Povodom dolaska kultnog francuskog sastava u Zagreb, vodili smo razgovor s njegovim gitaristom.
U neku ruku Les Négresses Vertes bio je krajem XX stoljeća u ovim krajevima drugi francuski bend uz Mano Negro koji je pobuđivao interes publike. Otada je prošlo puno vremena kao što ni bend nije 25 godina snimio ništa novog, stoga je bilo pravo iznenađenje kad je najavljeno da Les Négresses Vertes dolaze ovog proljeća u Zagreb, točnije 18. travnja u Boogaloo, a još veće kad je došla vijest da je Stéfane Mellino raspoložen i za davanje intervjua.
Sjećam se da je „Acoustic Clubbing“ bio moj prvi album benda i da je to bilo upoznavanje. Od tada je prošlo 25 godina. Zašto izbjegavate ulazak u studio sve ove godine?
Stéfane Mellino: Nas zanima samo izlazak na pozornicu. S tim albumom „Acoustic Clubbing” smo te 2001. zaokružili naš dotadašnji rad i odlučili smo nakon njega uzeti pauzu od snimanja albuma na neko vrijeme. Nažalost, dogodilo se da nam je umro menadžer u tom periodu, a mi uistinu nismo bili u stanju voditi posao, pa smo se počeli polagano rasipati. Malo- pomalo ljudi su počeli napuštati bend, a činjenica je da smo i tada bili uzdrmani Helnoovom smrću (Helno Rota, originalni pjevač grupe) čija energija nas je prije toga držala na okupu. Tek 2018. nakon dosta vremena mi ostali smo odlučili ponovno se okupi i nastaviti s obzirom da se radilo o tridesetoj obljetnici od osnutka Les Négresses Vertes.
Ni tada nismo razmišljali na način da nam treba album kao povod za povratak, jednostavno smo samo počeli svirati naše pjesme koje su ljudi i dalje znali. Ova turneja na kojoj smo sada ima isti narativ – jednostavno sviramo best of presjek koji ljudi vole. Mislim da smo mi svoje dali po pitanju albuma. Sve ima svoje vrijeme. Sada bi nas ulazak u studio previše opterećivao, a vjerojatno i našu publiku. Stalno bi se to uspoređivalo s onim od prije, a mislim da za to nema potrebe dokle god svi zajedno možemo uživati na koncertima.
Pogledaj samo mog predsjednika i sve će ti biti jasno. Ali nije on jedini, ja držim da su svi ti današnji predsjednici obična govna.
Znači niste digli ruke od diskografije zbog odnosa u samoj diskografskoj industriji?
Stéfane Mellino: Ne. Sada imam 65 godina, tada sam bio u svojim dvadesetima i tridesetima. Kako bih uopće sad mogao raditi s istim žarom glazbu koju sam radio tada? Veliki je to izazov, a ja ne želim nikoga razočarati. Uz sve, kad pogledam današnje vrijeme… Svi streamaju muziku u slušalice, možeš snimati album, ali nećeš ništa prodati. Kao muzičar možeš preživjeti jedino od koncerata. Onda to i radimo. Zašto bi lagali sami sebe? Album je postao nepotrebni trošak za bendove poput nas koji već posjeduju svoj katalog.
Mislim da ste bili prvi bend koji je u akustičnu formu unio klupski duh, jeste li to planirali ili se dogodilo slučajno, s obzirom da se puno velikih stvari dogodi slučajno?
Stéfane Mellino: Bio je proces u kojem smo htjeli plesnu glazbu učiniti što je više moguće akustičnom, jer se na taj način puno više približiš ljudima. Također bio je izazov svirati akustičnu glazbu s rokerskom energijom i mislim da nismo pogriješili i da smo u to vrijeme napravili nešto originalno. Treba još dodati da potječemo s juga Francuske gdje je jak utjecaj romske glazbe, a nama je jako dobro poznata romska kultura i to koliko Romi jako dobro komuniciraju glazbom.
Kad smo mi osnivali bend još uvijek je trajao Hladni rat. Hrvatska nije postojala. Bila je Jugoslavija i svi su znali tko je Tito, jer Jugoslavija nije bila iza Željezne zavjese za razliku od ostatka Istočne Europe.
Zašto je vaša turneja u Libanonu 1991. bila kontroverzna, U Hrvatskoj je malo zna o tome?
Stéfane Mellino: Te 1991. smo po prvi put otišli nastupati u Libanon, ponajviše iz razloga jer je jedan naš član bio Libanonac. I to se dogodilo svega tri mjeseca nakon što je bio potpisan mir nakon građanskog rata. Mislim da se to dogodilo u kolovozu ili rujnu, a mi smo došli negdje oko Božića. Nije još bilo sigurno, ali osjećali smo jaku želju da zasviramo pred Libanoncima koji su dotad puno propatili u tom ratu i koji na koncu godinama nisu mogli biti na koncertu nekog stranog izvođača ili grupe. Za njih je to bio jasan signal: Ako se vratila glazba, vratio se i mir. Bio je to signal slobode za ljude koji su proživjeli tegobno životno iskustvo. Mi smo tamo svirali i to je bilo nezaboravno i dirljivo iskustvo. Ono što je bilo kontroverzno bila je sama činjenica da smo uopće otišli u Libanon u tom trenutku.
Kako gledate na sve ovo što se događa danas u svijetu, na koncu, Libanon je opet ratna zona. Kod nas se naglo probudila ekstremna desnica. Vi u Francuskoj imate sličnih problema, vi ste oduvijek bili angažiran bend, kako je biti Francuz u današnje vrijeme?
Stéfane Mellino: Ha, ha, ha, pogledaj samo mog predsjednika i sve će ti biti jasno. Ali nije on jedini, ja držim da su svi ti današnji predsjednici obična govna. Mislim da mi u Europi i imamo toliko problema jer niti jedan lider ne predstavlja svoj narod. U Francuskoj imamo problem u tome da smo kao glasači glasali za jedno prije pet godina, a da smo danas dobili nešto sasvim drugo, tj. ono što nismo htjeli, a to je da su radnici i seljaci dovedeni u loš položaj. Francuski narod nečemu na izborima jasno kaže: „Ne“, ali političari to shvate kao: „Da“. Otud dolazi gomila problema. Ja se sramim toga što mene predstavlja Macron. U stvarnosti on predstavlja samo uski sloj najbogatijih u zemlji, a za narod mu se fućka.
Kako sada s distancom gledate na taj duh 80-ih i 90-ih godina? Na koncu, bunt u glazbi jest prisutan, ali daleko manje nego što je bilo prije, kako gledate na tu hipokriziju?
Stéfane Mellino: Zato jer danas mladi ljudi u glazbu uglavnom ulaze zbog novca. Biznis je ušao u sve spore. I nekako mi se čini da svi misle da moraju postati zvijezde, što je nemoguće, jer život muzičara donosi brojne uspone i padove. Ako odustaješ pri prvom padu, onda nisi muzičar. Ne može se stalno biti na vrhu. Dođu dani kad se suočiš s problemima preživljavanja. To je neizbježno. Meni se čini da ni diskografe ili menadžere danas uopće ne zanima kakve stavove zastupaju mladi glazbenici, već kako kotiraju na Instagramu i TikToku. Kad smo mi osnivali bend još uvijek je trajao Hladni rat. Hrvatska nije postojala. Bila je Jugoslavija i svi su znali tko je Tito, jer Jugoslavija nije bila iza Željezne zavjese za razliku od ostatka Istočne Europe. Dakle, naš kontinent je bio ideološki podijeljen popola. Nama kao mladim ljudima je to smetalo. Bili smo već umorni od retorike, mi smo vjerovali da ljudi mogu živjeti u miru bez podjele. Naša muzika bila je sastavni dio pobune.
Jeste li putovali u mladosti u Jugoslaviju, s obzirom na ovo što ste rekli?
Stéfane Mellino: Ne, nisam bio nikad i iskreno jedva čekam doći u Zagreb. Prije dvije godine smo imali koncert u Trstu na koji je došlo dosta ljudi iz Hrvatske i Slovenije koji su nam poslije koncerta govorili da vas moramo posjetiti. Tako je i došlo do odluke da produžimo ovu turneju za još jedan koncert i da dođemo u Zagreb. Doslovce sam rekao ljudima u bendu: „Mi tamo moramo ići svirati jer ima ljudi koji znaju za nas, a dosad nismo bili nikad.”
S obzirom da dolazite u Hrvatsku po prvi put, što biste poručili fanovima?
Stéfane Mellino: Jedva čekam doći i upoznati vas po prvi put. Dođite na koncert jer smo mi bend koji se najbolje može doživjeti na koncertu. I neka vas ne brine to što pjevamo na francuskom, jer sve ćete razumjeti i osjetit ćete našu emociju jer je glazba univerzalni jezik. Puno Francuza dolazi u vašu zemlju na odmor, ali Les Négresses Vertes s vama želi podijeliti energiju glazbe.
