Veliki hadronski sudarač (LHC) u CERN-u godinama je simbol najnaprednijih istraživanja u fizici čestica. Upravo je u ovom ogromnom podzemnom kompleksu 2012. godine otkriven Higgsov bozon, čestica koja daje masu svim drugim česticama. Ipak, uprkos naučnim dostignućima, dio javnosti svojevremeno je bio uvjeren da bi ovaj uređaj mogao dovesti do kraja svijeta.
LHC, smješten ispod granice Francuske i Švicarske, zajedno s Relativističkim sudaračem teških iona (RHIC), bio je u centru teorija zavjere. U oba slučaja riječ je o mašinama koje ubrzavaju čestice gotovo do brzine svjetlosti i zatim ih sudaraju, stvarajući nove čestice i simulirajući uslove kakvi su postojali neposredno nakon Velikog praska.
Najčešće tvrdnje bile su da bi ovakvi eksperimenti mogli proizvesti crnu rupu koja bi progutala Zemlju, pokrenuti tzv. raspad lažnog vakuuma i uništiti cijeli svemir, ili stvoriti stabilne „strangelete“ – neobične čestice s nepoznatim posljedicama.
Kada je riječ o crnim rupama, naučna objašnjenja su jasna: iako LHC ubrzava čestice na izuzetno visoke energije, to nije ni približno dovoljno za stvaranje crne rupe. Takav objekat zahtijeva ekstremnu gustinu, odnosno ogromnu količinu energije sabijenu u vrlo mali prostor, što sudarač jednostavno ne može postići. Čak i teorije koje dopuštaju nastanak mikroskopskih crnih rupa navode da bi one nestale gotovo trenutno zbog Hawkingovog zračenja.
Teorija lažnog vakuuma nešto je kompleksnija. Ona pretpostavlja da svemir možda nije u svom najnižem energetskom stanju, već u privremenom, metastabilnom obliku. U tom slučaju, prelazak u stabilnije stanje mogao bi promijeniti cijeli svemir. Ipak, nema dokaza da eksperimenti poput onih u CERN-u mogu pokrenuti takav proces.
Važno je naglasiti da su i CERN i RHIC ozbiljno razmatrali ove tvrdnje. CERN je naručio dvije sigurnosne analize koje su zaključile da nema nikakvog razloga za zabrinutost. Uprkos tome, pojedinci su pokretali pravne postupke i organizovali proteste protiv pokretanja LHC-a.
Postoji i jednostavan argument koji dodatno pobija ove strahove: priroda već proizvodi mnogo snažnije sudare nego što ih čovjek može stvoriti. Kozmičke zrake koje konstantno pogađaju Zemlju imaju energije daleko veće od onih u LHC-u. Primjer je neutrino KM3-230213A, čija je energija bila 100.000 puta veća od čestica u sudaraču. Da takvi procesi mogu uništiti planetu, posljedice bismo odavno vidjeli.
Sam LHC funkcioniše kao 27 kilometara dugačak prsten smješten oko 100 metara ispod zemlje. Protonima se brzina postepeno povećava pomoću manjih akceleratora, sve dok ne dostignu gotovo brzinu svjetlosti. Zatim se usmjeravaju u suprotnim pravcima i sudaraju na četiri ključne tačke, gdje različiti eksperimenti analiziraju rezultate.
ATLAS i CMS istražuju nove čestice, ALICE proučava sudare teških iona s ciljem rekreiranja uslova bliskih Velikom prasku, dok LHCb pokušava objasniti zašto svemir čini materija, a ne antimaterija.
U narednom periodu planirana je nadogradnja sudarača kroz Hi-Lumi fazu, koja će omogućiti još veći broj sudara i nova saznanja. Iako se s vremena na vrijeme ponovo javljaju tvrdnje o opasnostima, činjenica je da LHC radi gotovo dvije decenije bez ikakvih prijetnji po planetu.
Datum i vrijeme objave: 17.03.2026 – 09:51 sati
