Nakon što su cijelu zemlju oduševile svojim humorističnim skečevima na društvenim mrežama, njihova predstava “Iva i Gloria” obara rekorde kad je riječ o interesu publike. S dvije mlade glumice razgovarali smo o ženskom prijateljstvu, glumi i humoru.
Prilikom organizacije snimanja naslovnice s Ivom i Glorijom upravo su se njihova imena pokazala kao najveći adut koji je otvarao sva vrata – kao da nije postojala osoba koju nisu razoružale svojim humorom protekle godine. A sve je krenulo jednim videom – koji definitivno nije bio prvi – no dvije je prijateljice lansirao u orbitu viralnosti. Teško da su tog travnja 2024. Iva Šimić Šakoronja i Gloria Dubelj mogle znati da će svega godinu i pol nakon skeča “Kad se žene sretnu” iza sebe imati rasprodanu autorsku predstavu, angažman na Zlatnom studiju i nove velike projekte u planu. Iako Iva i Gloria u svojim skečevima često portretiraju i u humor pakiraju pomalo toksičnu stranu ljudskih, pa i ženskih odnosa, njih veže isključivo čisto prijateljstvo. “Na trećoj smo godini i kroz glumu shvatile koliko jedna drugoj odgovaramo kao partnerice, a i smisao za humor nam je jako sličan. Od tada smo postale kao “prst i nokat”, nerazdvojne. Ivu više uopće ne gledam kao prijateljicu, nego kao sestru koja je dio moje obitelji”, otkriva Gloria. Glumice smo uhvatili u pauzi između predstava, koju su iskoristile za odmor prije nove sezone ispunjene gostovanjima.
Biste li rekle da je gluma vaša strast?
Gloria: Gluma mi je pala na pamet tek pri kraju srednje škole, kad sam trebala odlučiti što upisati. Za vrijeme Akademije dramske umjetnosti, gluma mi je postala strast, a danas ne mogu zamisliti da se bavim bilo kojim drugim poslom. Nas dvije čak smo i za vrijeme Akademije imale neke posliće kako bismo zaradile sa strane te smo i kroz to shvatile koliko volimo naš posao i koliko nam je lijepo. Naravno, posao zna biti izazovan i stresan, imaš i uspone i teške padove koje treba psihički preživjeti, ali kad napraviš predstavu i čuješ taj pljesak publike, pa probe… Obožavam taj cijeli proces rada na predstavi, druženje s ekipom… Mislim da to što imamo mi nema niti jedna druga profesija.
Iva: Definitivno. Glumom sam se počela baviti nešto ranije. U dobi od jedanaest godina krenula sam u Učilište Zagrebačkog kazališta mladih i obožavala sam to. Kao što se neki zaljube u sport ili glazbu, za mene je to bila gluma. Jedva sam čekala svaku subotu kad smo od 10:00 do 12:00 imali dramsku grupu u ZKM-u, na koju sam išla kroz cijelu osnovnu i srednju školu. Gluma je stalno bila prisutna u mom životu. I onda je došao prijamni – sva sreća pa sam upala isprve. Ne znam bih li probala drugi put jer se jako razočaram u sebe kad mi nešto ne uspije iz prvog pokušaja. Imale smo puno sreće što smo zapravo bile odmah primljene u dobi od 18 godina.
Gloria nosi haljinu Baum und Pferdgarten (Zalando), čarape Calzedonia, cipele Mango i rukavice iz fundusa stilistice. Iva nosu haljinu Baum und Pferdgarten (Zalando), čarape Calzedonia, cipele Zara i rukavice iz fundusa stilistice
Nakon završenog studija na Akademiji, niste imale lagan start. Svaki je početak težak, ali u vašem slučaju uslijedila je i pandemija. Jeste li se u nekom trenutku dvoumile oko odabira karijere?
Gloria: Nije samo taj trenutak bio težak. Mislim da će nam se ta sumnja javljati i dalje u izazovnim momentima, a vjerujem da je tako u bilo kojem poslu. Ali da, pandemija je bila teška, a k tome smo mi i slobodnjaci, koji nemaju sigurnost niti mjesečnu plaću. Dakle, egzistencija je upitna. Tako da je taj period stvarno bio dosta stresan. Međutim, to nam je donijelo nešto pozitivno. Upravo zbog toga krenule smo snimati videa i intenzivnije razmišljati o tome da same nešto pokrenemo. Ne znam koliko bi se sve ovo pokrenulo da nije bilo onog trenutka kad shvatiš: “Ok, sad moram sâm, nitko drugi neće se pobrinuti za mene. Mi se moramo same pobrinuti za sebe.”
Iva: Prije nego što je počela pandemija, taman sam pomislila da ću konačno početi raditi jer mi je završio i porodiljni, tako da mi je to bilo grozno. Kad se dogodio lockdown, sve mi je to bilo traumatično jer stvarno počneš sumnjati u sebe, generalno u mogućnosti koje ti se pružaju. Nisam znala ima li uopće mjesta za mene, je li mi uopće suđeno glumiti, isplati li se boriti… Ali, kako je rekla Gloria, čini se da se isplatilo.
Je li humor uvijek bio dio vaših života?
Iva: Uvijek. Ja sam bila glavni zabavljač u srednjoj školi. Kad me netko ovako na prvu upozna, misli da sam neka ozbiljna žena, no kad me se bolje upozna, kad se opustim, onda stvarno volim zabavljati ljude.
Gloria: Mislim da smo tu dosta slične. Nismo baš ekstroverti, pa, primjerice, kada smo okružene s nekim nepoznatim ljudima, nećemo se baš odmah otvoriti, biti lude, otkačene i zabavljati ekipu, više smo one koje zabavljaju ljude koje poznaju. Za vrijeme studija i u školi ja bih bila ta koja je zabavljala ekipu, ali i u obitelji je humor bio prisutan. I moji braća i sestre su humoristični, svatko ima neki svoj stil humora, i meni je nevjerojatno važno biti okružena time, smijati se i sa svojim dečkom, obitelji, prijateljima. Humor baš liječi.
Treba li nam svima danas malo više humora?
Iva: Definitivno treba, jedino što humor ponekad može skrenuti pozornost s bitnih stvari. Puno je sadržaja na društvenim mrežama, puno je gluposti koje ljude odvraćaju od stvari koje se događaju u svijetu i koje ne treba zanemariti. Međutim, mi koristimo humor da bismo dokumentirale neku situaciju, pa smatram da činimo nešto u ovom svijetu, da na neki način osvještavamo. Netko će se možda prepoznati u našem videu, netko neće, netko će se naljutiti, što znači da se zapravo prepoznao. Osjećam da dobro radimo ovo što radimo, u smislu da smo se izložile na dobar način. Vjerujem da je to humor s porukom i karakterom.
Gloria: Naš je humor komentar društva, i onog dobrog i onog lošeg u društvu. Jedan od razloga zašto su naši videi eksplodirali i zašto je naša predstava uspješna je to što ljudi prepoznaju situacije, ljude oko sebe, društvo, naš mentalitet. Na taj način može doći i do nekih promjena. Nas dvije uvijek kažemo da na taj način prosvjedujemo. Zapravo smo i krenule snimati zbog onoga što primjećemo na drugim ljudima, onoga što nam smeta ili nam se sviđa, ili pak onoga što primjećujemo kod sebe, bubice i mane koje se “čiste” jednom kad izađu na vidjelo. Smijeh je stvarno lijek, ali očekivati da ljudi budu potpuno neopterećeni u vremenima u kojima imaju 300-400 eura primanja mjesečno također je dosta teško. Često dobijemo poruke ljudi da smo im uljepšale dan, mjesec, godinu, što nam je potvrda da radimo nešto dobro. Da i jednu osobu razveseliš, nešto si dobro napravio.
Sako Givenchy (Colognese 1882 Zagreb), košulja Reserved, hlače Zara, prstenje Swarovski Centar Cvjetni, pojas iz fundusa stilistice
Haljina Vivienne Westwood (Colognese 1882 Zagreb), tokica Kobali, nakit Swarovski Centar Cvjetni, rukavice iz fundusa stilistice
Kako je zapravo biti glumica ili glumac u Hrvatskoj danas? Ima li projekata, mogućnosti…?
Iva: Sigurno ima više mogućnosti. Doduše, film je jako zatvoren krug, isto kao i gradska kazališta, gdje se mora čekati da netko ode u mirovinu, pa odraditi 3-4 predstave za male novce kako bi uopće mogao biti još godinu dana na stipendiji, pa da te onda eventualno prime. Naravno, nisu te institucije toliko krive koliko je krivo to što ima jako puno glumaca, a mi smo jako malo tržište. Previše studenta izlazi s Akademije svake godine, i generalno je problem što nas ima puno, a malo mjesta. S druge strane, ima i puno onih koji kukaju, koji su stalno jadni, ne rade ništa, a ne bi prstom maknuli. Tako da uvijek postoje dvije strane priče.
Gloria: Baš se u vrijeme pandemije otvorilo puno umjetničkih organizacija, mnogi su krenuli sami raditi predstave, tako da je nezavisna scena dosta narasla, što je super. Ima dosta kvalitetnih predstava, otkrivaju se neka nova lica… Mi smo krenule u tom smjeru i to nam se isplatilo jer radimo za sebe, projekte koje želimo, po našem ukusu. Mislim da je to možda čak i nešto što će se sve više i više događati kod generacija koje dolaze.
Obje imate partnere u istoj industriji. Kako izgledaju vaši nedjeljni ručci, pričate li o poslu ili odvajate privatno i poslovno?
Gloria: To je nemoguće odvojiti zato što je naš posao naš život, živimo ga cijeli dan. Pritom ne samo kad imamo predstavu nego i kad učimo tekstove, pomažemo jedni drugima, komentiramo i savjetujemo se… Ne mogu zamisliti da sam s nekim tko nije u toj branši jer mi puno znači da se razumijemo i možemo o tome razgovarati, da on može shvatiti sve što me muči i obratno, da sve što mi je super mogu s njim podijeliti i da točno zna o čemu pričam.
Iva: Jako puno pomaže to što je moj partner glumac, a posebno to što je on u komediji godinama, tako da mi može dati neki koristan savjet. Zna me usmjeriti i utješiti jer komedija je uistinu zahtjevan žanr i nikad nije isto.
Kako je izgledao proces stvaranja vaše predstave “Iva i Gloria”?
Gloria: Kako su videi postali viralni, bilo nam je logično da ćemo na temelju njih napraviti predstavu i jednostavno smo krenule pisati iako to nismo nikad radile, stoga smo bile jako nesigurne. Brzo smo sve napisale jer je teklo iz nas, no najviše nas je kočila nesigurnost oko toga je li to dramaturški točno. Naš prijatelj, kolega, producent i režiser naše predstave Jan Kerekeš bio je oduševljen tekstom, stoga smo krenuli na čitače probe.
Iva: Probe su trajale mjesec dana i to je bio značajan izlazak iz zone komfora. No još veći izlazak iz zone komfora bio je Zlatni studio, televizijski format gdje smo bile i izvođačice i scenaristice, s time da se moraju koordinirati glazbeni i dramski dio, prezenteri i voditelji, a uza sve to, dodjela je uživo. Nas dvije, koje se nikad nismo na taj način izlagale, odjednom smo dobile priliku, na televiziji, u prime timeu. Na scenu smo trebale izaći nakon Josipe Lisac i tresle smo se, to je bilo poprilično stresno. Nakon toga trebale smo izaći i s našom predstavom, pa je i to bilo jako stresno jer su očekivanja bila velika.
Gloria: Prodano je 20 izvedbi prije premijere, dok smo još bile u probama. U tom nas je trenutku uhvatila panika jer nakon što već 20 puta na probama čitaš tekst, prestane ti biti smiješan. Mislile smo da to ništa ne valja i da ćemo se osramotiti, no Jan Kerekeš nam je uporno govorio da će predstava biti odlična. Tjedan dana prije premijere Iva je počela plakati od stresa, nakon nje i ja od očaja da to neće biti dobro i da ćemo se potpuno osramotiti. Potom je došla premijera i nastupilo je takvo oduševljenje da nas dvije nismo mogle doći k sebi. Osjetile smo takvu sreću i zahvalnost, nešto nevjerojatno. Nikad neću zaboraviti taj trenutak jer je sve proizašlo iz prevelikog pritiska, a na kraju je super ispalo…
Kaput Skall Studio (Garderoba Concept Store), košulja Karl Lagerfeld (Zalando), hlače Max Mara
Polo majica, kožna suknja i naušnice Mango, prsten i narukvica Swarovski Centar Cvjetni
S uspjehom dolaze i različita mišljenja javnosti. Kako se nosite s eventualnim kritikama, koje su neminovne u javnom poslu?
Iva: To je također područje u kojem sam prilično narasla jer se jednostavno moraš zaštititi kad imaš takvu vrstu izloženosti. Ni meni se sve stvari ne sviđaju, nekome je netko genijalan, a nekome se mi ne sviđamo.
Gloria: Bilo bi čudno da se apsolutno svima sviđamo i da je svima genijalno to što radimo, to je nemoguće i to treba prihvatiti. Zapravo se na Akademiji prvi put suočavaš s kritikama i ja sam to tada prilično osobno shvaćala. Možda mi je Akademija u tom smislu bila najstresnija jer nisam kritike mogla odvojiti od sebe, nisam ih mogla sagledati profesionalno, neho kao da sa mnom nešto ne valja, da nisam dovoljno dobra. Međutim, i kroz to rasteš. Može neka kritika biti i točna, argumentirana, nije sve što mi radimo savršeno, tako da kad čujem nešto što nam može biti od koristi, to je dobra stvar. Ovisi o tome kakva je kritika i od koga dolazi.
Imate li dojam da su žene češće kritizirane od muškaraca u vašem poslu, ali i generalno u javnom prostoru?
Iva: Da, puno više. Najviše komentara dobivaju na račun izgleda.
Gloria: I na postupke žena drukčije se gleda. Recimo, jedan naš kolega napravio je nešto prilično bizarno, nimalo bezazleno, no i nakon toga nudili su mu se poslovi u dva kazališta. Da je to žena napravila, jedna od naših kolegica, ne bi više nikad nigdje radila. Tako da su apsolutno prisutni dvostruki kriteriji i ženama je puno teže probiti se u ovom poslu. Naravno, uvijek ćemo se vratiti i na to da nismo jednako plaćeni za projekte. S druge strane, to je i stvar tržišta jer, recimo, u našoj generaciji mogu nabrojati 10-20 glumica koji će biti fenomenalne, i možda tri glumca koja će biti fenomenalna. A od tih troje za projekt će baš trebati jedan crni s plavim očima, pa kad on kaže svoj iznos, dobit će ga, no kad ga ja kažem, zamijenit će me s drugom glumicom koja je jednako fenomenalna. Rekla bih da je problem i u tome što ima puno više boljih glumica nego glumaca.
