kompilacija “Rijeka-Paris-Texas” bila jedna od prvih gesta ili trzaja prijeko potrebnoga nezavisnoga izdavaštva, iako je formalno bila realizirana putem oficijelne tada državne forme Helidon iz Ljubljane. No tada se pravno nije moglo drukčije, osnivanje privatnih labela bilo je dozvoljeno tek 3-4 godine kasnije. Zato su i ostali projekti na kojima sam tada djelovao u ulozi de facto nezavisnoga izdavača formalno ipak bila objavljivana u suradnji sa tadašnjima PKP ZKP Ljubljana, Helidonom i Jugotonom, mislim na objavljivanja albuma grupa Paraf, Videosex, Mizar, Borghesia, Miladojka Youneed i ranih Let 3. Radilo se zapravo o nezavisnoj inicijativi i uredničkoj ulozi, ali službeno izdanih kod jedino mogućih socijalističkih poduzeća koja su se time tada smjela baviti.
Riječka glazbena scena i dalje je u velikoj mjeri udaljena od one infrastrukture koju čine utjecajni mediji, centralne kulturne institucije, pa i NGO-i na području kulture, a koja može brže prepoznati i zatim katapultirati u širu javnost nešto novo i zanimljivo.
No, kada govorimo o riječkom rocku, o onom dijelu koji danas postoji kao „sinonim” , taj se je rascvjetao deset godina ranije, od 1978, s počecima punka, s djelovanjem grupa kao što su Paraf, Termiti, No 1, Grč, Istočni izlaz, Ogledala, Idejni Nemiri, Protest, Termiti, Mrtvi kanal… Zapravo je riječki rock bio vrlo živ već u šezdesetima, pa je vjerovatno i prva autorska rock singlica cijele ex Yu rock scene skladba “Školjka” riječke grupe Uragani. Međutim, ono što je postalo sinonim za riječku glazbu, rock koji pokušava biti socijalno kritičan, odraz alternativnih društvenih aspiracija, različitih oblika oslobađanja od tadašnje socijalističke stege, i po mnogočemu neki oblik spontanih bottom-up civilnih inicijativa, to je ipak nastalo tek s pojavom punka.
U gradu je nastajalo puno “povijesti” i energije, a malo toga se “komercijaliziralo”, i u pozitivnom i u negativnom smislu.
Utoliko jed kompilacija “Rijeka-Paris-Texas” definitivno bila i odraz frustracije. U Rijeci je od 1977. bujala i “divljala” vjerojatno najbuntovija i najživahnija rock scena u tadašnjoj državi, ali je od svega toga obilja do te 1987. kada je izašla kompilacija objavljeno samo nekoliko samostalnih albuma te nove scene: tri albuma grupe Paraf, dva albuma grupe Xenia, dva albuma grupe Denis & Denis – meni se je to činilo jako malo s obzirom na golemi prinos svih tih godina. Primjerice, propušteno je objavljivanje Termita – bili su jedan od najluđih i najzanimljivijih bendova s ovih prostora, a raspali su se ne ostavivši za sobom samostalno oficijelno izdanje. Pored njih posve su stasali bendovi koji također nisu imali nikakvih službenih izdanja iako su već imali gomilu odličnih snimaka i koncerata iza sebe. Zato je moja osnovna motivacija bila da barem taj veliki val riječkih izvođača, nekada smo mu rekli da je to drugi Ri val, bude primijećen izvan Rijeke i Kvarnera. Tako je “Rijeka-Paris-Texas” zabilježila samo jedan dio svega bitnoga što se je tada događalo u Rijeci, snimke grupa Let 3, Grč, Grad, Idejni Nemiri, Fit, Ogledala i Strukturne ptice.
S primjerom Leta 3 kao publika smo dobili i domaću inačicu čvrste spone između jednog benda i diskografa, tj. takve primjere odanosti i vezanosti u koji paralelno raste i bend i diskograf smo dotad imali samo u inozemstvu. Kako sada gledaš na to kad pogledaš „u retrovizor”?
Goran Lisica Fox: Da, prošlo je evo i 45 godina našega druženja budući sam bio uz bend već od njihovih početaka, kada su bili najprije Let 2, a bio sam i uz Termite prije toga, u kojima se je kalio Mrle, kao i uz prelaznu fazu Strukturne ptice. Od tada su Let 3 postali institucija, ali ne samo zbog činjenice da tako dugo djeluju. Postali su ikona riječkoga rocka, a također grupa koja je na cijelom ex Yu prostoru, pa i šire, afirmirala polja drugačijih pogleda na društvo, otvarala oblike izražavanja koje nitko drugi nije.
Za Tonyja Wilsona iz Factory Recordsa vežu se razne izreke u stilu: „If London is the business, Manchester is the soul”. U kojoj korelaciji ti doživljavaš Rijeku spram Zagreba kad je glazba u pitanju?
Goran Lisica Fox: Zagreb je puno veći grad od Rijeke i po logici većih brojeva moglo bi biti da u Zagrebu ima svega onoga čega ima u Rijeci i ponešto više toga. Ali, naravno, kao u navedenom primjeru Londona i Manchestera Rijeka ima neki svoj „štih” kakvoga nemaju drugi gradovi, ni u Hrvatskoj, ni na prostoru ex Yu. Moglo bi se tražiti razloge za to u puno okolnosti detalja, dio njih povijesno udaljenih, a koji su formirali nekakav gradski mentalitet. Dio te povijesti prikazuje vrlo hvaljeni film “Fiume o morte”, grad je jako dugo vremena na povijesnim vjetrometinama, u njemu se već stoljećima, u više navrata sa starosjediocima miješa relativno veliki broj došljaka, i to na nekakav “optimalan” način koji rezultira tolerancijom – socijalnom, etničkom, kulturnom. Također, to je oduvijek bio pomorski i zato otvoren grad, što se osjećalo pogotovo onda kada je društvo u kojem se je grad politički nalazio bilo relativno zatvorenije. Zato su u grad dolazili utjecaji sa Zapada, što je za razvoj rock and rolla nekada bilo jako važno. Svo to vrijeme Rijeka ipak nije bila dovoljno veliki grad koji bi, poput npr. Ljubljane ili Zagreba, imao svoje republičke ili državne kulturne i medijske institucije koje bi pomagale afirmaciji alternativnih oblika kulture pa i glazbe, kao i njenoj monetizaciji. Tako je u gradu nastajalo puno “povijesti” i energije, a malo toga se “komercijaliziralo”, i u pozitivnom i u negativnom smislu. Sve to skupa, kao i onaj metaforični “Čačak” čini grad posebnim.
Znači li to da i riječka scena mora biti više koherentnija kako bi se probila?
Goran Lisica Fox: Možda bi trebala biti, ali to bi onda zahtijevalo nekakav zadružni sistem koji vjerojatno nije primjenjiv na tako individualno stvaralaštvo. Riječka glazbena scena i dalje je u velikoj mjeri udaljena od one infrastrukture koju čine utjecajni mediji, centralne kulturne institucije, pa i NGO-i na području kulture, a koja može brže prepoznati i zatim katapultirati u širu javnost nešto novo i zanimljivo. Zato je put do uspjeha ili relevantnosti iz Rijeke puno teži i zato će i dalje dobar dio kvalitetnog prinosa ostati na margini, i preživjeti kraće nego što bi mogao, da je situacija drukčija. Ali, naravno, uvijek ima onih koji će unatoč preprekama nekako isplivati.
Tvoj odgovor možda dosta objašnjava nastavak priče, no red je priupitati kako je došlo do “Rijeka-Paris-Texas 2” kompilacije gotovo četiri desetljeća kasnije, tj. da budem točniji 39 godina od objave legendarne prve?
Goran Lisica Fox: Vjerojatno bi bilo smisleno da se je u tih 39 godina pojavilo nekoliko takvih kompilacija, recimo po dekadama, ali stjecajem okolnosti nije. A kako je na neki način stanje slično – prinos u Rijeci puno je veći od onoga što je opaženo u Zagrebu ili Ljubljani ili Splitu… – činilo mi se potrebno napraviti novu gestu. Ili nastavak prijašnje geste.
Pomoglo bi ako bi dio popularne glazbe počeli više tretirati kao kulturu, a ne isključivo kao komercijalnu djelatnost. Pa bi unutar toga tretmana u većim gradovima imali npr. subvenconirane radio postaje, a ne samo komercijalne ili lokalno-državne, imali bi subvencionirane klubove, diskografska izdanja itd. Mnoge razvijenije ili prosvjetljenije države to imaju, u rudimentarnim oblicima toga ima i u Hrvatskoj, ali to nije dovoljno.
Kako bi sažeo tu potrebu? Naime, dojam je da iz 40 ponuđenih pjesam riječka scena nikad nije bila jača brojčano, stilski i žanrovski.
Goran Lisica Fox: Danas je Riječanima kao i mnogim žiteljima na Balkanu jasnije da Rijeka ima neki svoj senzibilitet čega je dio i riječka glazbena scena, i čini mi se da je vrijednost ponovnoga kompiliranja jednoga dijela te glazbene scene upravo u tome da “scena” još jednom i još bolje sama sebe prepozna u tome što jest. Ono u smislu, ako smo drugima bitni ok, ali važno je i da smo bitni sami sebi, da znamo tko smo i kakvi smo, da nam je važan taj naš specifičan način izražavanja, življenja i doživljavanja glazbe. Zato i jest naziv kompilacije “Rijeka-Paris-Texas 2”, tako da brojka 2 naglašava kontinuitet.
Zanimljivost je da je kompilacija satkana i od glazbenika u usponu, preko afirmiranih imena, do raznih projekata u kojima se susreću sve generacije. S jedne strane izgleda kao inventura svega zanimljivog što se u gradu godinama događa, a s druge strane, objasnio bih to riječima; “kao da je Foxu puk’o film” od formatiranog načina razmišljanja domaćeg radijskog etera i da je vrijeme da se i u tom segmentu stvori svjesnost o postojanju izuzetno šarolike, u ovom slučaju, riječke scene. Pa sad, koja od te dvije teze je bliža stvarnosti?
Goran Lisica Fox: Svi zastupljeni izvođači na “RPT 2” i imaju svoja regularna izdanja, i to je velika razlika u odnosu na “RPT 1”. Onda je “RPT” bio bilješke (sub)kulturnoga djelovanja, kako ono ne bi prošlo nezapaženo, a ova “RPT 2” je važnija kao jedan skoncetrirani pregled današnje bogate žetve, kako bi znalci sutra imali jasniji pogled na današnji trenutak. Također, ovdje ipak nisu zabilježeni radovi grupa koje su generacijski starije, iako i danas djeluju i važan su dio riječke rock scene – nema npr. grupa Let 3, Paraf, Grč, Grad… ili pojedinaca, npr. Urban ili Robert Funčić. Nema ni kvarnerskih gitarističkih velikana kao Damir Halilić Hal i Elvis Stanić, i mnogih drugih. Dakle odabir ima svoj okvir– bilježi novije generacije izvođača i ograničava se na onaj dio glazbene ukupnosti koju možemo približno definirati kao indie-urban-rock.
Objava „Rijeka-Paris-Texas 2″ izdanja govori nam još nešto, a to je da format kompilacije ne zastarijeva ni u digitalnoj eri, ili možda bolje kazano, u digitalnoj sferi. Imaju li one bolju probojnost do publike i kad su streaming servisi u pitanju?
Goran Lisica Fox: Ponekad donosi nešto bolju probojnost kod streaming servisa, ali, važnije od toga, ima nekakvu kulturološku funkciju koja je opaženija kao “namjera” da se tako izrazim. To je funkcija slična kao kada bi se napravio dokumentarni film o tom istom glazbenom isječku jedne važne rock sredine.
Možda je ovo posljednje pitanje pomalo off topic, no čisto me zanima tvoje mišljenje što bi trebalo promijeniti da domaća moderna glazba u širem žanrovskom spektru dođe brže i uspješnije na radijske frekvencije, jesu li problem formati ili nešto drugo?
Goran Lisica Fox: Pomoglo bi ako bi dio popularne glazbe počeli više tretirati kao kulturu, a ne isključivo kao komercijalnu djelatnost. Svima je jasno da mora postojati mainstream kultura, tradicijska kultura, klasični izražajni oblici – pa zato kazališta, muzeji, galerije, “treći programi” na nacionalnim radijima i televizijama itd. Sva ta infrastruktura postoji zbog financiranja iz različitih proračuna, iz javnih sredstava i držim da bi i jedan dio moderne glazbene scene trebao imati sličan tretman. Pa bi unutar toga tretmana u većim gradovima imali npr. subvenconirane radio postaje, a ne samo komercijalne ili lokalno-državne, imali bi subvencionirane klubove, diskografska izdanja itd. Mnoge razvijenije ili prosvjetljenije države to imaju, u rudimentarnim oblicima toga ima i u Hrvatskoj, ali to nije dovoljno. Ne očekujem da bi se po tom pitanju stanje uskoro moglo značajno poboljšati.
Saznajte više:
